Gledaj
Oči su ti zarasle od žmurenja.
I zato vidiš samo maštu, prekrivenu maglom kože
nad očima što žmure.
U mašti vidiš monstrume;
i zbog njih ti se suze
nabiru pod kapcima.
Krmeljama zaljepljuju pogled
kao sekundarnim ljepilom.
Ne znam da li su se zbog krmelja
ili uskog prostora
tvoje izbočine tako nadule.
Kao velike bijele potkožne ciste-
same bjeloočnice.
I čini mi se, kada bi neko,
makar iz šale
pokušao da ih razreže žiletom svijeta,
iscurjele bi kroz gnoj
i nestale.
Vidi
Otvorit ću ti oči svjetovnim žiletom
i oštrica će zasjeći tvoj pogled.
Tankom linijom će ti razrezati zjene
u dva crna polukruga;
i mislit ćeš,
da je samo dlaka to što zamagljuje ti pogled.
Pokušat ćeš da je skloniš noktom,
i liniju će razijedati bakterije
tvoga prstnog otiska.
I zjene će se upirati da gledaju-
-da vide svijet rastavljen na pola…
sve dok se linija gnoja i magle
ne iscijedi u crnilo
zijena kojima gledaš.
STOLICE
Desi se često, od srama da zanijemim
kad spazim stolice dugih naslonjača,
izvijenih nogu pod svilenim
tapiserijama, na kojim, ljepša
od zamisli, kraljuje sva divota
bogatih. Fotelje, francuske bergere
sa ljupkim štitnicima, tête-à-tête,
ko dame zgrožene voljom gospodara
pružaju mi, zgađeno, vrh rukohvata.
Na um mi padne neka bijedna naslonjača
moje babe, skupljačice gamadi,
sa izmašćenom jutom i usjedlinama.
Grle me flekavi i puni divljenja,
a ja ne znam, koga se od nas više stidim.
Alena Begić
