sin city
grad grijeha je pust, bejbi
sami smo
nema nikoga u njemu
nikoga da nas osuđuje i da kaže da činimo krivu stvar
nema više pogleda ispod oka slučajnih prolaznika,
tračanja iza leđa slučajnih prijatelja
i negodovanja slučajne porodice
nema
slobodni smo, bejbi
možemo da radimo šta god poželimo
hoćeš da idemo u onaj luna-park koji si oduvijek željela posjetiti?
može
tamo ćemo sjesti na plavi ringišpil i pustiti edith piaf na sve zvučnike
neka grmi
znam, znam da se plašiš visine ali večeras to nema veze
večeras letimo skupa
prvo ćemo otići u onu malu oronulu kino salu i pustiti neki stari film wesa
andersona
bilo koji
a onda
a onda ćemo se popeti u tržni centar na spratu i cijele noći trčkarati nagi po
njemu isprobavajući skupocjene stvari koje si nikad nećemo moći priuštiti
ja ono nikolasovo odijelo koje već godinama šmekam, a ti onu purpurnu
haljinu sa dijamantskom ogrlicom
zato hajdemo!
šta čekaš?
grad grijeha je pust, bejbi
nema nikog da nas osuđuje
nikog.
osim nas.
tomaševa laž
pustio bih tomaševu jebi se, nina i stavio tvoje ime mjesto njenog.
rekao bih da mrzim i tebe i sve sto radiš
tvoje noćno gurkanje u našem malom krevetu koje me stalno budilo,
to što si napamet znala više pjesama od mene,
i to što bi mi kad god bih ti poslao poruku došla do moga stana onim svojim sivim, za tebe prevelikim biciklom, bez da pitaš za razlog
ma, rekao bih da se jebeš i ti i te tvoje crni oči poput klikera jer su me
stendalovski izigrale kad sam se najmanje nadao
i to sto si mi dala kuma da pročitam, a ja ga nikad nisam pročitao
e,
i da
posebno da se jebeš zbog toga što nikad nismo otišli u prag i berlin
ili na onaj napušteni otok u blizini istre gdje smo mogli da se kupamo goli kada god bismo to poželjeli.
koje smo mi budale.
pustio bih tomaševu jebi se, nina i stavio tvoje ime mjesto njenog.
ali neću
ti nisi ona, a ja nisam on pa da kroz lijepu, ali nažalost pomalo
providnu, kliše kvazi-zamjenu motiva (kakvu i sam radim) govorim da te
volim
nisam
u ovoj pjesmi moji stihovi završavaju daleko ranije od njegovih
moje jebi se nema nikakvog skrivenog poetskog metaforičkog dualizma jer to ne bi bilo ništa drugo do obična laž
kao i svaka moja pjesma otkad te nema.
imam dvadeset i devet
imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
ne vjerujem u promjene, aristotelovsku demokratiju, ali ne vjerujem ni u vječnu stagnaciju.
ne gledam tv, ne znam šta je tik tok i nemam snepčet.
ne idem u teretanu i smatram pozitivno mišljenje kapitalističkim trikom koji skrećući fokus sa socio-političkih uzroka ubjeđuje ljude da su oni krivi za svoju nesreću.
a nisu.
ustajem u podne i jedem mnogo hljeba.
vjerujem da je hljeb važan.
imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
ne vjerujem u dodika, makrona, merkel. štaviše, da ne lajem, istinski me zaboli ona stvar za sve njih.
što se mene tiče ne mora niko ni vladati.
pa ionako će kroz koju dekadu ova zemlja ili biti prazna ili ćemo morati prodat sve ne bi li vratili mmf-ove dugove koje godinama gomilamo misleći da nikad neće doći rok za naplatu.
a hoće.
slušam novi eminemov album i mnogo psujem ne bi li sačuvao zdravu glavu u svim ovim sranjima koja nas okružuju.
vjerujem da je sačuvati zdravu glavu mnogo važno.
imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
ne vjerujem da je bekim umro, da ja više ne živim u norveškoj i da je la casa de papel dobra serija.
štaviše, smatram da je la casa de papel isto marketinški kapitalistički trik netflixa koji hrani kvazičegevarijanske iluzije privilegovanih liberalnih milenijalaca koji misle da se revolucije dižu iz toplih kreveta uz smutije za doručak.
e pa ne dižu.
pomalo vjerujem u če gevaru.
imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
ne pratim sport, izgasio sam tinder i rijetko izlazim u klubove.
naime, smatram da su klubovi, rejvovi i slično ništa drugo do još jedan oblik eskapizma post-ratne generacije koja misli da je sloboda izlazak subotom uveče ne znajući da je zaglavljena u propaloj tranziciji u koju su je uvalili njihovi roditelji što su se zaklinjali u socijalizam ne bi li ga na kraju prodali za ideju imaginarnog nacionalnog identiteta i 600 maraka mjesečno.
posljednjih mjeseci me često boli želudac i keva mi kaže da je to od sekiracije.
vjerujem kevi.
imam dvadeset i devet i više ne vjerujem gotovo ni u šta.
ne vjerujem da ćemo m. i ja više ikada biti zajedno,
da ću se ja skoro skinut sa tableta, i da će na proljeće biti bolje što se tiče korone.
naprotiv, uvjeren sam da ćemo i poslije korone opet sami sebi bit vukovi, baš kao što smo i prije bili, samo sada sa još krvoločnijim nagonima.
pa ko izvuče živu glavu.
u posljednje vrijeme gledam azijske melanholične filmove, pijem tamno pivo direktno iz flaše i pišem poeziju iako znam da je niko ne čita i da vjerovatno neće promijeniti apsolutno ništa u ovoj državi.
ipak – vjerujem da je poezija mnogo važna.
Nikola Lero
Nikola Lero je mladi urednik, instagram pjesnik, i istraživač. Magistrirao je kulturološke studije u Norveškoj, Češkoj, i Južnoafričkoj Republici, između ostalih. Radio je sa UNICEF-om u Bosni i Herzegovini, te Evropskim Parlamentom u Briselu. Nosilac je Značke grada Bijeljina te dobitnik nagrade EU “Mladi novinar” 2017. godine. Stalni je član redakcije magazina “Karike”, literarlnog kolektiva “Književna Zadruga”, te jedan od osnivača međunarodnog umjetničkog pokreta “Blank Pages” iz Berlina. Trenutno je UNESCO-v Mladi Šampion Mira u Bosni i Hercegovini. Upravo je završio svoju prvu knjigu “47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni”. Ipak, kaže da su mu za sada najljepši angžamani bili kada je radio kao DJ u Istri jednog ljeta, te uređivanje zbornika poezije “Žene koje nisu vidjele more” Marije Marković.
