U tramvaju 7
srce je malo
skrivenim patosom prosuto
i suvišan linč
dubinama sumnje
korak nestaje
nečije oči su
božanstveno okrugle
i krugovi tuge
dok se smijenjuju
u podsmijavanju
tramvaj 7 na putu
do zvezdare ne staje
ona ostaje hladno je
i oči ne mogu da plaču
Mračna obala
a kako se uvukla u snove moje
kroz mrak meki tako je iz njih
i izvukla svaki osjećaj i sjaj
i poigrala se mojim jadnim
srcem i kada sam opet postao
potreba ljubavna divna tada
je preuzela i moje boje noći
i prikriveno toplo ogorčenje
zasmetalo je uzbuđenju gnusnom
i ja sam hodao poput svakog luđaka
za mojom ljubavi mračnom
i ništa nisam vidio no
sjenke novih prokletnika i
prelive prozora srećnih što
uglađenost izmrvljenog grada
u drhtaje zvjezda zakivaju
jer nismo svi prekrasni kao ona
koju voli noć i pakao u njoj
ono nešto posebno živo
što me noćas ubilo a čovjek
zagledan u mjesec može da voli
ali van estetike ove suze ne
Magični šešir
radoznali dječak
jeca na konju upleten u san
ispusti magični šešir
kome ga je ponudio?
možda baš tebi
šešir je pun topline njegove mašte
uzmi ga zamisli želju
izvuci iz njega najskrivenije tajne
dječak se neće vraćati
pouzdano znam
bezdušni konj okovao ga je
ali ti svakako
uzmi šešir
Miloš Nastić (1983), piše kratke priče i poeziju. Zastupljen u par antologija moderne srpske poezije. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Urednik za poeziju u listu “Beogradski krug kredom“. Knjige: zbirka pesama “Hodač i zvezda“. Koautorske knjige kratkih priča “Mesečari 1, Mesečari 2“. Bavi se i crtežom tehnika ugalj i tuš na papiru.
Trenutno živi i radi u Beogradu .
