Kroz pukotine usana
Mislim da su joj se borama na licu
Prožimale uspomene davno zaboravljenih dana
Onih s puno sunca i osmijeha prožetim stazama parkova
Ležala je, lica ispunjenog crvenilom
I vlažnošću zidova preko kojih su prelazile mnoge male pukotine
Pukle su i njene usne, moguće od vjetra
Od nepravednog zimskog vjetra koji joj je ohladio lice
I gore će zime da dođu
Ali njoj je ljeto
Jer leži u ljetu zatrpanom jorganima
S toplinom plaže ispod njih i zvukom zveckanja malih koktelčića
Uplakana je i boli je
Možda nešto iz davnih devedesetih ili samo njen ulazak u dvadesetu
Sav osmijeh svijeta se taložio na pukotine tih zidova
I tekao je grijeh nanešen ljepotici
Kroz jedan sitni kanjon na njenim usnama
Kiše su padale i poslužile njenim očima kao kamuflaža
Čovječanstvo još nije vidjelo ljepši tok vode
Pa ni ja osjetio vlažnije usne
Od onih njenih, ispunjenih suzom
Jednom koja se nalazila između posteljine
Ispražnjene njenim otkucanim satima.
Priđi bliže
Znam da se zvijezde rađaju i pucaju poput dobro zategnute niti
U dijeliću sekunde u kojem te osjetim
Raspukne se još pokoja zvijezda, zajedno s mojom rukom
Koja se poput granate raspadne na svaki kontakt
Raspadati će se i strah, strahovima koji se prepiru mojim bićem
Večeras pokušavam da ne štedim minut i napravim još pokoji korak
Možda čekam da protrnem, da me sve prođe
Jer ovo ne mora da bude stvarno
Zamisli, još jedna noć gdje bi dovela
Ispitivanja značenja jedno drugom ili tek jednog više dodira
Jednog kojeg ne bih zaboravio negdje u daljini
Dok svaki dio tijela traži tebe na sebi
Gdje ti više ne mogu gledati oči niti čuti glas
I možda mi ruke drhte na pomisao tebe kraj nekog drugog
I možda sam opet svezanih ruku no ovu noć sam na slobodi
Uđi u svaku sjenu i ne izlazi sve dok ih ima
Još samo večeras, priđi bliže.
Tvoje ime
Da li da vrištim
Ili da ti u najvećoj tišini šapnem ime
Ono koje ne želim prestati izgovarati i ono koje me liješi straha
Za čiji ton izgovora želim da bude uvijek pored mene i da ga ne prestanem koristiti
Pa i kad ne bude glasa, želim da pomislim na njega
Kada je pokret nemoguć, da mogućnost izgradim
Ne znam da li mi nedostaješ u jeku noći ili tišine koja će ionako nastati nakon izgovaranja
Ništa se neće promijeniti i opet će mi trebati
To ime koje ne želim da izađe iz glave
To kojim ću nazvati sve lijepo
Izgubljeno u noći, pobjeglo od kuće, pronađeno u mom dvorištu
Kao zakopano blago koje ću da čuvam
Trebaš mi, a imam samo tvoje ime.
Ja sam Emrah Burzić i već dugo vremena se bavim opisivanjem apsolutno svega što se nalazi na ovom svijetu. Dečko sam, koji bi htio dostignuti savršenstvo postavljanja slova unutar korica knjiga i s tim probuditi maštu sakrivenu u kalupima ljudi.
Dolazim iz Bosne Hercegovine, trenutno živim u Sloveniji. Uskoro objavljujem knjigu poezije koja će biti na engleskom jeziku, pa također imati i svoju bosansku verziju.
Imam osamnaest godina i inspiraciju mi predstavlja apsolutno sve na ovom svijetu, jer mislim da ljudi vremenom zapostavljaju sitnice, pa se tako vrijeme osvećuje zapostavljanjem njih.
Da, život je pun uspona i padova a ti, kada se penješ ili padaš, uzmi olovku pa piši. Piši, jer umiješ.
