Doplovili su iz luka gradova čije su kupole bile od bronce i gdje je voće nalikovalo ljudskim spolovilima, iz luka gradova kroz čije kamene kanale plivaju srebrna jata jegulja, iz luka čiji brodovi imaju rebrasta jedra i gdje tržnice mirišu na začine, iz luka iz kojih dopire pjesma i zvuk mandolina, iz luka gdje se češće potežu noževi nego novčići. Doplovili su i opkolili, a zatim i zaposjeli čitav otok; isprva su njihovi tabori bili na plažama, a zatim su se proširili i kopnom.
Krijes je zamro, ali dim je sukljao iz nedavno niknulih tabora i dalje dozivajući zakašnjele i zalutale brodove.
Strijela i Mali lutali su iz logora do logora, slušali su priče kapetana i njihovih časnika. Izbjegavali su tučnjave kojih je svakim danom bilo sve više i koje su svakom ispijenom kriglom postajale krvavije. Mještani su se uglavnom, uz nekoliko iznimki, držali svog gradića. Nevoljko su trgovali i razgovarali s pridošlicama, zadržavajući susrete na nekoliko kratkih rečenica.
Prošlo je tjedan dana otkako su se jedra ukazala na horizontu i pripovjedači, oni vještiji među kojima je bio i Igla, privlačili su sve više ljudi. Uskoro su im sagradili pozornice oko kojih bi se okupljale gomile, tihe gomile koje su pozorno slušale priče, priče koje su, Mali je primijetio, rasle, mijenjale se ili smanjivale svakim novim kazivanjem.
Mali je najčešće slušao priče kapetana kojeg su zvali Kojot. Njegove su pustolovine bile prepune mačevanja i spletki, pikara koji bi nadmudrili vlasteline i njihovu stražu. Strijela je uživala u Čigrinim prispodobama, prepunim poezije i skrivenih značenja.
Svakim je danom bilo sve toplije, vjetar je mirisao na šumu i svjetlost je klizila kroz krošnje. Pokušali su se progurati do pozornice kako bi čuli Čigrinu novu priču kad je nastala gungula. Nekoliko je ljudi vikalo i pokazivalo prema plaži.
– Ma kakva je to dreka? – viknuo je Čigra s pozornice s osmijehom koju mu nije silazio s lica. Njegovo blijedo lice krasila je gusta, plava brada. Na lijevom uhu nalazio mu se morčić. Bio je dežmekast, nosio je dugi, modri mornarski kaput.
– Jedra! – viknuo je netko iz publike.
– Čuj njega – nasmijao se Čigra – Jedra! Gotovo svaki dan ugledamo jedra.
Mali je ugledao Iglu kako skače na pozornicu, stišavao je rulju – Da, Čigra, ali ono su Svilina jedra.
Malom se učinilo da ga Čigra pita je li siguran na što je Igla samo kimnuo. Sišli su s pozornice i krenuli kroz gomilu koja se bez pogovora razmicala. Strijela i Mali pohrlili su prema plaži i tamo zatekli Bakra kako dalekozorom promatra obzor. Pružio ga je Malom, ali mu ga je Strijela otela iz ruke.
– Ne brini, neće nestati – zaigrano ju je pogurnuo Bakar na što je ova zateturala.
– Balvane jedan – zasiktala je i prislonila dalekozor na oko.
– Što vidiš? Što vidiš? – ispitivao ju je Mali.
– More – Strijela se nasmiješila.
– Nemoj me zezati i reci što vidiš.
– Rebra, onakva rebrasta, blijedoplava.
– Da, ali primjećuješ li nešto neobično? – upitao ju je Bakar.
Mali joj je oteo dalekozor iz ruke i pogledao – Da – kazao je – Jedra su svilena.
– Nisu lagali – Strijeli su se oči raširile.
– Svila dolazi – kimnuo je Bakar.
Uskoro se našla na obali. Iskočila je iz čamca u plićak i sigurnim korakom pošla prema taborima, nekolicina mornara pratilo ju je. Bila je blijede puti, sasvim crne kose i jednako tamnih očiju. Nosila je blijedoplavu svilenu opravu o koju je bila zataknuta zakrivljena oštrica. Igla i Čigra mirno su je čekali ruku prekriženih na prsima.
– Svila – kimnuo je Igla.
– Ona kojoj se obraćaš više se ne odaziva na to ime – odgovorio je, pomalo uvrijeđeno, jedan od mornara.
Igla je nakrivio glavu – Nego na koje?
– Lan – podbo je Čigra.
– Lija – mirno im je odgovorila.
– Mislili smo da si se izgubila – rekao je Čigra.
– Da? Ponadao si se da ćeš morati poslati svoje brodove da me spase ovako jadnu, malu i nemoćnu?
– Hajde, ne moramo se odmah gristi, bit će vremena za to. Ovuda, dozvoli mi da ti pokažem tvoj šator, Lijo. Mali! – dobacio ti je stric – Pomozi Svilinim – zaustavio se – Oprosti mi, Lijinim ljudima oko iskrcavanja.
– Pusti dijete, moji su momci i više nego sposobni iskrcati sve sami. Neka mališan dođe slušati kakvu ću priču zaplesti.
– Polako malo, ja sam na redu – prigovorio je Čigra – Ne želiš li, uostalom, odmoriti?
– Ma hajde, nisi li dovoljno klepetao i zamarao svojim šećernim stihovima? – podrugljivo mu se nasmiješila i krenula za Iglom – Bit će vremena, Čigro. I za tvoje priče i za odmor.
Strijela i Mali su ih pratili, i Lija se uskoro našla na pozornici na kojoj je maloprije stajao Čigra. Stala je na sredinu i dobro promotrila publiku.
– Dozvolite ovoj koja ima čast da je se zove Lijom da vam zaplete priču, drugari umorni mornari.
Lija i zec
Ovu koja vam se obraća nekoć su zvali Svilom. Ona to više nije. Ova što stoji pred vama dala si je novo ime, a ovo što ću vam upravo reći priča je o novom imenu, a s novim imenom dolazi i nova osoba. Ova što više nije Svila dolazi s istoka, tamo gdje mjesečina čini rosu slatkom i gdje ljudi tu mjesečinu piju.
Ova što pred vama stoji se na jedrenjaku i rodila i plovila je tom istom mjesečinom. Postala je kapetan nakon onog kojeg su zvali Hijacintom. Hijacint je bio razborit i njegove su plovidbe bile mirne. Ova je bila prvi časnik na njegovom brodu i neke je to mornare smetalo. Postala je prvim časnikom jer je bila ledena poput čelika i jer je mjesečina jedino što je pila. Hijacintovo je tijelo još bilo toplo kad se nekolicina časnika, čija imena nisu bitna jer bili su štakori, a štakori prvi bježe s broda koji tone, odlučila da Svila ne može biti kapetanom. Ali ovo neće biti priča o njima i njihovoj izdaji. Njihova se priča nalazi na dnu mora i usne su im modre i hladne i nepomične. Njihovih priča više nema.
Ovo je priča o imenu, a to je ime Lija.
Tamo na istoku, gdje se i tijekom zime osjeti trešnjin cvat, gdje kažu da sunce izlazi, a izlazi posvuda i posvuda plamti, gdje rijetko koji mornar dođe, tamo vas vodim. Bilo je proljeće i mećave su konačno zamrle. Ova je šetala dokovima i u lokvi otopljena snijega ugledala je sebe, a sa sobom i ostatak svijeta. Oblaci su polako promicali nošeni istočnim vjetrom, s crjepova su kapale krupne kapi, a iz dimnjaka dopirao je dim.
U lokvi, a samim time i pokraj ove, ukazao se zec. Krzno mu bješe bijelo, a oči od žada. Osim, kad se ova osvrnula, zeca nije bilo. Ali gledaj! Tamo je, stoji pokraj ove u lokvi. Sjetila se stihova jednog pjesnika i mudraca, a takvo što je rijetko, gdje se pita je li stvaran svijet ovaj oko njega ili onaj u lokvi. Zec kao da je ovoj pročitao što misli na izrazu lica.
Kazao je ovoj da ga prati od lokve do lokve.
I ova ga je pratila, pritom se zabijajuć’ u ljude, loveći ga lokvama. Ribari su je psovali, djeca joj se rugala, a dvorske su dame dizale svoje nacrtane obrve. Ova, tada još Svila, nije posustajala, poput samog zeca, skakutala je tražeći njegov odraz, ako odrazom to možemo uopće i nazvati. Vijugala je ulicama, sve dalje od dokova, dalje i od trgovaca, prema carskim vrtovima i hramovima i dvorcu. Lovila je lokve, lovila je zeca s očima od žada, tu bijelu sjenu. Pratila ga je i nije dizala pogled. Ova nije sigurna koliko je ta igra, a možda čak i lov, trajao. Mora da je još uvijek bilo proljeće, dim se dizao i kovitlao, snijeg se topio i istočni je vihor zavrludao latice trešnjina cvijeta stvarajući nešto nalik vatrometu na mirnom plavom nebu.
Uskoro se ova našla pred hramom koji do tada nikada nije vidjela, a vjerujte ovoj, znala je taj grad kao što je znala i vjetrove i mornarske čvorove, znala je sve o njemu, često je tražila utočište u njegovoj luci. Hram je stajao tamo, slabašno osvijetljen sjajem crvenih lampiona, razvaljenih vrata i zaboravljen. Nije mogla razaznati koji su to kipovi ispred hrama. Ova je pogledala prema lokvi, a zec kao da joj je pokazivao glavom da uđe u hram. Ova je tiho tapkala. Ušla je u hram.
Mirisao je na trulo drvo, a danje svjetlo i svjetlo lampiona prodiralo je kroz pukotine u drvu pritom stvarajuć’ sliku stabla, možda trešnje, ne nečeg zamršenijeg, prepunog čvorova i neobičnih cvjetova. Ova se, plahog srca, srca plahog poput zečjeg, trudila suvereno koračati hramom, u mrak, u trulež dasaka gdje svjetlost nije dopirala.
Tamo dalje, gdje se trebao nalaziti kip božanstva, možda Kćeri kiše, možda Mudre, neki kažu pijane, budale, tamo, usred truleži i vlage, gdje svjetlosti nije bilo, nalazio se zec. Zec je drhtao i bio je bijel kao oblaci koji su uplovili u nebo. Oči su mu bile od žada i promatrale su ovu.
Drhtao je. Drhtao je i konačno progovorio.
Kazao je da ne vidi i da je zbog toga ovdje zatočen već dugo. Kazao je da skakuće od lokve do lokve i da ga do sada nitko nije ugledao. Tražio je pomoć ove koje su tad zvala Svilom. Zec je rekao da ova mora puhati, kao što bi se puhalo u vrući čaj, u njegove oči, kako bi se žad otopio i kako bi se oslobodio kletve.
Ova ga je uzela u ruke. Mazila ga je, dala mu je poljubac i njegovo se srce smirilo. Izvadila je nož i iskopala mu oči. Zec se neko vrijeme trzao, ali nije pustio ni zvuka, njegovo bijelo krzno bilo je prošarano crvenilom. Pronašla je draguljara i od očiju je napravila naušnice.
Otada vidi zeca u svakoj šalici, lokvi, rijeci, moru. Otada je zec čuva ili možda progoni. On nije više slijep i zatočen, a ova plovi morem kao da je ono od svile. Ali ova to više nije. Ova je ubila zeca.
Ova je postala Lija.
*
Jedro je bilo gotovo dovršeno. Sasvim crno, u njegovu tkaninu bilo je zašiveno i gavranovo perje, sasvim crno osim bijelog kruga na samoj sredini, bijelog kruga u čijoj se tkanini nalazilo perje galeba. Švelja ga je promatrala s ponosom. Kartograf se tek probudio, dokasna je na pučini promatrao zvijezde pritom ne zapisujući ni riječi.
– Mali je sa Strijelom? – upitao ju je.
– Mali sluša priče, tako je – potvrdila je.
– Ne misliš li da se previše zanio?
– A kako ne bi? Cijeli je život ovdje, sjećaš li se kako smo mi bili očarani kad su svi ti mornari došli na ostrvo?
– Sjećam, ali čini mi se da ne vidi više otok, nego samo sve što se nalazi oko njega. Poput Igle, želi kartu kako bi došao do Okrhnutog otočja, kao da će njegov pronalazak udahnuti život tom mjestu i tamošnjim stanovnicima, kao da nije ni postojalo prije njega.
– Pretjeruješ, pusti ga da uči.
– Može i od mene i tebe učiti. Tko će, ako ne on, risati karte nakon mene?
– Tvoj je otac bio ribar.
– Kakve to sad veze ima?
– Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidjela s mrežom. Odlučio si se hvatati ono što se nalazi iznad mora, daleko iznad mora, a ne ono što se nalazi u njemu. Mali možda želi vidjeti ono što se nalazi dalje od ovog kamička.
– A možda su mu samo Igla i ona djevojčica napunili glavu obećanjima.
– Zove se Strijela, nije djevojčica, a njegova je glava već bila prepuna priča mnogo prije negoli se tvoj brat uopće vratio.
– Kako napreduje jedro?
– Kao što i sam vidiš, uskoro će biti dovršeno. Pobjednik Festivala uskoro će imati novo jedro.
– Želiš li sa mnom poslušati koju priču?
Odmahnula je glavom – Moram dovršiti jedro. Pusti Malog, neka uživa.
– I neka ode jednom kad ovo sve prođe?
– Ako mu je to želja. Zar je nas nešto sprječavalo da postanemo ono što želimo biti?
– U pravu si, nije. Ali sam…
– … zabrinut, naravno, ne bi bio dobar otac da nisi – prišla mu je i poljubila ga – Prepričaj mi ako čuješ koju dobru priču. Samo nemoj Kojotove, prepune su mačevanja i busanja o prsa.
– Nadam se da ću uhvatiti onog debeljuškastog, onog koji se tebi sviđao.
– Nije mi se on sviđao. Svidjele su mi se njegove priče.
– Kako su ga ono zvali? – Kartograf se smješkao – Čizma?
– Čigra. Nisi u stanju biti ljubomoran čak i kad glumiš.
– Možda sam onomad trebao otići s otoka s onom trupom glumaca.
– Možda jesi, ali nikada nisi bi u stanju popiti kao oni.
Kartograf je odjenuo kaput i poljubio svoju ženu. Izašao je i omirisao je zrak. I dalje je osjetio dim. Zaputio se prema mjestu gdje će zateći žamor.
Čim se približio dijelu šume gdje su tabori počinjali začuo je šuškanje, a šuškanje se ubrzo pretvorilo u rečenice, rečenice isprva nisu imale smisla, ali ubrzo je razaznao razne dijalekte, neke od kojih bi prepoznao, druge koje je prvi put čuo. Nešto dalje, žamor je prestao, ugledao je pozornicu, a na njoj se nalazila žena. Gomila oko nje sjedila je u tišini. Žena je prestala gestikulirati i lagano se naklonila. Ljudi su sjedili, učinilo mu se gotovo pa nepomično, još nekoliko trenutaka prije nego li je uslijedio pljesak. Žena je, nimalo u žurbi, sišla s pozornice. Osjetio je kako ga netko grabi za rame.
– Ma vidi ti to, moj brat je došao slušati umjesto da samo bleji u nebo.
Okrenuo se i ugledao nasmiješenog Iglu. Pokraj njega stajao je Čigra i još jedan čovjek. Taj je bio visok, nešto tamnije puti, crne, dotjerane brade i vragolasta, možda čak i podrugljiva pogleda. Nosio je kaput boje crnog vina, a na glavi je nosio maramu iste boje.
– Htio sam čuti tebe kako se sramotiš, ali čini se da sam uranio – odgovorio je Kartograf – Čigra, dobro te vidjeti. Dragi Kojote, kriješ li i dalje činjenicu da gubiš kosu? Čovjek bi pomislio da će taština nestati nakon svih tih dugih plovidbi.
Kojot se nasmiješio – Prijatelju Kartografe, o plovidbama ti ne znaš ništa, a marama je tu samo zato što dobro pristaje uz kaput. Važno je dobro izgledati, pogotovo kad je prigoda takva. Upitaj svoju ženu, sigurno bi se složila.
– Gdje je Mali? – upita Kartograf.
– Tu negdje, sa Strijelom je. Ne brini, drži oko na njemu – odgovorio je Igla.
– A tko drži oko na njoj?
– Mjesec – odgovori mu Čigra.
– Vidiš, problem je u tome što se ne vidi kroz krošnje toliko dobro – hladno odgovori Kartograf.
– Neka, ne brini, vidio sam ga maloprije – prekine ih Igla – Slušali su Lijinu priču.
– A tko je Lija? – upita Kartograf.
– Ona koju su nekoć zvali Svilom – Kojot ponudi odgovor.
– I? Tko je sljedeći na redu?
– Onaj kojeg i dalje zovu Čigrom iako je više nalik bumbaru – nasmije se Igla.
Zaputili su se prema pozornici, a gomila se opet razmicala. Kartograf se trudio ne gledati u rulju, ne tražiti Malog. Lija ih je čekala.
– Jesi li siguran da želiš nakon mene nastupati, zdepasti? – Lija je pakosno dobacila Čigri.
– Nisam siguran ni u što, osim da postoje plima i oseka i da ljudi ne vole kada netko ubije slatkog malog zeca – sasvim mirno odgovori Čigra.
– Osim ako u pitanju nije zečja čorba, naravno – prokomentira Kojot.
– Čigra, jesi li spreman? – prepirku prekine Igla, na što ovaj samo kimne.
Popeo se na pozornicu i rukama gestikulirao ljudima da se stišaju. Kad su ljudi konačno utihnuli, progovorio je.
– Dozvolite meni, Čigri, iako neki kažu da bih zbog droba trebao biti bumbarom, da vam ispričam nešto što se sasvim sigurno nije dogodilo, ali to ne umanjuje vrijednost priče. Ako ništa, ova priča, za razliku od pustog prepričavanja onoga što se dogodilo, čega ste ovih dana naslušali, nudi pogled u budućnost, u nešto čudesno što tek može da se dogodi. Poput sna, poput horizonta.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
