– Ajde, put pod noge i donesi mi te knjige. – rekao je sa smiješkom.
Osjetila je pritisak u glavi.
– Leti – otvorio je vrata – ne mogu položiti ispit bez tih knjiga, a imam još jako puno za raditi. Ti ionako po cijele dane na poslu samo ispijaš kave i visiš na Facebooku.
Otvorila je usta u kratkoj potrebi za suprotstavljanjem, no on im se približio i utisnuo u njih brzi poljubac. Zatim ju je lagano odmaknuo i zatvorio vrata za njom.
Otići po njegove knjige u centar grada iz Novog Zagreba i natrag, računala je, uzet će joj najmanje sat vremena koji je mogla provesti drugačije. Ali, kako drugačije?
Otkad je s Leonom, u njezinom vremenu i prostoru pojavila se crna rupa. Ili je on bio taj portal koji je gutao sav njezin sadržaj u sebe. Sve što je imala i sve što ju je zanimalo nestajalo bi kraj njega nevjerojatnom brzinom, usisano velikim magnetom skrivenim duboko u njemu. No, sve što je on njoj odašiljao; misli, riječi, dodire, upijala bi bez razmišljanja, bez promatranja i bez analize. Svaka njegova strelica širila bi se u njenom tijelu do neslućenih razmjera. Postao je njen jedini sadržaj.
Počela je raditi eksperimente, dolaziti k njemu puna dojmova, doživljaja, situacija s posla i s prijateljima. Zamišljala je da ih nosi na rukama kao poklone.
– Danas sam razgovarala o… – započela bi i istog trena ugledala kako njene riječi i misli guta crna rupa.
Kada je dobila promociju, bila je sigurna da će o tome moći razgovarati dulje. Donijela je kremšnite, zaher tortu i šampanjac. Pogledao ju je.
– Četiri godine se poznajemo i još uvijek ne znaš da mrzim kremšnite. Baš si blesava.
Tražila je tragove razočaranja u njegovom glasu kao stope neke divlje zvjeri u snijegu, ali nije ga mogla pronaći. Nije bio razočaran, povrijeđen, čak niti neugodno iznenađen. Njegove su plave robotske oči samo tražile način da obezvrijede ono što je donijela. Ipak, uzeo je čaše i natočio im malo šampanjca.
– Čestitam ti? – rekao je, gotovo upitno.
Zatim se približio njenim usnama, polako, kao da nešto istražuje, i pritisnuo ih svojima, ali nije mogla ne primijetiti gađenje. Brzo je preusmjerio razgovor na svoj dan, na to kako ga je jedan profesor naživcirao i što mu je sve rekao. Namrštila se dok je pričao. Nije mu to promaklo.
– Što je, diplomacijo? – tako ju je zvao jer je nastojala stvari raščistiti mirnim putem, uvijek pokušavajući shvatiti tuđe motivacije.
– Ništa – rekla je brzo, ne želeći ga prekidati.
– Znam da mu se ti ne bi usudila ništa reći – rekao je podrugljivo – svega se bojiš.
Zato sam možda diplomirala sedam godina prije tebe, pomislila je, ali nije mu se to usudila reći. Njegova spremnost na borbu bila je uvijek jača od njezine, a asovi koje bi pritom sigurno izvukao iz rukava; djed mu se razbolio, otac i majka rastajali, nije imao dovoljno novaca… bili su neograničeni.
Godinu dana nakon početka veze, shvatila je da u njegovim poljupcima i dodirima zapravo nema ničeg seksualnog. U startu, strast je bila velika i nije primjećivala nijanse, čak je ni grubost na koju nije navikla nije toliko smetala, kao ni to da su njegovi dodiri djelovali mehanički i kao da joj stalno nešto dokazuje.
– Sviđa mi se kad te malo boli. Pali me to – znao je reći.
Seksualnu ili neku drugu nadmoć, nije mogla biti sigurna.
– Jako si seksi – rekao bi, ali nije joj bilo jasno što je pod tim mislio jer je rečenicu izgovarao gotovo neprijateljski, kao da govori: Zašto si uništila moju najdražu biljku? Ili: Prošla si kroz crveno.
– Samo da si malo manje labilna – nastavio bi.
Jer kompliment nikada nije mogao doći sam.
Pokušavala je shvatiti što mu je na njoj seksi. Bilo joj je jasno što je njoj bilo na njemu – snaga koja je izvirala iz ‘šefa’, kako su ga zvali prijatelji iz društva i kolege iz kluba koji je vodio. No, što je on vidio u njoj, od čega se sastojalo to ‘seksi’?
Hodala je gradom nakon izlaska iz tramvaja. Njezine tanke noge brzo su gutale sivilo ulica. Nešto se mora napraviti, mislila je, promišljala fraze i rečenice koje bi mu rekla, kao da smišlja politički govor. Premotavala je čitav film njihove veze u svojoj glavi otpočetka do ovog trenutka, pauzirala na dijelovima koji su joj se činili bitnima, ali nije mogla odrediti trenutak u kojem su stvari krenule na loše, u kojem su, kako joj se činilo, postale ‘nepovratne’. Kada bi počela misliti o tome, analizirati svaki trenutak iz svakog kuta, nije mogla naći ono što je tražila. Sve je djelovalo kao gusta siva zona u kojoj nije mogla podići konkretnu optužbu. Sve što je mogla bilo je govoriti njemu i svima da ima loš osjećaj, da joj intuicija vrišti, ali, naravno, to je bilo nedovoljno. On bi se nasmijao, ostali pitali što onda s njim radi, i tu bi stvar bila završena.
Pa je šutjela. I dalje analizirala svaki zajednički trenutak, dok su ostale stvari propadale kroz crnu rupu.
Njeni kratki, brzi koraci proizvodili su tupi zvuk. I kosa joj je odnedavno bila kratka, što mu se nije svidjelo.
– Izgledaš kao baba, sve je napuhnuto – rekao je.
Rukom je napravio pokret kao da si tapša kosu sa strane. Otišla je do drugog frizera od čijih je dodira kosa splasnula. Gledala je u velikom ogledalo kako joj glava postaje sve tanja i tanja, kao da frizer s nje skida zaštitne slojeve. Nije joj se svidjelo to što joj je lice sada bilo sasvim otvoreno, ali s novom se frizurom sretno pojavila na njegovim vratima. Iako, sretno je bila pogrešna riječ. Možda- puna iščekivanja? Otvorio je i nasmiješeno rekao:
– Luda si. Malo sam se zezao, a ti odmah odjurila frizeru!
Krenuo je prema kuhinji uz prezrivo ‘ph’. Zatvorila je vrata za sobom i krenula za njim, oprezno, kao po staklu.
Ne želiš biti tu, začula je glas, posve jasno. Počela se osvrtati po prostoriji, uskom hodniku kroz koji je trebala proći do kuhinje. Osjetio je njenu napetost jer ju je pogladio po glavi i rekao:
– Treseš se. Moraš se opustiti inače ćeš do kraja poludjeti.
Utisnuo joj je poljubac u vrat i krenuo prema sobi. Pustio je neku umirujuću glazbu.
– Većinu vremena se osjećam kao neki tvoj psihijatar, jebote.
Pokušala se opustiti. Nije se najbolje snalazila ni s opuštanjem ni s napinjanjem. Uglavnom je plakala, i to onda kad bi se u njoj nakupila neka težina kojoj nije mogla naći bolji naziv od ‘tjeskobe’. Ostatak vremena je uglavnom osjećala titranje. Gledala bi u svoju naizgled mirnu kožu i zamišljala kako se ispod nje krije sijaset malih opruga koje prebacuju njezine stanice kao u tenisu, s jednog mjesta na drugo, neprekidno, sve brže i snažnije, dok je naizmjenično ne bi počeli boljeti i trbuh i glava.
Hodala je prema knjižnici u centru. Nastojala je duboko udisati, pustiti da joj zrak ispuni pluća i onda lagano izdisati, ali osjećala je da može raditi samo plitke, kratke udisaje, kao da joj je netko pluća napunio vatom. Došla je do knjižnice i osjetila da želi otići što dalje. Ne želi Leonove knjige, želi otići u svoj mali stan, gledati ispred sebe, plakati, razmišljati o tome kako da zatvori crnu rupu.
– Mia? Mia, kamo ćeš? Leon je rekao da smo se tu dogovorili!- prenuo ju je glas.
Martin, Leonov prijatelj, nježno ju je potapšao po leđima.
Potapšaj me opet, pomislila je. Želim osjetiti različite dodire da vidim jesam li luda ili je s Leonovima doista nešto pogrešno.
– Martine! – viknula je, možda i previše veselo.
U rukama je nosio Leonove knjige, nije ponio niti vrećicu pa će ih ona sada morati tako nositi sve do Leona, kao one zamišljene događaje i situacije o kojima mu je uvijek htjela pričati.
– Hoćemo sjesti kratko?– pitao je, pokazujući na kafić ispred knjižnice.
Kimnula je nesigurno. Činilo se da mu je laknulo kada je knjige bacio na stol, ili možda zbog njenog pristanka.
– Imaju grijalice. – rekao je, pa su se smjestili ispod jedne.
Naručio je malu kavu bez mlijeka i Coca-Colu. Ona je naručila mineralnu. U želucu joj se stezao dobro poznati čvor koji je od Leonove blizine očito prelazio i na blizinu njegovih prijatelja. Promatrala je Martina. Njegov smeđi kaput skrivao je ramena u kojima je naslućivala napetost. Pogledao ju je, a zatim brzo skrenuo pogled.
Nije samo želio popiti kavu, shvatila je. Nešto mi želi reći. Martin je bio jedan od Leonovih bližih prijatelja. Često su se zajedno družili, odlazili u kino ili na neki tulum. Znali su i pričati o vezama i poslovima. Martin je radio u školi. Nije bio zadovoljan, ali nikada se nije žalio. Ponekad bi na pitanja o poslu samo odmahnuo rukom uz smiješak, kao da mu je sve to posve nebitno. Mia se pitala što mu je onda važno i u nekoliko navrata pokušala je to izvući iz njega, ali nije uspjela, a čitav proces djelovao je kao čeprkanje po nečemu što ne želi biti dodirnuto. Martin nije volio govoriti o sebi i teme bi uvijek prebacio na politiku, kulturu ili film. Ipak, posjedovao je finoću koja je Leonu izmicala pa nije zazirala od njega kao od nekih drugih Leonovih prijatelja. Bio je uvijek pristojan i nasmiješen, a njegovo ‘kako si?’ nikada nije izostajalo. Ipak, nešto je u njemu bilo podložno, mislila je Mia promatrajući ga. Leonu, svakako, a možda i drugima. Nešto je virilo iz njega, iznenađujuće opasno, kao gujina glava.
– Kako si, Mijić?- pitao je.
Ljigava glava, pomislila je, ali sada je trebalo odraditi ovaj razgovor. Martinove intenzivne i, mislila je, prilično pronicljive oči, pratile su svaki njen pokret. Shvatila je da je na seansi, kao kod psihijatra, samo što nije Martin bio njen liječnik. To je bio Leon, pomicao je konce iz daljine.
– Dobro. – rekla je i nasmiješila mu se. – Puno radim. Dobila sam promociju i…
Martin je djelovao nestrpljivo.
– Da, da. – prekinuo ju je. – Leon mi je rekao. Čestitam.
I njegovo ‘čestitam’ bilo je suho i umjetno poput Leonovog, ali mu je zahvalila i otpila gutljaj mineralne.
Sada je samo trebalo čekati. Jedan. Dva. Tri.
Martin je djelovao kao da je unaprijed pripremao sve što treba reći.
– Djeluješ nekako rastreseno, zato sam pitao. Danas me nisi ni primijetila. A zadnji put kad smo bili na tulumu, pola si vremena provela na WC-u. Izgledala si kao da si plakala.
Martine, dragi Martine, tko bi pomislio da tako pažljivo promatraš, javio se opet onaj glas iz hodnika. Ton kojim je taj glas govorio iznenadio ju je više od njegove pojave. U društvu Leona i njegovih prijatelja ili roditelja, svi bi njeni glasovi utihnuli, pogotovo oni koji su mogli reći nešto što bi Leona moglo isprovocirati.
– Mia? Evo, opet djeluješ odsutno.
Martin je, za razliku od Leona, djelovao pomalo razočarano dok je konstatirao izostanak njene pozornosti.
Jadna beba, javio se glas.
– Ušuti- rekla je Mia.
– Molim?- Martin se zabezeknuo.
Mia se osmijehnula.
– Ma ne ti, Martine.
Martin je djelovao zbunjeno, čak se okrenuo oko sebe.
– Nego tko? Evo, izgleda da sam u pravu, da ti stvarno nije dobro… pa ti pričaš sama sa sobom!
Martin je pljesnuo rukama kao da je njegov zaključak razriješio neku enigmu.
– To je nenormalno ponašanje i ti svakako trebaš potražiti pomoć – rekao je vedro, ali po načinu na koji je izbacio bradu, osjetila je da je spreman i na mnogo detaljnije objašnjenje, kao i na to da očekuje njen otpor.
Tko zna na koji su se način dogovorili da slome otpor?– pitao je glas. Sigurno imaju dug spisak tvojih pogrešnih skretanja i poteza.
Mia se nasmiješila.
– Misliš?- rekla je i otpila još jedan gutljaj.
– Da! Kad čovjeku nije dobro, mislim, psihički dobro, treba potražiti pomoć – rekao je Martin.
Djelovao je kao da recitira.
A zatim se dogodilo još nešto.
Njegove su riječi počele propadati u stol između njih.
Sada je stol crna rupa, pomislila je Mia. Bilo koji predmet između mene i Leona, mene i nekoga od njegovih prijatelja, postat će crna rupa, shvatila je. Više ništa iz njih ne može ući u mene. Ta ju je misao plašila i zabavljala istovremeno.
– Bi li se ti, Martine, nekome obratio? A Leon, što misliš, kome bi se on obratio?
Nalaktila se na stol i promatrala ga znatiželjno. Martin je brzo, kao kornjača, povukao glavu. Izvadio je papirnatu maramicu i protrljao nos. Nije bio spreman na ovo, pomislila je Mia. Stvari se ne odvijaju onako kako mu je Leon objasnio. Iskočila je iz tračnica, a crna rupa između nje i Martina gutala je sve njegove pokušaje.
– Nemoj misliti da mi je Leon nešto govorio!- viknuo je odjednom Martin, gotovo užasnutim glasom. – On se sigurno brine, ali ništa od ovoga mi nije on rekao da kažem.
Još jednom, njihova se veza počela razmotavati kao na pokretnoj traci. Početak, sredina, i, počela je shvaćati- kraj.
Podigla je rubove svog kaputa i prislonila ih uz vrat.
– Je li ti hladno?- pitao je Martin, ovaj put iskreno zabrinuto.
Zatim je nestrpljivo pogledao oko sebe. Budući da razgovor nije išao prema unaprijed isplaniranom scenariju, naglo je prinio šalicu kave ustima i ispio ostatak.
– Moram ići. Idemo? – pitao je. – Platit ću.
Mia je podigla knjige sa stola i odlučila krenuti prema tramvajskoj stanici prije nego se Martin vrati, ali on joj se već približavao dugim koracima.
– Razmislit ćeš o ovome o čemu smo pričali?- pitao ju je.
Morao je još i to pitati, shvaćala je.
– Apsolutno.- odgovorila je i okrenula se.
Martina više nikada neće vidjeti, znala je to i bez glasa.
Bila je mirna. Prema stanici je išla polako, tlo pod njenim nogama drugačije je odzvanjalo, kao da je dobilo zvuk koji joj je čitavo vrijeme nedostajao. Zrak koji je uvlačila u pluća odjednom ju je punio na drugačiji način. Ostajao je u njoj, nije nestajao, nije se smanjivao i rasplinjavao kao dosad, kao sve u njoj prije nego bi prešlo u Leona, uvijek u Leona. Ušla je na tramvaj i sjela. Pokušala se skoncentrirati na razgovor koji je upravo vodila s Martinom, ali, kao što se ranije nije mogla prisiliti da misli na bilo što što nema veze s Leonom, tako se sada nije mogla prisiliti misliti na nešto što je imalo s njim veze. Sve oko njega smanjivalo se velikom brzinom i nestajalo kao krajolik iz vlaka.
Leon, usnama je oblikovala njegovo ime. Veliki šef. Poslao je jednog od svojih podanika na razgovor sa mnom. A sada će željeti čuti kako je razgovor prošao.
Sišla je na Leonovoj, toliko dobro poznatoj stanici. Prvo je prošla pored kafića u kojem su mnogo puta sjedili.
– Ne mogu biti blizak na način na koji ti to trebaš.- govorio joj je tamo često.
Ne mogu bi izgovarao razgovjetno kao da malo dijete uči reći ‘otorinolaringolog’.
Zatim, park. Dugačak park, obrastao zelenilom po kojem su se često šetali. Uspomene su skakale na nju, ali i nestajale. Kao da bi je preskočile i odlazile na neko mjesto koje je zapravo čitavo vrijeme bilo njihovo krajnje odredište.
Zatim, dva igrališta. Jedno za djecu i jedno za nogomet. Jednom je povraćala na dječje. Nije se mogla sjetiti zašto. Uspomene su isparavale sve brže.
Na kraju, mali dućan. Tamo su kupovali sve što im je trebalo za jelo. Mutno se prisjećala čekanja u redu, razgovora, ljubljenja.
Konačno, njegova zgrada. Vrata su bila otvorena, gurnula ih je i počela uspon na njegov, drugi kat.
Pozvonila je. Čula je njegove korake. Otvorio je vrata i brzo se vratio u kuhinju. Polako je skidala cipele i kaput.
– Napravio sam pile. Ajde, nareži paradajz. Gdje su knjige? Nije te bilo sto godina, strašno si spora.
Iz kuhinje je dopirao miris pečenja. Ostavila je knjige u hodniku i ušla.
Uzela je nož i krenula sjeći paradajz.
– Smiješno režeš, na prevelike dijelove.- rekao je, dobacivši joj pogled.
– Hoćeš sam rezati?- približila mu je nož i tanjurić.
– Stvarno si blesava, znaš li kakve sam ja sve varijante paradajza jeo? Samo polako, već ćeš naučiti – potapšao ju je po glavi.
Mehaničko tapšanje.
– Šta Martin kaže?- pitao je nehajno. Gledala je u njegova leđa dok je prao tanjure za ručak. Nešto je u njegovom držanju i pitanju djelovalo kao da se zabavlja. Lagano je podignuo desno rame.
Gledala je u uredno nasječeni paradajz. Opet je pogledala u njega. Premotavanje filmova joj je već išlo toliko dobro da je točno znala kako će se razgovor odvijati. Ona će reći što je Martin rekao i pitat će ga jesu li to bile njegove instrukcije. On će, naravno, sve negirati, ali će se složiti s Martinovom ‘objektivnom’ dijagnozom. Zatim će je pitati misli li da je njeno ponašanje zaista normalno kad i netko sa strane, dobronamjeran poput Martina, sumnja u njezin razum. Ili prosudbu. Morat će se složiti s njim. A zatim će se morati složiti sa svakim njegovim sljedećim prijedlogom.
– Ajme!- uzviknula je i odložila nož. – Zaboravila sam nešto!
Leon ju je iznenađeno pogledao. Ovog puta, pomislila je, iskreno iznenađeno. Njegov scenarij se, kao niti Martinov, nije odvijao prema pravilima i to ga je toliko zbunilo da mu se tanjur zanjihao u ruci kao da će ispasti.
– Sitnicu. Odmah ću se vratiti!
Izašla je u hodnik brzim koracima i počela oblačiti cipele. Drugom rukom je primila kaput kao da se boji da bi joj ga mogao oduzeti.
Leon je polako došao do nje. U ruci je još uvijek držao tanjur, ali i krpu.
– Što? Nešto u dućanu? Pa sve imamo… pokazao je rukom prema kuhinji. – I moramo pričati, zanima me što je Martin…
Brzo je stavila kapu na glavu i otvorila vrata.
– Martin, da, da, odmah ću ti ispričati – rekla je pokušavajući smiriti otkucaje srca.
Moraš izaći ovog trenutka, govorio glas. Inače će biti prekasno. Srce joj je tuklo brzo kao kad je osjećala da pada u neku od Leonovih klopki i zato se nije smjela okrenuti, ali osjećala je kako joj se približava i kako su joj se dlačice na vratu naježile.
Kada se predator približava, životinje se ježe, to je prirodna reakcija koja ih potiče na bijeg, konstatirao je njen glas hladno.
Gdje je sada siva zona, stigla je pomisliti dok je izlazila. Leon ju je primio za ruku.
– Koji ti je sad opet kurac? Reci mi ili se nećeš dobro provesti. Obećajem.
Oči su mu promijenile boju u sivo. Stisak mu je bio sve čvršći, ali već je bila vani. Ipak, njegova ruka oko njene bila je kao željezna narukvica i znala je da ju je samo jednim pokretom mogao uvući natrag u stan i zatvoriti vrata za njom.
Zatim je začula korake na hodniku i ugledala sijedu glavu koja se penjala prema njima. Bila je to Leonova stara susjeda koja je poznavala njegove roditelje i s kojom je uvijek bio sladak, ljubazno se raspitujući kako njeno zdravlje i može li joj ikako pomoći. Nosila je u rukama dvije velike vreće. Leon ju je ugledao i automatski popustio stisak.
– Ružice, da vam pomognem!- viknula je Mia i istrgnula ruku iz Leonove približavajući se susjedi.
– Dušo, Leone, dobar dan- rekla je susjeda i zastala na stepenicama.
– U stvari, ja sam u velikoj žurbi, ali Leon će vam pomoći s vrećicama – rekla je i mahnula prema njima, brzo se spuštajući niz stepenice. Nije se osvrtala.
Trčala je do tramvajske stanice. Nije vjerovala da bi Leon trčao za njom, ali bila je na njegovom terenu, još uvijek, i to ju je ispunjavalo jezom kao nikad prije. Pretrčala je dućan, igrališta, park i kafić i zaustavila se kod tramvajske stanice. Okrenula se. Nije bilo nikoga. Niti na stanici nije bilo nikoga. Ugledala je tramvaj kako se polako primiče.
Tramvaj je stao. Još jednom je pogledala prema Leonovom kvartu, a zatim ušla. Sjela je i izvadila mobitel. Potražila je Martinov broj i napisala kratku poruku:
U pravu si. Potražila sam pomoć. Možeš javiti Leonu da sam s njim završila.
Pozdrav, Mia.
Zatim se naslonila na sjedalo i osjećala kako čvor u želucu polako popušta.
