Moje oko je i tvoje oko,
mjeseče. Zato ti govorim ovako:
Odbila sam majčino mlijeko
i to je bila prva smrt.
Ubrzo sam počela da sisam poeziju.
To je bila druga smrt.
Za mnom su krenuli mladunci čovjeka
i zidali gradove,
tako sam znala gdje mi je mjesto.
Za mnom su išle i tri kokoške
i tako sam znala
da nisam lisica.
Za mnom je išla zmija
i tako sam znala i svijet
i dvoglave.
Nisam znala ništa
i to je sačuvalo moje vučje srce
od treće smrti.
Da ih je bilo više,
ne bi bile velike,
ne bi bile OvakO velike,
ko oči noći.
Mogućnosti su stvar kojom se bave ljudi,
uglavnom pjesnici.
Zbog toga oko mene korača mnogo sjena
izbjeglih iz prostora manje vjerovatnoće:
vučica sam,
znam da je svugdje od mene šuma
i ne mogu se izgubiti.
Ja sam kuća svog imena,
gdje god da se nalazim.
Ime ponekad juri ispred mene,
hita u svim pravcima –
i to mi pomaže da držim smjer.
Kad dionice dobiju značenje,
ime se vraća
kroz otvorena dvokrilna vrata grudi
i tad osjetim dvosmjerje.
Ljudi onda kažu –
na dobrom sam putu.
Svugdje od mene je ista strana svijeta:
ona na kojoj nisam.
Sobom vučem svoj magnetni
pol.
Biti na mojoj strani je oboje:
i lako, i nepotrebno.
Ljudi su skloni takvim izborima
i zato odbijam njihovo meso,
prezasićeno lutanjima
koja nisu neophodna.
Svugdje iznad mene je Danica.
Postojana je
u gotovo nepreglednim jedinicama vremena.
Vučica sam,
ne zanima me vrijeme, koliko je tvar stara,
nego da li gori.
Jednom je jednako kao i uvijek.
Ja sam unuka zvijezde,
to znanje nosim u kičmi
i putujem lako,
moje kandže su nastavci njenih kraka
koji se spuštaju šumskom stazom.
U nalaženju izlaza brža sam od vode
jer se krećem za nužnošću
opstajanja.
Elementi prosto postoje i raspoređeni su,
a približavanje njima je oboje:
i zadato, i nemoguće.
Zato se sve kreće, i ništa nije čisto.
Ipak, uvijek kad pogledam u nebo
ukaže mi se početak sebe.
Kad pogledam naprijed,
vidim svoj kraj.
On i jeste, i nije daleko,
ali to nije ono što me interesuje
u vezi sa završetkom.
Gledam kako sija, isijava
i drevnu, i novu
dvosmjernu svjetlost.
Osvjetljava mi korake.
Neki govore da ne postoji.
Ja kažem,
što zasvijetli samo jednom, svijetli bilo kad.
Kad je jutro, otvorim oči
i sunce se upali.
Ne pita šta je bilo juče
jer je oduvijek tu.
Sve zna, ne objašnjava ništa
i ne poznaje brigu.
Budi, prži, miluje.
Kad je mrak, zatvorim oči
i sunce se upali.
Ružičasti plamičak
u mojim ustima titra,
šapuće:
to sam što sam,
to sam što sam.
