O autoru
Ja sam žohar.
Vjeruju da me znaju a rijetko me otkrivaju.
Tražim dom u redovima šarenih zavjesa.
Kuća bez pokućstva.
Sebi sebe sebično uzimam, nasljeđujem jal malog Međimurja.
Komadiće svoje iznad rijeke prosipam poput pepela,
pišem iskrvarenim tragovima iznutrica dok
hrpe papira ne sažvačem i ne dođem do internog.
Do mira.
Iskrenost i nasilje jednak su grijeh.
Jednake rupe i ćelije, jednolični prozori bijele prostorije.
Riječi su moji zatvorenici i ponekad ih puštam na
slobodu. Ponekad ih nemilosrdno udišem u samicu
vlastitog tijela.
Granica sam između traženja i pronalaženja.
Rekvizit za predstavu kupljen putem njuškala.
Hodajuće groblje vlastitih predaka.
Tišina sam.
Kazalište, klaun, tribina, scena, loša fora, pauza između aktova i
razlog zašto djeci niste dopuštali da gledaju istinu umjesto reklama.
Otac i majka, tata i mama vlastitih pridjeva, kraljevina vlastitih
epitafa.
Fiktivni sam bog sa ljudskim rukama,
kamenjem u glasnicama, neizrečenom magijom u kosturu.
Biće puno iskre, iskrenost na dvije noge, seks pun
prijezira.
Lovac sam na trenutke, pismo koje kasni, izgubljena tipka starog
pianina. Param tišinu zavijajući i rastem neprimjetno poput trepavica.
Vjeruju da me znaju a rijetko me otkrivaju.
Nemir sam u krevetu i karakter koji piše
o stvarima dovoljno nepoznatim za utočište.
Ja sam razmak između zubiju utopljen u ponoćnom
piću. Estetika pornografije i požude.
Ja sam priprema za ažuriranje.
Oblak nesvrstane odjeće.
Slučajno “Ž” na kraju rečenice.
Nečiji životni poduhvat.
Djedova rakija
Djedova rakija svaki pošteni obraz oboji u
crveno. Tko god se nađe kod nas, kući se vraća
pijan. S potrganom košuljom nekad uglađenog
čovjeka.
Seoski glazbenici sviraju samo na sprovodima.
Ljubavnici bježe u skupim dizelašima, sa snovima
u leru.
A selo?
Selo je noćas tiho
tiho poput preplašenog pseta
koje zna da sezona petardi ne prestaje.
Ljubav živi samo u debelim rječnicima a
rakija je još uvijek na stolu
dok se žene pitaju što će ujutro obući na posao.
Djedova rakija može te baciti u mrak
čak i kada te obasja najveće sunce.
Potpuno normalno
Svaka kriza ovdje je potpuno normalna.
Želim izraziti strahove,
jezikom im polomiti kosti,
nabiti ih na kolac i
nikada više ostajati u njihovoj blizini,
zaboraviti im razloge i
popiti čašu vina uz gramofon,
Loua Reeda i Pale blue eyes.
Možda sam prestao ganjati veliko možda jer
želim biti u velikom, sigurnom sada.
Možda od nesvrhovitih stvari valja odustati.
Jednom zauvijek.
Neke se stvari ne mogu kupiti novcem a
neke se ne mogu izbaciti iz sustava po nekoliko godina.
Ponekad valja otkinuti sa korijenom,
po ravnoj liniji i ne gledati unazad,
zapregnuti oklop na leđima,
pomilovati zvjerku bijesa
dok ne transformira u ljubav ili barem osnovnu pristojnost.
Želim se hraniti mandarinama u blijedo podne,
živjeti bez podrhtavanja.
Svaka kriza je potpuna.
Normalna.
Emanuel Srpak je autor i glazbenik iz Hrvatske (Međimurje).
Kroz život ga prati tendencija prevođenja svakodnevnih trenutaka i vlastitih unutarnjih stanja u riječ, pjesmu, stih, melodiju. Piše i pjeva za sebe već trinaestak godina dok iz svoja četiri zida izlazi tek posljednjih nekoliko. 2020.godine objavio je prvu zbirku pjesama pod nazivom “Sanjivi portreti”. 2022. godine slijedi druga pod nazivom “Jedinac u vodi” te u jesen 2024. treća zbirka pjesama “Laurus nobilis”.
Objavio je 2 glazbena singla pod nazivom “TMRW” i “Z izvora” a danas djeluje kao vokalist i tekstopisac u bendu La Manch s kojim trenutno sprema prvi singl.
U suradnji sa srednjim školama, knjižnicama i sličnim ustanovama provodi radionice vezane uz kreativni proces i kreativno pisanje pod nazivom “Buđenje kreativnosti”. Putem radionica potiče ljude na izražavanje, pisanje i otvaranje s namjerom micanja svih kočnica koje čovjeka sprječavaju u iskrenom i beskompromisnom izražavanju.
Trenutno radi na novim literarnim materijalima.
Emanuelov kreativni svijet temelji se na navedenom vjerovanju: Autori i glazbenici imaju poriv da svakodnevne trenutke prevedu u nešto novo, tako formiraju i daju glas umjetnosti koja je po sebi tiha i intuitivna te ostave za sobom nešto što pulsira kroz život uvijek drugačijim tonom ali sa iskrenom namjerom. Prema tome, umjetnici su prevoditelji trenutka i emocije. Između pisanja i disanja postoji samo jedno slovo razlike.
