moje je oko razraslo sunce.
moje je oko prostrti ležaj (svakom mom malom snu).
moje je oko razmak između dva prsta,
razdaljina od dodira do njegovog nestanka.
moje je oko gnijezdo bez dna,
šipak bez tanane kore,
rijeka bez obala bogata ribama od čijih se krljušti cakle šarenice i cvatu irisi.
moje je oko med maslačka,
bijela brezova grana,
val koji od zraka stvara more.
moje je oko sjecište plavetnila što me obuzima od glave do pete,
iza sebe ostavlja udove, prste i vlasi,
kreće korakom do neba i ondje sadi carstvo bez primisli kraja.
pred vratima ostaju tek šumarice,
čuvajući proljeće dok ga jorgovani ne raspu
(u zvijezde).
***
U kutevima očiju toplo je,
močvarno i čisto.
Pod rumenilom obraza bistro je,
brokatno i nevino.
Pod slamnatom strehom kose mirisno je,
krojeno za sunce, leteće.
Pod kažiprstom je točka,
točka bez kraja,
put u daljinu,
neotkriveni svijet.
**
orhidejama oživjela zapešća.
pretvaramo se u prašumu.
pod koljenima novo korijenje.
vješaju se, vise gomolji srebrenog svjetla.
pobaršunit ću si kožu, neizbježno je.
**
Ništa se ne kreće, ne biba, ne uzmiče kao cvijeće.
Da ne miriše tako, zanijemijela bi stoljeća.
U šašu valja sviti gnijezdo, dijelom blaženo, dijelom vodeno.
Sjećat ću se ptica kad sav pjev umukne i ugase se proljetne svijeće.
**
Glancat ću si tabane.
Cijeli jedan ljudski vijek ću ih glancati.
Grlato, golublje povlačiti svilu tlom.
Papirusno suhim plućem zavidat ću sve rane cvjetova.
Primit ćemo se kore, moje žilicama ispleteno krilo i ja, i sukljati ljepotom.
Nježnost je, tako i tako, oduvijek bila nedirnuta biljka.
U svakoj nosnici po jedan kestenji pupoljak.
Daleko, daleko možemo samo kroz bisernu vodu.
Bliže, najbliže ostajemo samo uz proljećem posute perolake prašnike.
**
Od puke se tišine ne daju iskamčiti željene kapljice rose.
Ako se oslonim na tvoje stopalo,
od mene će nastati blistavi puž.
Ako kucnem o pravo drvo,
prsti će mi se zatvoriti u cvjetnu čašku.
Ako ne saznam ništa novoga o vjetru,
zrake će teći ama baš jednako kao i dosad.
U pličinama male školjke. Bez njih smo bolji nijemi.
Ivana Miloš rođena je 1988. godine u Zagrebu, a odrasla u Rijeci, u blizini mora. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poezija joj je objavljivana na Trećem programu Hrvatskog radija i u književnom časopisu Quorum, a za filmske eseje i kritike dobila je nagradu Vladimir Vuković za kritičarski rad godine HDFK-a. Trenutno živi u Austriji, gdje crta, piše i objavljuje poeziju i filmske tekstove kao i ilustracije – u posljednje vrijeme na američkoj stranici MUBI Notebook, njemačkoj stranici jugendohnefilm, kao i vlastitom blogu mareas.net.
