Jesam li ti pričao o Martinu? Stari frend. Javio se jučer. Pozvao me na cugu u Tunel. Nisam ga vidio toliko dugo da je tijekom godina jednostavno ispario iz sjećanja. Ostala je samo mašta koja je fragmentima prošlosti nastojala rekonstruirati osobu s kojom sam se družio onog jednog ljeta, odmah nakon što su moje šestogodišnje dupe otpustili iz bolnice nakon turneje na relaciji Zagreb – München – New York. Cijela ta turneja je ostala u sumaglici sjećanja. Jedina je jasna slika odraz zrcalu, rezultat masakra cjelodnevnih operacija. Kakofonija dječjeg izrugivanja što probijaju zvučni zid transatlantskog leta. Svaka četvrt treba svoju nakazu i tog je ljeta na meni bio red da preuzmem tu počasnu titulu.
Srećom, tu je bio Martin s misijom da naše zadnje ljeto prije škole iskoristimo do posljednje sunčeve zrake. Zauzeo se za mene. Igrali smo žmurke sve dok kroz mladu noć ne bi odjeknuo poziv kući. Glas moje matere odzvanjao je između šturih zgrada socijalističke gradnje. Glas Martinove matere letio bi iznad sparine što odbija napustiti igralište, sparine što ostaje tijekom noći i što ne dopušta da utoneš u san, sparine što te zaziva da joj se pridružiš u ovoj kratkoj ljetnoj noći. Ona ne želi kući. Dvadeset godina kasnije, slična se sparina provukla kroz kanalizacije grada što teče. Priziva sablasti sjećanja da zajedno zaigrate mrtvački ples u tunelu ispod pruge. Sparina gluha na poziv majki ovog grada.
***
Mokar do kože, uletim u Tunel.
Martina primijetim ispod Hopperovog sutona. Sjedi i čeka. Sam. Nema djevojke, nema dečka. Nema ni djeteta. Uredna kratka smeđa kosa. Ne djeluje kao osoba koja je blagoslovljena bradom. Ne djeluje kao osoba kojoj smetaju ljudi koji kasne. Priđem starom prijatelju i ponovno se upoznam s njim.
Nakon druge pive kojom me Martin počastio, mozak je uspio sastaviti scenu iz sjećanja. Spasio me iz tučnjave s lokalnim zgubidanom kojemu su glavešine našeg kvarta prognozirali tešku budućnost. Roditelji narkići, a stariji mu je brat preminuo u šestom mjesecu života pod čudnovatim okolnostima. Saznalo se kasnije da je preminuo zbog količine speeda u majčinom mlijeku. Grubijan kojemu je prošlost izblijedjela ime sada živi samotnim životom; neoženjen, bez djece. Ne želi ponoviti greške svojih roditelja.
Kad s izgubljenim prijateljima uspješno rekonstruiraš dio prošlosti automatski postaviš temelj za pitanje koje tjera mučninu kroz krvotok – A kako ti? Prešutim svoje obiteljsko stanje. Prešutim nesanicu i doručak začinjen brufenom. Prešutim Samoću koja se odnedavno uselila kod mene, Samoću s kojom se nalazim kasnije. Pričat ću joj o Martinu. Pričat ću joj kako smo odmah kliknuli, kao da smo se jučer zadnji put vidjeli. Pričat ću joj kako se on rukama i nogama razmaše dok priča o svom naizgled dosadnom obiteljskom životu. Taj rutinski život prepričava na tako zanimljiv način da ga i sam želim proživjeti. Što ti treba više od obitelji koja te voli? Što ti treba više od posla koji ne izaziva mučninu ujutro? Kad bi netko sada uletio s takvim ugovorom, da moram živjeti Martinov život, upitao bi jednu jedinu stvar. Gdje da potpišem?
Umjesto da potpišem ugovor personaliziranog američkog sna, okrenem rundu. Možda nisam pronašao američki san, ali u tajnom pretincu novčanika pronašao sam stotku koju sam pijan sakrio od samog sebe i potpuno zaboravio na nju. Počastio sam se Staropramenom. On je naručio Karmeliet. Skupa piva, ali neka mu bude. 8.4% alkohola. Odlično. Napit ću ga i natjerati da ostanemo ovdje. Meni se nigdje ne žuri, a Martin je svejedno na ferijama.
U trenutku kada smo čašama nazdravili budućnosti i novome danu u čijim pukotinama nema mjesta za samoću, iritantni zvuk alarma nas je izbacio iz sklada nostalgične prošlosti i nestabilne sadašnjosti. Okrenem se prema izvoru zvuka i ugledam mladića mojih godina. Iz širom otvorenih usta dopire zvuk alarma, taj užasan iritantni zvuk zbog kojeg mobiteli i satovi završavaju u zidovima. Njegove oči, dva reflektora što nas osljepljuju. Gotovo pa bezobrazno buljimo u tog jadnog mladića. Konobar odbrojava sekunde do trenutka kada će gospon Alarm prestati kvariti snenu atmosferu jazz kluba u koju su se sakrili ljudi što bježe od kiše, u atmosferu u koju se sklanjaju ljudi što žele osjetiti dio sna na javi.
Šezdeset sekundi je trebalo da se mladić vrati u normalu. Nema hrabrosti pogledati oko sebe, u štetu koju je učinio. Zrak raspara bujica riječi što proklinje majku, oca i sve svece što su jednom hodali zemljom. Pogledam iza Alarma, prema stolu što je tutnjio uvredama. Njihov je vlasnik muškarac. Pored prozora, pije Colu s kćeri kojoj je poklonio kostim balerine. Barem ovdje može navući kostim onoga što nikad neće postati. Nema straha da ga preraste.
Trebalo je tri gutljaja Staropramena da me Martin uvuče natrag u sneni svijet rutinskog obiteljskog života. Vidim sebe u njegovoj ulozi. Budim se pored žene, a pored nje, najmlađa nam kćer. Ponedjeljak je. Alarmu je naređeno da nas budi u 06:05, ali eto, mala Sara budi kuću točno u 06:00. Zagrlim ženu. Poljubim joj rame. Još samo pet minuta, još samo pet minuta…
Iz sanjarenja me ponovno istrgne gospon Alarm. Ne znam kako drugačije da ga nazovem. Em što zvuči kao alarm, em što budi iste osjećaje koje alarm budi u svakom čovjeku. Kratkotrajnu želju za uništenjem i mržnju prema svemu živom i mrtvom. Nepodnošljiv zvuk koji te trga iz sna.
„Može on ikako začepiti?“ zagrmi isti onaj muškarac koji je Alarma maloprije počastio maštovitim uzrečicama.
„Samo ako ga netko udari“, odgovori konobar.
Muškarac ispije Colu do kraja. S bolesno iskrenim osmijehom na licu priđe Alarmu koji ne prestajao tuliti. Čeka minutu. Prođe minute. Prođu i dvije. Muškarac stoji i kontemplira. Ugasiti ili ne. Ne želi ispasti nasilan ispred svog djeteta. Čeka i čeka. Svaka sekunda je nova prilika da Alarm konačno umukne. Njegove oči, dva reflektora što zadimljenu atmosferu snenosti materijaliziraju u stvarnost.
Muškarac pogleda prema balerini koja mu je sve na svijetu.
Zbog nje je ovdje. To je jedino bitno.
Jedan je udarac srušio Alarm na pod. Jedan udarac nije dovoljan da ga ugasiš. Zvuk nasilja probijale su posljednje note saksofona što pjevaju pobožnu pjesmu Johna Coltranea. Sa tišinom B strane ljetnog sutona, i glazba nas ostavi samotne u rupi ispod pruge.
Ispred mene, kao na kakvoj celuloidnoj traci, Hopperovim se kistom iscrta kadar usamljenosti. Muškarac posljednjim udarcem želi ušutkati Alarm. Samotni anđeli šanka nadgledaju gospona što bespomoćno leži na tlu. Moli za ispriku. Iznad njih, neonski znakovi njemačkih lagera. Konobar toči crno zlato u kriglu Guinnessa. Glave leže na šanku u iščekivanju lokalnog jazz kvarteta i crne magije krezubog saksofonista što će ih izvući na život. Umorne glave sumornih anđela šanka ne obaziru se na nasilje. Muškarac udara biće čije oči blješte crveno. Umorne glave sumornih anđela ne obaziru se na pištav zvuk koji nas baca na koljena; nema te svjetlosti koja njih može probuditi. Mi smrtnici, molimo se nebesima za trenutak mira u prošlosti što je prošla. Ispred nas, portret bića na koljenima prije konačnog udarca.
***
Alarm okrene rundu za noćne ptice što se nalaze u krletci ispod pruge. Nije nas namjeravao probuditi, ali eto, bilo je vrijeme. Nismo nazdravili. Pored prozora, u društvu jedne Coca Cole, muškarac bulji u praznu točku. U tvojem društvu, ispijem posljednji gutljaj pive. Karmeliet. Moram ti priznati, zbilja je fina.
Toni Juričić
Toni Juričić rođen 19.9.1990. Dolazi iz Labina. Trenutno na doktorskom studiju u sklopu University of Durham. Na sjeveru engleske vrši anatomiju groteske u post-Jugoslavenskoj kinematografiji za što je nagrađen prestižnom Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities stipendijom. Diplomski studij Komparativne književnosti završio je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio u Rijeci, na Odsjeku za Kulturologiju pri Filozofskom Fakultetu. Piše. Režira. Objavljivao u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik nagrade “Slavko Kolar” Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora.
