Na kraju ljeta četrdeset i druge više nismo mogli poreći rat. Bilo je toplo, onako kako nije bilo uobičajeno za gore, čak i pred noć zrak je bio gust i težak. Slušala bih radio u trgovini ili pošti, naginjala se na terasu gostionice ne bih li ga čula, ipak su ga tamo najviše pojačavali, uspijevala bih razabrati riječi divizija, ekspedicija, poglavnik, te se nisu spominjale u pričama o ratovima koji su se pretvarali u dječje igre, bilo je nešto u tim riječima zbog čega mi je ovaj rat zvučao gotovo isplaniran, matematički uređen, upućivale su na višu razinu te igre, kontrolu i ograničenost. To me tada smirivalo. Proći će još godinu dana dok ću se uvjeriti koliko sam bila u krivu. A mama zabije ruke u zemlju, čupa je ispod noktiju, pa odmahuje glavom, pa je trese u strahu.
„Tvrdo je, suho. Sve rahlo“, mumlja i pljuje, zar će je tako natopiti?
„Jel tvoj ćaća mrzi više Vlaje il komuniste?“ pitao me Andrija, a ja nisam znala što odgovoriti.
Vraćali smo se skupa s ispaše, te je godine to bila moja glavna dužnost, sreli smo se i sjedili jedno do drugoga na nekakvoj kamenoj gromadi uz rub polja, čitavo smo vrijeme šutjeli. Bio je školski raspust i nismo mogli razgovarati o zadaćama ili knjigama, a drugog razgovora s njim nisam imala. Pognula sam glavu tako da mu je umalo pala u krilo da bih mu pokazala ranu na tjemenu, on se isprepadao, pa me ispitivao koliko boli, je li me bolio više rez ili šivanje i hoće li to tako ostati. Pričala sam o boli dugo, opisivala mu svaku sekundu, a on mi je, činilo se, zavidio na tome, ožiljci su muški trofeji, oni zavrću nogavice, skidaju košulje ne bi li se iskazali – ako je na licu i nije potrebno ništa zavrnuti da bi se vidio, to je bilo još vrjednije. A ja sam bila djevojčica, tijelo mi je doduše mlitavije nego što bih htjela, lice suviše obično, ničim se ne ističem, ali ipak sam žensko, slabija sam od većine djevojaka što tamo sjede i motre stada, a crvena, sasušena krv steže mi kosu posred glave i bez sumnje pobjeđujem. Gleda me zabezeknuto, a ja ga vidim kako stoji po strani dok maloj djeci zavrču ruke i šutaju bolesne dječake, to je ožiljak koji on neće htjeti pokazati, a ja ga vidim.
„Ne mrzi ni jedne ni druge“, odgovaram jer ne znam što bih.
Sramim se tada priznati da ne znam zapravo tko su ti komunisti. Govori se o njima, spominju ga oni što dolaze ocu, spominju ih u gostionici, prošapću na ulici štogod o njima, ali ih ja ne vidim. Karta Europe koju sam koji put vidjela u školi i dalje mi je tek šareni skup obrisa, nisam sigurna ni gdje bih smjestila Njemačku, Poljsku ili Francusku, znam da je Srbija blizu, tek malo desno, iako kažu i da je svuda oko nas, a sve one divizije negdje su raštrkane, razlivene po toj šarenoj Europi. Komunisti su valjda jedna od njih. Nisam priznala tada, ni Andriji niti ikome, da rat zapravo zamišljam kao krvavljenje te šarene plohe, savijanje i cijepanje papira. Ponekad mi se ukaže nekakva ledina, slična onoj na kojoj smo se mi igrali, doduše nešto veća, gdje vojnici u uniformama upravo tako podijeljeni na dvije strane pucaju jedni u druge. Sve što čujem zvuči veće i daleko strašnije od toga, svojski se trudim zamisliti to, tjeram se da mi u glavu stane ta velika površina, to mnoštvo koje tamo treba biti, no moj svijet tada je malen, u njega stane samo papirnata Europa i ta jedna ledina.
„To nije moguće“, kaže Andrija, „svi mrze i jedne i druge. Al samo zato jer oni mrze nas.“
„A zašto nas mrze?“
Slegnuo je ramenima.
„Andro“, nastavila sam, iako je on izgledao kao da mu se zapravo ne razgovara o tome – mlatio je rukama na nizbrdici kao da će se svaki čas prepustiti i skotrljati dolje, „a šta su ti komunisti?“
„Jel ne znaš?“
„A ne znam.“
„Oni su ti oni šta rade protiv države. I poglavnika.“
„I to je loše?“
Nasmijao se „Nego šta je.“
„Jel to znači da i oni rade s Vlajima onda?“
„Pa da. Svi oni ti rade protiv nas.“
„Al Njemačka ne“, toliko sam znala.
„Oni nam dovoze hranu“, blenula sam, pa je nastavio: „Jel nisi vidila kamione?“
„Jesam jednom.“
Dolazili su kamioni prije zore ili usred noći, i s njih bi skidali hranu koja bi dijelom ostajala u dućanu, a dijelom se dijelila po zadrugama. Poslali bismo braću, a oni su se onda vraćali s vrećama na leđima, spuštali ih usred kruga muških iz zadruge, pa netko proziva i dolaze žene s korpama ili vrećama, grabe i odnose, a tek onda nas šalju po vodu na izvor. Zajedno s hranom stizale su i doznake za nju.
„Njih ti voze Nijemci. I onda mijenjaju hranu za momke. Njih ukrcaju na kamione.“
„Jel zato Rada i Vaso više neće doć u igru s nama?“
„Da, zato. Kažu, čuješ“, približio mi se i rekao šapćući: „kažu da ti oni isto skupljaju ona tijela šta ih nađu. I onda se dobacuju s glavama i smiju se. Mi se nismo htjeli igrat s njima, tjerali smo ih, pa nam sad vraćaju.“
Znojila sam se, noge su me boljele od umora, bila sam žedna i iscrpljena, no bilo mi je lijepo. Te su večeri prolazile mirno i tiho, hvatala se mreža babljeg ljeta na cvijeću uz put, raskrižje je bilo puno ljudi, svi su bili umorni, pospani i slabi, i sve je to bilo tako blago, smirivalo me.
Uveli smo goveda u staje, to smo radili u istoj onoj tišini u kojoj je protekao cijeli dan. Rekao mi je samo da ga pričekam da uzme mlijeko, nisam htjela stajati unutra, smetao mi je smrad, pa sam sjela onako znojna na prag i gotovo zaspala naslonjena na dovratnik. Pozdravili smo se na raskrižju, a ja sam stala s djevojkama što su se također vraćale kućama. Nestajalo je sunca i svima se znojna koža ljeskala pod narančastim svjetlom. Krenula sam napokon niz svoju ulicu, kad me zaustavila Tereza.
„Nisam te tri dana vidila! Reko bi čovjek da si u crnu zemlju propala.“ Naslonila sam se na nju i puhnula joj u mokro lice.
Odmaknula se. „Vidila sam ja zato tebe. S Androm.“
„Je, bili smo danas skupa gore.“
„Rekla sam ti da mi se sviđa“, mrštila se.
„Jesi, no.“
„Pa šta se imaš onda motat oko njega, a?“
„Nisam se ništa motala, šta te spopalo!“ branila sam se. „Sreli se u polju, stoput nekog sretneš tako.“
„Stoput nekog, al eto, kud baš njega, đava će ga znat.“
„Govoriš ko da sam ga namjerno srela.“
„A jesi li?“ stala je pred mene prekriženih ruku.
„Ne može se namjerno srest.“
„Uvijek moraš bit bolja, jel. Ništa mi ne moš pustit.“
„Sve ti pustim!“
„Nikad ništa. Sve bi uzela za sebe, ne do Bog da je neko ljepši il bolji od Kate!“
„Ma oklen ti to sad, šta ti je!“
Branila sam se glasno, na rubu plača, a ipak sam tijekom cijele te svađe s njom vidjela Andriju i sebe na onom kamenu, pa niz brijeg, pa u onoj kamenoj štali, pretvaram te prizore u nešto značajno iako to nisu. Mislim tada, a nisam ni u jednom trenu pomislila prije, ipak nije slučajnost što smo se sreli, namjerno je htio čuvati stado sa mnom, šutio je tamo jer mu je neugodno, pa me zvao u štalu da budemo dulje zajedno, htio nas je zbiti u taj mali prostor, svjetlost je udarala u snopovima kroz proreze prozora, bilo je lijepo, ljepše nego vani, baš zbog tog izmeta, drvenih pregrada i blata na sijenu pod svjetlosti zalaska sunca; glasno se branim, uvjerena u to što govorim, mada ujedno i želim i nimalo ne želim da je sve to istina.
Vikale smo jedna na drugu, svađale se kao nikada, a onda je samo zamahnula rukom i priljepila mi dlan za obraz. Gledale smo se nepomične još nekoliko sekundi, a onda se okrenula i otišla niz ulicu prema svojoj kući. Dodirivala sam prstima lice, boljela me glava iznutra, bridila mi je koža obraza na površini, pod očima mi je bilo toplo, čekala sam samo da i iz njih znoj krene. Trebalo mi je neko vrijeme da se saberem, da bol prestane odzvanjati i mogu oteturati kući. Vukući se tako po cesti shvatila sam da je njen pokret bio odmjeren, ruka stabilna, usmjerena, dlan je udario točno onim najtvrđim dijelom – da je malo snažnija, da to ipak nije tanka djevojčica, razbila bi mi čeljust. Shvatila sam da je ona znala kako me udariti. Moja prijateljica nije lagala. Stvarno su je tukli koliko je govorila.
Ena Katarina Haler
Iz romana “Nadohvat“, V.B.Z., 2019.
Ena Katarina Haler rođena u Osijeku 1996. Završila prirodoslovno-matematičku gimnaziju, trenutno živi u Zagrebu gdje studira Arhitekturu i urbanizam na Arhitektonskom fakultetu i radi u projektantskom uredu.
