‘Po kome si dobio ime?’ – pitao je Nick.
‘Ne znam, vjerojatno po nekom liku iz vesterna.’ – kaže mu Colorado.
Priča iz njihovih mlađih dana. Nicku i Coloradu ovdje je bilo 17 godina. Dva mladića, srednjoškolci, puni života i originalnih ideja. Tražili su sebe, kao i svi drugi sa 17 godina, pokušavali su odrediti za što su stvoreni, ali naravno, mišljenja se u ovom dobu života mijenjaju iz dana u dan, pa su uvijek dolazili na nove ideje, a tuđa pitanja o njihovoj budućnosti čupala su im živce.
Najviše od svega voljeli su nedjeljom popodne otići na jezero, sjediti u hladovini i piti pivo.
Ali ove nedjelje ipak su otišli u neku dalju šetnju.
Šetali su predugo taj dan i bili su iscrpljeni od hodanja. Nick je predložio autostop kao opciju, tako da njih dvojica sada stoje na cesti već sat vremena na jakom ljetnom suncu, čekajući da im netko stane.
Colorado je loše podnosio ovakve situacije, odmah je krenuo gunđati na sve ono što mu je ikada u životu krenulo loše. Palio je jednu cigaretu za drugom, sve dok nije ispraznio kutiju, onda je shvatio da ga grlo od duhana boli i počeo je kašljati do iznemoglosti.
Nick je stajao malo dalje od njega s jednom rukom na čelu, da zakloni sunce i vidi ukoliko nailazi auto. Pustoš, nigdje nikoga. Jedino auto koje je do sada prošlo je bio neki stari bračni par kojemu su samo mogli pročitati strah iz očiju kad su vidjeli njih dvojicu kako stoje na cesti u sred ničega.
‘Možda smo izabrali nezgodno mjesto za stopiranje.’- zaključio je Nick.
Colorado ga ljutito pogleda i odbrusi: ‘U pravu si, idemo se vratiti tri kilometra unazad i stopirati na nekom mjestu gdje prolaze više od dva auta po satu.’
Nick je ušutio.
Petnaest minuta kasnije, prema njima polako dolazi crveni Golf trica. Daje žmigavac, staje, otvara prozor.
‘Samo uđite, onaj koji sjedne nazad, neka slobodno skloni stvari sa sjedala.’
Klasika. Oni dvojica presretni uskaču u auto, Nick je sjeo nazad, a među stvarima su bile tri knjige, jedan rokovnik i proljetna jakna na kojoj je mirno spavao pas mješanac.
Colorado je sjedio naprijed, vozač nepoznatog imena konstantno ga je nudio lješnjacima.
‘Sveži se, molim te. Za svaki slučaj.’
Colorado još nije u potpunosti smirio živce od silnog čekanja i jedva se suzdržao da vozaču očita bukvicu kako im se u ovoj nedođiji ne može ništa dogoditi. Ali sreća, prešutio je.
‘I tako, momci, otkud vi?’ – očekivano pitanje postavlja vozač.
‘Iz nedjeljnje šetnje.’ – Colorado nevoljko odgovori, valjda zato što je mislio da ako sjedi naprijed, mora biti odgovoran za razgovor sa vozačem.
A Nicku je ionako svu pozornost oduzeo mali pas koji je sjedio pored njega.
‘Šetnja? Zar se u šetnju ne bi trebalo ići pješice?’ – upita vozač u nadi da će barem dobiti poluosmijeh od svog suvozača.
‘U šetnju da. Iz šetnje kako kada…he he…’ – odgovori Colorado.
‘A koliko vam je godina?’
’Sedamnaest.’
‘Oh, pa brzo će vrijeme za važne odluke u životu. Budućnost, odrastanje, odgovornost…Što planirate dalje?’
Colorado je naravno, ovdje već izgubio živce, ali s obzirom na to da nije poznavao čovjeka, nije si mogao dozvoliti da bude bezobrazan prema njemu, jer nije sto posto siguran u to kakav je on zapravo. Ipak se voze sa neznancem.
‘Ne planiramo ništa.’
‘Ništa? Pa kako ništa? Što ćete onda sa životom?’
‘A, isto što i svi drugi živi ljudi. Živjet ćemo ga.’
Vozač je na ovo odšutio, vjerojatno zato jer je čuo podizanje tona u Coloradovom glasu, pa je možda pomislio da bi pametnije bilo šutjeti, ipak su čekali predugo na jakom suncu. Svi imaju pravo da se u takvim situacijama naživciraju.
Nick, kao probuđen iz sna, nakon što mu je pas prestao biti zanimljiv reče:
‘Ja planiram doći kući sada. Otuširati se, pročitati strip i spavati minimalno 12 sati.’
‘Haha, pa dobro…ali nije ti to plan za budućnost u cijelosti valjda?’ – upita vozač.
‘Ne, to mi je plan za danas. Sutra ću imati plan za sutra i tako u nedogled. Nadam se da razumijete o čemu govorim. Iz dana u dan. A za dugoročnu budućnost imat ću plan onda kada dođe. Onda kada mi to bude danas i sutra. Ne valja žuriti i sebi obećavati previše. Lakše se razočara.’
Colorado se sada ponosno nasmijao, a vozač je, također zadovoljan odgovorom, rekao:
‘Tako je. Ne opterećujte se nikada. Samo sam to htio od vas izvući, da nisi ovo rekao sada, vjerojatno bi vam ja istu stvar napomenuo u trenutku kad budete izlazili iz auta. Znate, kao stari mudrac iz filmova.. Ali pametna ste vi djeca..Ti sa zadnjeg sjedala? Hoćeš lješnjak?’
Stigli su kući. Pružili su ruku čovjeku na izlasku iz auta.
Colorado ga je pitao:
‘Kako se zovete?’
‘Ja sam samo usputni prolaznik. Sretno!’
Colorado klimne glavom i izađe iz auta. Kakav dan. Lijepo je biti mlad i imati života i snage za autostop na vrućoj ljetnoj žegi. Dogode se tu često lijepe priče.
Sada su ova dvojica junaka dosta stariji. Voze svoja auta, imaju diplome, poslove, godišnje odmore, kuće i obitelji. Colorado je profesor fizike, a Nick je arhitekt. Te struke na kraju su ipak presudile, u onom trenutku kada im je budućnost pokucala na vrata. Ali još uvijek skupa ispred kuće ljeti piju vino i smiju se sami sebi gledajući nazad kroz vrijeme. Sada oni staju stoperima, ali ih nikada ne pitaju što planiraju raditi sa svojim životom. Puno su opušteniji od toga, oni puste muziku, pjevaju ili pričaju o danima kada su bili studenti. I koriste priliku da se barem u sjećanjima vrate u to razdoblje života kada god mogu.
‘Sjećaš se kad smo tek počeli studirati? Gubili smo se kao klikeri ispod kauča u svakom kutu grada.’ – kaže Colorado.
‘Da. Ali nikada se ničega nismo bojali, sad me malo trnci prođu kad se sjetim koliko hrabrosti smo imali u svojim glupim idejama. Kako smo još uvijek živi, čovječe?’ – reče Nick kroz smijeh.
‘Ne znam, nikada nećemo znati. Ali bitno je da smo živi. I da smo bili živi i tada. Požderao bih se čitav da sada sjedim ovdje i nemam se čega lijepog sjetiti…’ – kaže Colorado.
‘Da, ne bih mogao podnijeti da su mi albumi s fotografijama napola prazni, da na poleđini svake slike ne piše neki stih ili poruka..Ne bih sada mogao mirno spavati da se sjetim studentskih dana i znam da sam sve radio po pravilima, da nisam bio ni mlad ni lud ni pijan, da znam da sam iz ranih u kasne godine došao dosadan.’ – nadostavi se Nick.
‘Da nismo iskoristili svaku priliku, da nismo bježali kroz prozor onda kada nas nisu puštali kroz vrata, da nismo onoliko suza prolili samo od smijeha i ničeg drugog, eh…’ – Colorado nastavlja niz.
‘Sreća pa se nismo plašili.’ – zaključi Nick.
Colorado potvrdno klimne glavom, nasmije se, nazdravi Nicku i kaže:
‘Sreća, prijatelju, pa nismo puno mislili…’
