More je bakina tirkizna plisirana suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila duboko pod Tadijine nokte, baš kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu..
– Pusti me.
– Molim te, pusti me.
Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom, nju mi je prvu oduzeo. Njegovo se tijelo silom pokušava upisati u moje.
– Nemoj! Zašto mi to opet radiš?
Moj glas cvili na ulici.
*
Bakina plisirana suknja, komad tirkiznog neba, suši se nad nama dvjema i smeđom kujicom koja cvili jer se koti, a i sama je gotovo štene. Baka je gladi po čupavim ušima i dočekuje štence jednog po jednog, svaki je slijepo klupko života željno utjehe.
– Ne boj se, Luna će bit dobro – kaže baka kao da zna što ne mogu pitati.
Sjedam na betonski blok koji je tata, zajedno sa još desecima njih, davno obećao ugraditi u ovaj kostur potkrovlja i gledam kako se baka provlači ispod štrika i šapće Luni. Nedjeljom baka oblači tu istu suknju, sjeda u slastičarnu i tamo nas čeka. Ona u crkvu ne ide iz principa, tako kaže, već pije kavu i jede sladoled od vanilije, blijed kao divovski Isus čije nas molećive oči fiksiraju s oltara. Svi vjernici u crkvi izbjegavaju te oči kao da im smeta taj pogled, kao da se boje što će vidjeti.
Oči koje nas prate ne možemo izbjeći jer je sve u našoj ulici napućeno i stisnuto, čak su i uski prorezi među kućama ispunjeni gustom tamom. Dva para očiju uvijek su na nama, jedan susjede Marice koja baku poskrivećki zove stara luda, i drugi, Domagojev, koji nikad ništa ne govori.
– Ajme šta su slatki – kaže Marica.
Baka ni ne trepne. Mi smo kao zvijeri, znamo kad nas vrebaju, promrmlja.
Vlažna hrpa slijepe štenadi traži zaklon u Luninom čokoladnom krznu. Ona ih brižno liže.
– Isuse moj, kako ih pazi. Rođena da bude mater.
– Rođena je ima pet miseci. Nije joj baš bilo vrime za bit mater – kaže baka.
Marica se ne obazire.
– Kako to priroda uredi! Čudo života!
Baka ju je spasila. Metlom je rastjerala čopor uličnih pasa koji ju je pario, ne usudim se reći.
Babine se oči stišću i sada su sitne kao grožđice.
– Oćeš ih?
– A?
– Evo, uzmi i Lunu i pasiće. Stavin ti čudo života u kutiju pa ti ga donesen da se ti za njega brineš.
– Ma šta ti je! Ne mogu. Unuk mi je alergičan.
– Vidiš kako priroda sve uredi. – kaže baba i pogladi Lunu po glavi.
Marica nešto mrmlja, ali baka je ne sluša.
– Svi ovi šta ćire iza škura i prate te šta radiš, oni te uopće ne vide. Ništa ne ravnaj po njima. – kaže baka.
Primam u sebe kao dar ono što mi kaže, njezine riječi su plavo nebo nad nama.
*
Sva trojica me gledaju, a nijedan me ne vidi. Pekarov pomoćnik, koji je izašao iz pekare, staje Tadiji s lijeva i pali cigaretu. Onaj njemu s desna i jede buhtlu ispunjenu gustom tamnom marmeladom koja se cijedi na asfalt.
Tadija je pun godina, ima tri puta mojih trinaest, on je pun mlohavog mesa bijelog kao tijesto koje se mijesi u pekari iza nas. Sva trojica su hladna kao glas iz razglasa koji najavljuje: Ovo je moja krv koja će se za vas proliti.
Njihovi pogledi cijede se po meni.
– Reću te!
Tadijin se trbuh zatrese od smijeha.
– Kome?
– I ocu i materi. I babi!
– Šta ćeš im reć?
– Da me grabiš, da me pipaš. Reću te.
Jednim stiskom Tadija izbija dah iz mojih pluća. Na trenutak među nama nema više ničega što nije njegovo meso.
– Ko će ti virovat?
*
Antonija se uvijek smiješi kad smo s Domagojem, ona vjeruje da tako treba. Njezina mama kaže da se žene trebaju smješkati u društvu, da to Antoniju čini još ljepšom. Kada je pitam kakvu mene čini to što se rijetko smiješim, ona mi kaže da sam ja dobra u školi.
Antonijina mama se uvijek smiješi, najviše onda kada u njihovu kuću dođe Antonijin polubrat i njegova mama. Cijeli taj dan pokazuje nisku svojih sjajnih porculansko bijelih zuba. Kroz te iste zube kasnije cijedi bijes. Antonijini zubi nisu pravilni kao kod njezine mama, ali stvarno je lijepa sada kad se Domagoju smiješi.
– Di je? Di?
– To je iznenađenje. – kaže on i zagleda se u mene. – Morat ćeš ga nać.
Domagoj govori polako i u kutu usana mu uvijek iskri neki podsmjeh, sitan zarez, podsjetnik da nešto skriva. I kad kaže da ima poklon za Antoniju i kad meni kaže te quiero follar. Ne razumijem te riječi koje je naučio u španjolskom seocetu na brdu toliko visokom da tamo čempresi grebu oblake, ali shvaćam da one znače da je Domagoj od mene stariji tri razreda srednje škole, godinu dana komune i cijeli jedan jezik.
– Počni u kužini. – kaže.
Antonija skoči na noge.
Čim ostanemo sami Domagoj sjeda pored mene na kauč toliko blizu da nam se ramena dodiruju. Njegova ramena su gola, on je gotovo cijeli gol, na sebi ima samo krvavo-crvene bokserice. Njegov pogled je opipljiv kao ruka koju spušta na moje koljeno. Povlačim svoje kratke hlačice za rub, pokušavam se pokriti.
– Je li oko špakera? – pita Antonija iz kuhinje.
– Možda. – vikne.
– Jesi li se ikad ljubila? – pita me.
– Šta te briga.
Sva se odjeća na meni smanjuje.
– Nisi, jel tako?
– Pusti me na miru. – ustanem i odem do prozora. Zatvorene škure skrivaju pogled na moju kuću.
Domagoj mi prilazi. Bokserice su mu sasvim nisko, toliko nisko da vidim lukove njegovih kukova koji se njišu. Kroz taj komad tkanine vidim sve što ne želim da mi pokaže.
– Ne mogu nać. – cvili Antonija iz kuhinje.
– Probaj u špajzi.
– A daj! Reka si u kužini.
– I špajza je u kužini.
Naslanja se na prozorsku dasku i gleda me u oči.
– Šta to znači? – pitam.
– Koje?
– Te quiero follar.
Domagoj se široko osmjehne. Zraka svjetla prolazi kroz široki procjep među njegova dva prva zuba.
– Želim te pojebat.
Vrućina mi oblijeva obraze dok on omata svoju ruku oko mog struka.
– Makni se od mene. Reć ću te. – šapnem.
– Misliš da će ti virovat?
– Ona je moja prijateljica.
– Zacopana Antonija će ti virovat? Ajde, reci. Reci glasnije.
Nikakav zvuk ne izlazi iz mene.
Domagoj uzima moje lice u dlanove i privlači ga sebi. Udišem njegov dah.
– Ne boj se. Poljubit ću te onda kad to budeš tila.
Antonija ulazi u sobu i zuri u nas. Domagojevi dlanovi više nisu na mojim obrazima.
– Šta ste tako ozbiljni? – pita
– Prija ti oće ić doma – kaže.
Stojim nasred sobe ogoljena i posramljena, ali čini se da Antonija to ne vidi.
– Iden doma. – kažem.
– A daj! Znaš sa smin bit tu samo ako smo dvi. I nisam još poklon našla.
– Drugi put ćeš – kaže Domagoj i otvori vrata.
Mračno drveno stubište niz koje se spuštamo, prvo Antonija pa onda ja, podrhtava pod nama. Domagoj hoda iza mene i prstom mi prebrojava kralješke.
– Dođi mi sama. – šapne.
– Šta je s tobom? – pita me Antonija dok sjedimo na zidiću koji dijeli moje dvorište od njezinog. I dalje se smiješi. Tu na svjetlu neobično je nalik svojoj mami.
Vrućina mi ponovo oblijeva obraze. Ne znam lagati. Znam da ne mogu lagati.
– Domi me skoro poljubija.
Antonijine oči iskre, osmjeh joj drhturi u kutu usana.
– Lažeš! – procijedi kroz zube.
– Ne lažem!
– Lažeš! Lažljivice jedna!
Antonija skače na noge i zuri u mene kao da sam joj naudila.
– Tone…
– Lažljiva si ljubomorna lažljivica! – vrisne i pobjegne.
*
Što se više otimam, to mi se više smiju, što se više opirem, sve manje mogu pobjeći. Svuda oko mene sijevaju bijeli i žućkasti zubi kroz koje se hihot slobodno kotrlja ulicom i sudara s muklim ponavljanjem s razglasa:
Tijelo Kristovo.
Divovsko krhko tijelo Isusa Krista i dva molećiva oka od kojih svi zaziru.
Tijelo Kristovo.
Još jedno oko što sijevne u prolazu između pekare i crkve, pronicljivo oko moje bake koje mi kaže da se ne bojim.
Tijelo Kristovo.
Spuštam ruke niz tijelo, prestajem se batrgati. Tadiji smijeh zastaje u grlu, on najednom osjeća nešto zazorno u meni. Dopušta mi da se okrenem u njegovim rukama i pogledam ga u lice.
– Isus te voli – kažem.
Tadijine oči sada su dva duboka bunara mutne vode.
– Ne boj se, Tadija. Isus te voli.
Tadija me ispušta iz ruku, želi me odbaciti, ali ne može. Zakorači unatrag, ja zakoračim prema njemu. Uzmaka nema, iza njega je zid.
– Mala, makni se.
Bakino oko me prati.
– Isus te voli, Tadija.
– Biži od mene, mala.
Tadija pogledom traži onog koji mu je stajao s lijeva i onog koji mu je stajao s desna, ali mu oni ne pritječu u pomoć.
– Sjeti se, Tadija. Sjeti se da te Isus voli svaki put kad me vidiš.
Tadijine oči dva su velika bunara koja se prelijevaju.
Okrećem se i koračam polako, bez straha, prema baki.
Tadija mrsi sebi u bradu:
– Luda je na ludu babu.
Baka me grli i ja je pitam, iako po prvi put naslućujem odgovor.
– Zašto nisi došla po mene?
– Zato što moraš znat sama doći po sebe.
*
Kada izađemo iz sjene kuća i zgrada koje ih nadvisuju i ugledamo more, kažem baki da sam bila po Antoniju. Kažem joj da mi je njezina mama rekla da ne dolazim, da nije lijepo lagati i da sam trebala biti bolja prijateljica. Kažem da nisam lagala.
Baka me prima za ruku i kaže mi da mi vjeruje, da zna da nisam lažljivica i da ljudi ponekad namjerno zamijene istinu za laž. Puštam njezine riječi da odzvanjaju u meni i sigurna sam da ako ih uspijem zapamtiti da će to biti jedino otajstvo koje ću spoznati.
Plaža je puna ljudi, ali nama se čini da pripada samo nama. Baki, Luni i meni. Mojoj baki koja je uvijek govorila u zagonetkama koje sam razumjela tek kad sam prerasla i njezinu tirkiznu suknju, i tu ulicu i taj grad. Ja, i moje tijelo koje pripada samo meni, djevojčica koja se ljulja na površini mora. I Luna, mali mjesec koji skače za nama i kruži oko nas u moru koje je i nebo i laje, radosno laje kao da se smije. A smije se kao ja, kao moja baka. I svi nas na plaži gledaju, a nitko nas stvarno ne vidi, moju baku, Lunu i mene, naš zvjezdani sustav u kojem je svaka od nas sunce koje se iznova rađa u smijehu. I ne znam više tko se smije, a tko laje, ali taj smijeh, taj lavež, to je sloboda.
Luiza Bouharaoua