Putešestvije znaju početi i pri polasku kući. Zapravo najčešće tada i započinju. Zjenice se prvo šire pa tek onda smire. Pri povratku sam htjela ostati barem još jedan dan. Pri povratku i jesam ostala još četiri sata na parkingu najnemaštovitijeg mjesta u Istanbulu. Baka s kojom sam prethodno jutro doručkovala je izgubila dokumente i novčanik. Ona je također htjela ostati barem još jedan dan. Na trenutke sam i pomislila što je zapravo u prirodi ljudska želja, ali sam ubrzo nakon toga zaplovila Bosforom.
Ne sjećam se svih mjesta koje sam obišla ploveći Bosforom. Sjećam se plavetnila, nepredvidivog Istanbula, sunca koje se igralo skrivača, zdravstvene radnice sa malim biljegom ispod lijeve nosnice. Izazivala je sunce da izađe i podijeli sa njom baklavu s pistacijama.
Bosfor priča priču i o godišnjim dobima i ljepoti same pomisli na čovjeka koji u sebi ima pomalo od svake strane svijeta.
Priču o Mramornom moru sam već slušala, kući. Iako nisam baš sigurna da se radilo o moru. Prije da je bilo riječ o vjetru. U jednom smjeru nas vjetar raznosi, u drugom je dobar vjetar u leđa. Ovisno o smjeru – raspadamo se ili sastavljamo.
Artificijalne vještine životarenja i zastava ne nose nacionalni naboj. Go komad platna i ugaslih zjenica.
Noćna mora zvana zapad ponekad oštro zaurla i sve plastične lutke popadaju sa spratova koje strše iz neba. Nespojivi svjetovi i borba za skretanje u drugu ulicu.
Gospođa Hadžara koja je izgubila dokumente i novčanik, dolazi u Tursku od ‘71 i kaže da će dolaziti dok ne umre. Nije sigurna šta je može čekati nakon ovog života pa neće da žali i za čim. Izgubila je starijeg sina, ali je ni to nije zaustavilo. Kod kuće ga ne može vratiti, a ovako, možda i on uz nju nešto vidi.
Drugog je sina poslala u Tunis sa suprugom, kaže da ga je sad negdje poslala i neće više nikad. Žalio se na krilo od aviona i pločice u wcu. Cijeli se doručak čudila mladosti koja prvi prvom letenju primjećuje komad metala.
Starosjedioci Istanbula su psi smješteni u loži iznad Mramornog mora. Promatraju ćutke dolaske i odlaske i povremeno nešto promrmljaju, samo za sebe. Možda se čude kakav je to vakat došao pa se vrate nekim boljim vremenima. Psi uživaju najveće privilegije Orijenta.
Dok sam promatrala starosjedioce uz Mramorno more, starosjedioci u busu su kritizirali mlađe naraštaje i kako nikad gori nisu bili. I njihovi i tuđi. Koliko žalosti u njihovim kritikama. Koliko neproživljenog djetinjstva u njihovim pričama.
Lokalni vodič, koji je bio naša ulaznica, s obzirom na to da nismo instalirali neki /due to Covid-19/ kod, bio je stariji čovjek, nekad tehnolog, zatim sudski tumač, danas pacijent koji s ugrađenim stentom prati nešto sretnije i nešto mlađe ljude.
Dvoumim se rastuže li me takvi prizori ili mi samo rasprše mit o starim i nemoćnim osobama. Radije ovo drugo – s tim je jednostavnije hodati ispred njih.
Dok smo ga čekali u blizini Plave džamije, čula sam zvuk otvaranja staklene boce o klupu. Iz Istanbula sam se preselila kraj rijeke Neckar, s jednom Vanjom, jednom razbijenom bocom i Gospođom Dalloway koja će sama kupiti cvijeće. Vrijeme kakvo sam poznavala nije imalo nikakve veze s vremenom u kakvom se krećem.
Na putovanju Orijentom, ladice se nekom neobjašnjivom pojavom otvaraju. Amnezije popuštaju. Od čega smo otišli upitno nas promatra iz lože iznad Mramornog mora.
