GOSPOĐA HELEBARDIĆ SE DOBRE VOLJE VRAĆALA S TRŽNICE
dan je bio sunčan i vlasnici su izveli pse u parkove. gospođa helebardić je gledala u nebo upravo u trenutku kad joj se pod nogama stvorio psić koji jedva da je bio pas koliko je bio malen. spotakla se i pala na nos. psić je rekao: vau vau. ba jezde li vi norbalni, rekla je gospođa helebardić vlasniku psa kad se malo pridigla. vlasnik je rekao oprostite i oprostite i pokušavao palcem desne ruke obrisati krv koja joj je curila iz nosa. ba nebojde vi beni obrozdide, dego bazite guda žedade zvog bza, rekla je još gospođa helebardić. kad je došla kući, gospođa helebardić je iz cekera izvukla par kobasica koje je kupila na tržnici, bacila ih na stol i zapovijedila svome mužu: zguhaj nab gobazice. na šporetu se već krčkao kupus. gospodin helebardić je rekao evo evo i brzo pristavio vodu, postavio tanjure i narezao kruh. sjeli su da jedu. gospođa helebardić je imala poteškoća u gutanju, pa je glasno srkala i zvučno mljackala. gospodinu helebardiću je to strašno išlo na živce. uzeo je nož za kruh i počeo ga ubadati u gospođu helebardić. ubobođ, ubobođ, vikala je gospođa helebardić, ubobođ, ubobođ. kraj prozora se ubrzo skupilo nekoliko ljudi koji su sve to promatrali. pitali su jedni druge: šta to govori gospođa helebardić, šta to govori gospođa helebardić? nitko od prisutnih nije razumio. malo su slijegali ramenima. jedan je na to rekao: izgleda da će kiša, i svi su se razišli svojim kućama.
***
GOSPODIN D. JE RADIO U TVORNICI STAKLENE AMBALAŽE
sve dok mu jednog dana stroj nije prignječio ruku. otišao je doktorima, a doktori su slijegali ramenima i rekli da se tu ništa ne može. zato je gospodin d. otišao u penziju. ali gospodin d. nije bio osoba koja je mogla biti na miru i zato se odlučio oženiti. bio je to isprva dobar brak, a onda ga je žena počela nervirati. jednoga dana su putovali autobusom iz jednoga grada u drugi. negdje oko grada b. gospodin d. je zaspao. sanjao da bere poljsko cvijeće. negdje oko grada k. gospođa d. je uzviknula: ljudi, ljudi, nestao mi je muž. pitala je vozača je li vidio njezinog muža. vozač je rekao da nije. i kondukter je rekao da nije. i gospođa ž. je rekla da nije, i gospodin f. je rekao da nije, i dijete koje je majka samo poslala na put je reklo da nije. tražili su ga ispod sjedala i u čokoladi. tražili su ga u vrećici s čipsom i u sendviču. zavirili su u auspuh, digli su vrata od prtljažnika, ali gospodina d. nigdje nije bilo. a gdje je bio gospodin d.? gospodin d. je s buketom u ruci iz polja ušao u šumu, pregazio šumski potok i otišao dalje prema obližnjim selima iz čijih kuća je dopirao zamaman miris svježe pečenog domaćeg kruha.
***
GOSPODIN OTO JE IMAO SUPRUGU, GOSPOĐU OTO
bili su u skladnom braku dvadeset i pet godina. a onda se gospođa oto jedno jutro probudila i vidjela da joj je muž ružan. bio je ćelav kao i obično, imao je velike uši kao i obično, hrkao je kao i obično, ali je bio strahovito ružan. kad su navečer opet legli, gospodin oto je, također kao i obično, odmah zaspao. gospođu oto mučilo je to što joj je muž ružan i odlučila ga je ubiti. rečeno – učinjeno. gospođa oto je uzela jastuk, prislonila ga na muževo lice i pritisnula iz sve snage. potom je s olakšanjem zaspala. kad se ujutro probudila, gospodin oto, koji se probudio prije nje, rekao je: upravo sam shvatio da si jako ružna. imaš velik nos, široko čelo, a iz usta ti teče slina dok spavaš. zato sam te odlučio ubiti. gospođa oto nije stigla reći ni zbogom kad joj je gospodin oto prislonio jastuk na lice i pritisnuo ga iz sve snage. nakon što je sve bilo gotovo, ustao je i otišao u kuhinju. bilo je šest sati i gospođa oto je već kuhala kavu. sjeo je za stol, zapalio cigaretu i preko ramena gospođe oto bacio pogled na ulicu. pogled se upecao za loptu koju je tapkao dječak s prvog kata. zalijepljen za loptu, malo je skakao gore dolje, sve dok dječak nije loptu šutnuo uvis. tako je pogled gospodina ota završio na krovu susjedne zgrade zaglavljen između dva betonska zidića, odakle ga više nisu mogli spasiti ni vatrogasci.
