GRADIMO NIODČEGA
Uvijek krećemo sa slabo osvijetljenih polazišta
Od nepravilno napisanih riječi gradimo poglede na sutra
Koje je tu već danas
Teškim naporom dižemo kraljevstva u gradovima
Gdje su ljudi spremni umrijeti za vlastitu ekvivalenciju
Gdje nas uče da zaboravimo na melodiju tišine
Gdje nas mole da otupimo međusobne poglede
Nikada ne pristanemo na dogovor skromnosti
I aerobnost granica među ogoljenim bićima
Ostavljamo povremeno nevjerojatne svjetlosne potpise
Iako nas odmalena hrane industrijskim metalima
Uspavljuju krvavim sjekirama i mrtvim precima
Ostavljamo povremeno kamelije na velikim gradilištima
U nadi da će inženjeri uočiti apsurd svojih projekata
Iz velikog ničega odlagališta za djecu izlazimo
Neokaljani i nesigurni gradimo iz toga ničega
Klimave živote ispunjene neočekivanim čudima
I beskrajno usporenim mećavama
Svakodnevno izdišemo na modernim zgarištima
Miješajući sudbine uz zaglušujuću lomljavu
Prije odlaska nježno odlažemo svoje oči na zelenu
Mahovinu
Označivši još jedan hram u šumi vješala
MELANKOLIJA
Preživjeli smo vlastitu smrt
Bez da smo to primijetili
Pogodio nas je komet melankolije
Koji se dugo skrivao iza sunca
Znakovi su bili nečujni kao
Odlazak kukaca koji govore
Na višim frekvencijama
Naše misli preplavili su komunalni problemi
A vihor udara podigao je tanku plastiku
S tla kao da je nastupila jesen tehnologije
Trgovi i parkovi zarasli su u
Božićne ukrase, godine u kojima smo
Očekivali kralja nagomilale su se
Kao nepregledan kapital samoće
Znali smo da netko dolazi
Ali takav komet nismo očekivali
Pojavile su se trostruke brave na vratima
A zgrade su okrenule leđa ulici
Protuprovalni alarmi ugrađeni su u jezik
Kao sigurni znakovi otvorenosti
Nakon smrti sva značenja podižu se na mali prst
Politika postaje umijeće napuštanja gradova
Glazba namještaja koji se razmiče
Da bismo dospjeli na zrak
Ne zanimaju nas više aktualni problemi
Već plamtimo dok gledamo
Birokraciju koja se razbježala
Nogometaše koji ne znaju zagrliti
Paniku pred punoćom života koji se
Ulijeva u ponore
Među ljudima koji su se slučajno
Dodirnuli
Neugodno se svi osjećamo jer
Smo opet goli, a umjesto igle i konca
Imamo samo riječi opterećene cementom
OCEAN
Može li se naučiti nešto iz otmjenosti oceana?
On leži ispod svih visoravni
Gdje su se davno uspele ribe
I čeka dubok poput čovjeka bez stranke
Nikada nikoga nije spriječio
Na njegovom putu prema suncu
Jer je znao da će ga jednoga dana
Opet milovati golog
Sunce je iluzija
Koju je čovjek krivo protumačio
Ne treba se gurati na uskom stepeništu
Svatko će doći
Na svoj red da skoči
Antej Jelenić
Iz zbirke Stalak za svijet, Sandorf, 2020.
Antej Jelenić (1983) u Splitu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao je u različitim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Minda, Re te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata, bez kucanja. S ocem Božidarom i art prijateljem Milanom Brkićem, posljednjih 12 godina organizira dugogodišnju manifestaciju suvremene umjetnosti Adria Art Annale. U suradnji umjetničke udruge AAA, studenata i Mreže anarhosindikalista pokreće projekt Mreža solidarnosti kojim je u bankrotiranim tvornicama na širem splitskom području ostvaren spoj umjetničkog i političkog djelovanja. S tim projektom/eksperimentom 2013. sudjeluje na bijenalu mladih u Anconi, Atenskom bijenalu, Zagrebačkom salonu te konferenciji Zajednička dobra i krizni kapitalizam u Zadru. Dokumentarni film Mreža solidarnosti 2014. osvaja prvu nagradu na Vukovar film festivalu. Do sada imao jednu samostalnu i nekoliko skupnih izložbi. Piše polemičke/kritičke eseje. Svira shakuhachi.