More je bakina tirkizna plisirana suknja koja vijori na vjetru u potkrovlju naše kuće. Laž su Domagojeve krvavo crvene bokserice u kojima sjedi na prozoru i gleda me kao da me dira. Strah je siva prašina koja se zarila duboko pod Tadijine nokte, baš kao njegovi mesnati prsti u moju podlakticu..
– Pusti me.
– Molim te, pusti me.
Moj vrisak odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.
Tadija pritišće moja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ja se izvijam u luk, lomim se zajedno sa svojom desnom rukom, nju mi je prvu oduzeo. Njegovo se tijelo silom pokušava upisati u moje.
– Nemoj! Zašto mi to opet radiš?
Moj glas cvili na ulici.
