Odlomak iz djela u nastanku
– Jebote, otkada nisam bio u Krivom – kažem joj.
Sjedimo vani u jaknama, na visokim stolovima koji su i dalje, i mnogo godina poslije, ofarbani u narančasto i zeleno i plavo. Krošnje su obgrlile južni dio dvorišta, zgrada se smjestila na jugozapadu, tako da se sunce tromo probija i ne donosi toplinu, a kad se konačno nađe na zapadu, svjetlost koja pada na kožu, drvo i prašinu ranjena je, nemoćna protiv dolazeće studeni.
Radni je dan, a ima ljudi. Kao i nekoć, demografski i supkulturno je šareno. Čini mi se, doduše, sa mladi uglavnom piju Hidru ili kavu. Ne uspijevam se baš prisjetiti je li itko od nas ovdje ikada naručio nešto bezalkoholno. To joj i kažem.
– Još jedan od dokaza da se Zagreb, a ne samo svijet mijenja.
– Da, jebote, grad fakat više nije isti otkad se na Ribnjaku više moraš bojati cijeni gin tonika u Art Parku, nego noža u rebra.
– Si vidio da se ovdje sad može i karticom platit?
– Sereš.
– Aha, ima i sapuna i WC papira.
– Oj, mladosti moja, nemremo se najti.
– Nećaš valjda počet kenjati kak je nama bilo bolje.
– Bili smo bezobrazno mladi, ne znate vi ništa, djeco, nikad nitko nije bio mlad kao što smo to bili mi.
– Dobro je ovo. Tvoje?
– Ne, čuo sam to u nekoj pjesmi na Radio Studentu, ali da ti budem iskren, drago mi je vidjeti toliko mladih ovdje.
– Mladih? Pa i mi smo mladi.
– Ne sjećam se kad smo posljednji put bili mladi – odmahnem glavom.
– Ajde, ne seri. Misliš li da si jedini koji ne voli svoj posao i koji više ne može ući u šutku na punk koncertu bez višednevnih posljedica?
– Dobro, u pravu si, ajmo reći „mlađih“.
– Pa da, čuj, bircevi i klubovi se bogu zatvoriti i prije ili poslije hoće. Ne mislim plakati nad njima i pisati im ljubavna pisma jednom kad ih neće biti. Oni su ipak tek prostor, a ne ono što čini taj prostor nešto živim, a to su ljudi i ideje. Scena. Uostalom, otvorit će se nešto novo. Uvijek se otvoriti nešto novo. Ovim klincima KSET i Močvara ne znače isto što su i nama.
– A Krivi?
– Krivi je vječan – nasmijala se – Sjećaš se kad su ga pokušali zatvoriti?
– Pa i jesu ga zatvorili.
– Samo su ga premjestili i na mjesto njega otvorili narodnjački klub.
– Nije to bio prvi put da ga sele.
– Eto, to ti kažem, Krivi je kao Nokia 3310.
– I konačno higijenski!
– Čak i Darja i dalje radi.
– Sjećaš se kad si je pitala da ti složi Nescafe od lješnjaka?
– Da, rekla mi je: „Kaj ti ja sličim na jebenu vjevericu?“
Zavibrirao mi je mob na stolu. Grupni chat. Ekipa me i dalje zajebava zbog Ponoćnog radija. Gasim zvuk i vibraciju te spremam mobitel u džep.
– Kaj? Smješka mi se – Neka butra?
– Da butra, butragenjo.
– Isuse, koji odurni izraz.
– Jelda?
– No?
– Nije nikakva riba, nego ekipa.
– Što pak oni žele?
– Ma nešto me zajebavaju.
– Oko nekog butragenja?
– Ma ne – nasmijao sam se – Neš’ sam ful zabrijao.
– Ajde reci više.
– Joj, dakle, toliko sam pregoren od posla da sam izhalucinirao da postoji neki ilegalni radio, kao, Ponoćni radio koji ti govori gdje se možeš utorkom drobiti.
– Zajebavaš me?
– Ne. Možda mi fakat treba godišnji…
– … Ma ne, nego sam ga i ja isto pred koji mjesec čula i otada ga ganjam.
– Jebeš me.
– Jel’ bi sad trebala odgovoriti nešto tipa: „Ne, ali volio bi to“? Ne zezam te. Čula sam i radio i Leptiricu i super ziku koju su puštali.
– Znači, ne vjerujem. Koji kurac? Vidio sam kako ih nekoliko ljudi komentira na Redditu.
– Je, teško je naletjeti na njih, ne ostavljaju neki digitalni trag baš.
– Što misliš, zašto to rade?
– Zašto se takve pizdarije inače izvode? – slegnula je ramenima – Iz dosade. Sjeti se nekih redakcija u kojima smo skupa radili.
– Čovječe, trebamo ih pronaći.
– Zašto? Ne bi li da neke stvari ostanu misterij?
– Radije bih svojim glupim frendovima to utrljao u facu.
– Dijete jedno.
– Dijete koje je zaboravilo kako se smijati.
– Uf, nemoj. Ovo je jednako duboko kao YouTube komentar na post-rock pjesmi.
– Ajde, ne zajebavaj, malo je patetična, ali nije loša slika.
– U la la, čini se da sam ubola stih nečije nove pjesme.
– Nda, no, što kažeš?
– Na stih?
– Na to da ih nađemo, halavice jedna.
– Što si zapeo?
– Sam ti ikad pričao o Čovjeku-portafonu?
– Molim? – gotovo je ispljunula pelin.
– Si ikad čula za Čovjeka-portafona?
– Nisam, ajde, pričaj mi.
– Znali bi tako ležati, djevojka i ja, nakon popodnevnog fuka…
– … ozbiljno? Fuka?
– Nakon što bi se poševili?
– Bolje.
– No da, znali bi ležati tako. Neko rano proljeće u Novom Zagrebu, u ljepljivom polusnum praznih glava i… ne znam, jebiga, baš sretni.
– Nisi bez razloga pjesnik.
– Umirovljeni pjesnik. I tako bi zagrljeni ležali kadli bi začuli krikove i kreštanje iz portafona iz ulaza prekoputa.
– One trokatnice?
– E, točno te!
– I? Što biste čuli?
– Nikad nismo uspjeli razaznati.
– Jel’ ti palo na pamet izaći i bolje poslušati?
– U takvom sam stanju bio spreman samo spavati, ali… – otpio sam gutljaj zbog dramatičnog efekta.
– … ali?
– Ali sam se jednom prilikom obukao i tako, zadovoljen i friško s grudi lijepe žene, izletio iz stana i pohrlio ususret pandemoniju koji je dopirao iz portafona.
– I? Što se dogodilo?
– Muk. Nisam ništa čuo. Vratio sam se doma…
– … i glasovi su se nastavali?
– Glas, ali da. Upitao sam nekoliko susjeda i poštara čuju li kad krikove Čovjeka-portafona, ali gledali su me kao da sam sišao s uma.
– Izoliran slučaj i neobjašnjiv fenomen, moram priznati, no kakve to veze ima s radijem?
– Jedan zagrebački misterij nisam riješio, a bome nisam postao ni krotitelj vrana…
– … sori, kaj? Krotitelj vrana?
– Da. Zabrij da imaš vrane- zaštitnice, vrane-suputnice i vrane-drugarice. Prejebeno.
– Svašta… nastavi.
– No da, nisam saznao tko je Čovjek-portafon, ali jebao me pas ako ne otkrijem tko su Leptirica i ekipa iza Ponoćnog radija.
– Dogovoreno.
– Kako misliš, dogovoreno?
– Ja ću ti pomoći.
– Kaj fakat?
– Da, fakat. Ti si bistri vitez Don Qujiote od La Manche, treba ti tvoj…
– … vitez ogledala?
– Sancho Panza.
– What is illness to the body of our knight errant? What matter wounds? For each time he falls… – uspeo sam se na visoki stolac i jednu nogu oslonio na stol. Klatario sam se i deklarirao.
– … ajme, jebote, sjedi. Brukaš sebe, ali što je bitnije, brukaš mene…
– … for each time he falls, he shall rise again… – ljudi su se okretali, neki iziritirani, neki su mi vikali da začepim, drugi su me zabavljeno promatrali, a nekoliko me čak podržavalo.
– Zaboravila sam koliko voliš Cervantesa. Barem nisi krenuo s Rabelaiseom….
– … he shall rise again! Woe to the wicked! Sancho! My armor! My sword! Jer samo je jedna premještaljka od ženo luda, na misu, do ženo, muda na sisu! – doskočio sam ne uganuvši gležanj i ne prolivši pelin. Eksao sam ga. Gita mi se smiješila i odmahivala je glavom. Možda sam konačno opet poludio, a možda sam konačno opet bio sretan.
Veća je vjerojatnost da sam ipak bio samo pijan.
*
Noć je zasićena mjesečinom i mi smo se zaputili smjerom suprotnim od zore. Gita me prozvala mlitavim somom (zapravo, somom mlitavim) kad sam rekao da mi se ide doma i inzistirala da odemo do Medike; u Attacku je svirao neki punk, nije mi čak znala reći koji bend.
– A kad sam te ja nekoć zvao na pank koncerte, na Debele ili Gužvu ili Mašinko s prezirom si me odbijala.
– Možda ne bi bilo tak’, da si samo htjela slušat sa mnom punk, veliš?
– Drito.
Cvokoćemo i stojimo u dvorištu, pod nama napukli asfalt, oko nas plešu grafiti i zmijulje dim i zamagljeni dah što dopiru iz podrapanih četa koje nas okružuju pod nebom boje škriljevca. Začudo nismo među starijima i izmjenjujemo pokoju riječ s nekadašnjim prijateljima, s nekadašnjim kolegama. Jedan od njih primjećuje da više nisam mršav kao nekoć
– A čuj, bolje da se debljam nego da postajem politički konzervativniji, ne?
– Istina, da. I dalje si u novinarstvu?
– O ne ne, gospodin poeta postao je klasna izdajica – ubaci se Gita.
– Jebote, nemoj mi reći da se baviš marketingom? – iznenadi se prvi.
– Prije bih drkao rukavicom od žileta – kaže drugi.
– Ma kakvi, radim u korisničkoj službi.
– Kaj si onda po struci?
– Kronični underachiever.
– Daj ozbiljno.
– Šljakam u korisničkoj službi.
– Ej, onda nije klasni izdajnik.
– Ma nije, samo ga zajebavam. Ajmo unutra – povuče me.
Ovdje se i dalje ne može platiti karticom. Ovdje je pod i dalje zaliven pivom i pelinom i ne može se ništa drugo naručiti. Ovdje su ljudi i dalje mladi iako to više ne misle za sebe. Ovdje je muzika i dalje preglasna, a bendovi neusvirani. Ovdje se ljudi i dalje zaljubljuju jedni u druge i misle da je to početak nečeg velikog, da će njihova ljubav preživjeti ovu noć ili bilo koju drugu. Ovdje se i dalje osjećam kao da pripadam, a ne kao urasla dlaka koja uzrokuje prišt.
Sven Popović
