Voz se otrgnuo iz zagrljaja Kopenhagena i pojurio ka sredini Danske. Kondom marke Profil nalazio se u džepu mojih hlača, jakna iz Sandholma na polici iznad sjedišta. Nenina spitfajerka, jorgan, jastuk i posteljina bili su složeni u veliku crnu kesu pokraj torbe. Prtljaga mi se povećala otkako sam prije dva dana stigao na kopenhaški kolodvor s osamnaest kaseta i jednim šrafcigerom u torbi.
Nisam znao šta da mislim o odlasku u Lundslev. Putovati dvije hiljade kilometara u jednom pravcu, a onda se okrenuti i poći dvije stotine u suprotnom bila je neka vrsta poraza. S druge strane, govorio sam sebi: Smiri se, čovječe, to je samo na par dana. Shvati to kao međustanicu, kao kratku posjetu. Možda je Zijo govorio s Nenom. Možda ti može pomoći dalje do Švedske. U svakom slučaju, večeras zoveš starce i moraš im reći istinu. Polja i zgrade duž željezničke pruge izgledali su mi istovremeno i poznati i strani. Prije dva dana sam se vozio po istim šinama, samo u suprotnom pravcu i uglavnom zatvorenih očiju. Tada je sve bilo ukočeno, smrznuto i prekriveno tankim slojem leda. Sada su padale nove snježne pahulje.
Dvije starije žene, svaka sa svojom verzijom trajne i halkastim naušnicama, potiho su pričale na sjedištima prekoputa. Naoštrio sam uši pokušavajući čuti bar jednu riječ engleskog prizvuka, ili bar neku latinskog korijena. Ali ništa, baš ništa, nisam uspijevao razlučiti. Sve sama grmljavina slogova iz dubine grla.
U Hrvatskoj se oko mene često govorio talijanski. Fabio je bio Talijan, a i Zlaja ga je govorio perfektno kad bi Talijanke bile u blizini. Ja sam razumio vrlo malo, ali sam uvijek mogao ponoviti svaku riječ. Samoglasnici su bili jasni i razumljivi. Ove danske očigledno valja roktati i hraktati.
Fala bogu da ne moram ovdje živjet, mislio sam. Ovaj jezik nikad ne bih naučio. Nema šanse da švedski zvuči ovako ružno.
Nakon sat vremena morali smo izaći iz dugačkog tamnocrvenog voza i ukrcati se na trajekt koji je vodio do Zijinog otoka. Gledao sam kroz prozor trajekta misleći kako niko u Vešnji neće razumjeti šta znači hladno kad im uskoro budem pisao. Niko neće moći osjetiti ovu hladnoću.
Kad staroj i starom budem pisao da sam do Lundsleva išao vozom, oni će zamisliti onaj naš voz s dugačkim uskim hodnikom i kupeima s jedne strane. A voz koji me dovezao do trajekta nije bio takav. Ovdje je cijeli vagon jedan veliki kupe sa sjedištima i prolazom u sredini.
“Ovdje je sve drugačije, Kaća”, pisat ću joj uskoro. “Sve, od utičnica do kuća i vozova. Sve je čisto, uredno i drugačije oblikovano. A opet ima isti naziv, istu funkciju.”
Na otoku nas je čekao drugi voz, kopija prethodnog. Onih pričljivih gospođa više nije bilo. Sad sam sjedio nasuprot podebljem portiru ili poštaru, ili šta je već bio. Frajer je izuo cipele i otvorio duguljastu zelenu bocu s crtežom sove na etiketi: Krudtugle Pilsner. Sladunjavi miris hmelja mi je ubrzo zagolicao nosnice.
“Dragi Fabio, ovdje ti se piju samo mala pivca. Još nisam vidio nijednu bocu od pola litre. Tako da, kad ti odsad kažem ‘pivo’, zamisli zelenu flašu gaziranog soka s duguljastim vratom. Zaboravi onu našu poput granate bucmastu polulitrenku.”
Ostali putnici u kupeu bili su tihi koliko i pivopija preda mnom. Neki frajer i njegova lijepo građena prijateljica s druge strane prolaza nisu ni a rekli cijelim putem. Ona je sjedila sa slušalicama u ušima, tapkajući o prozorsko okno vrhovima prstiju. On je pak čitao neku debelu knjižurinu.
Niko od tih ljudi nije čuo za Fabija, Kaću, Brunu i ostale dobre i loše ljude koje sam napustio. Nisu znali ko je Neno i zašto sam ga toliko puta zvao u ova zadnja dva dana. Pojma nisu imali da sam ostavio roditelje u onom bijednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, da sam lebdio poput duha dvije hiljade kilometara i da i dalje lebdim, nemiran – živ i mrtav istovremeno.
Je li Zijo juče uspio dobiti Nenu? Ding, dong, dung!
Iz nevidljivog zvučnika se konačno začula razumljiva riječ:
– Lundslev!
Ime grada se pojavilo, ne jednom, već bezbroj puta, na tablicama duž perona.
Obukao sam jaknu, uzeo torbu i prebacio crnu kesu s jorganom preko ramena. Zatim sam krenuo za pivopijom, knjiškim moljcem i njegovom prijateljicom. Sve troje su, začudo, izašli u Lundslevu.
Alen Mešković
Odlomak iz romana Šator za jednu osobu, Buybook, Sarajevo 2019.
Sa danskog prevela Đurđica Žlebačić Sørensen.
