12.
Je to kurac bio građanski rat, pomislio sam vozeći se doma. Kraj mene promicale su čađave, ciglene zgrade, pogrbljene, tužne siluete i tek pokoja policijska patrola u autu. Približavao sam se onoj strani Rijeke, onoj boljoj. Crijevo je bio jedini most koji je radio i nije mi dugo trebalo da prođem. Titula policijskog inspektora barem je kod nekih i dalje neki klinac značila.
„Takozvani građanski rat“, riječi su mi se vrtjele tikvom poput koluta u aparatu za kockanje. Jackpota nije bilo. Neće ga ni biti koliko god nastavio povlačiti tu prokletu polugu. Bio sam sedam mjeseci van Akademije i puna tri mjeseca u braku kad su krenule pizdarije s one strane Rijeke. Novi val izbjeglica. Bilo je to prije dvadeset i pet godina i stvari su izgledale drugačije. Barem na površini jesu, to jest. Tko je, osim nekolicine, mogao znati da se rak proširio po cijelom gradu? Simptoma gotvo pa i nije bilo, ali ono malo što ih je bilo nastojali smo liječiti. Prva u nizu grešaka. Obećana je bila izgradnja novih stambenih blokova i širenje naselja kako bi se oslobodilo prostora za novopridošlice. Obećali su i otvaranje novih škola, gradnju bolnica, nove tvornice, nova radna mjesta. Ništa se od toga, naravno, nije dogodilo.
Na jednoj strani Rijeke bilo je sve više i više ljudi, sve manje prostora, sve manje posla i sve manje kruha. S druge strane nicali su visoki neonski neboderi i gradila su se imanja s vrtovima i golf terenima. Kad je krenulo žaljenje na glad i nedostatak posla, s druge strane Rijeke došao je odgovor da je to zbog politike otvorenosti, zbog otvorenih kapija. Pametnjakovići su mislili da će se ljudi okrenuti jedni protiv drugih i da će tako riješiti problem prenapučenosti. Dakako, bilo je nekoliko nacionalističkih paravojnih postrojbi, ali njih smo bili zakonski (moral nitko nije spominjao, ne nasmijavajte me) obvezani obuzdati. Ne, reakcija raje bila je nešto sasvim drugo, nešto što je novoosnovanu aristokraciju zaprepastilo: ljudi su usmjerili bijes prema njima.
Prvo su nastale komune. Nova naselja unutar naselja. Vrtovi u improviziranim staklenicima. Ljudi bi uzgajali ono što su mogli. Tržnice. Posvuda su bile zastave crvenih i crnih boja. Zajednice su trgovale, sve se baziralo na trampi. Odluke su donosili direktnodemokratskim putem. Mnogo buke, mnogo kaosa, ali gurali su. Nekako su gurali. Preživljavali su. I više nego preživljavali. Imali su i podršku akademika s imućnije strane rijeke, iako i dan-danas ne znam koliko je podrška bila motivirana idealima, a koliko radoznalošću ili praćenjem pomodarija. Osmislili su i vlastitu valutu, za svaki slučaj. „Jedinstvo“, tako su ga zvali, što je dosta smiješno ako ti susjed vrati ostatak od, recimo, pet jedinstva. Pomalo paradoksalno, zar ne? Pet jedinstva. Zvuči bedasto, ako se mene pita.
I tada se oformio taj vražji konglomerat. Arkana. Bankari, odvjetnici, političari, biskupi, svećenici i biznismeni (oni koji stvaraju radna mjesta, znate) odlučili su se ujediniti. Sa sobom su dovukli i mnogo znanstvenika iz različitih područja. Donijeli su zakon u kojem je stajalo da je „njihov“ način života protuustavan. Drugi se dio grada odcijepio. Proglasili su nezavisnost. I onda je sve otišlo u vražju mater. I to ne samo između dvije strane grada. Između mene i nje.
Znao sam je hapsiti i prije, uglavnom su to bili nenasilni studentski prosvjedi. Za besplatno školstvo. Spasimo tuljane! Ajmo napraviti sve ne bi li ova sirota kokoš opet prohodala. Donirajte svoj bubreg jariću Bibiju. Takve pizdarije. Ali u zadnje vrijeme prosvjede smo sve češće morali rastjerati pomoću pendreka i suzavaca. Ono što je nekoć bila naša igra, predmet šale, sad je postalo nešto što nas je razdvajalo. Zaista razdvajalo.
Kažu ti „prebij“ i ti prebiješ. Što ako ti kažu „ubij“?
To me pitala. Moj je odgovor bio toliko glup, toliko kukavan.
Samo slušam naredbe.
To je sve što sam joj rekao. To je sve. Ona je otišla bez riječi. Pokupila je nekoliko stvari i otišla. Mislio sam da je otišla kod prijateljice kod koje je znala otići i pisati diplomski rad. Nakon nekoliko dana nejavljanja nazvao sam tu prijateljicu. Nije bila kod nje i nije znala gdje je.
Prijavljivao sam se za svaku moguću patrolu, tražio sam je. Kad je ne bih mogao naći u gomili kopao bih po opušcima i tražio koji je na sebi imao ljubičasti ruž. Dani su se stopili u tjedne, a tjedni, nekako logično, u mjesece. Tri mjeseca, jedan tjedan i tri dana. Prilikom ulaska u stan nije ništa rekla. Krenula se pakirati. Kad sam je pitao gdje će i što se događa i rekla je da je odlučila preseliti se za stalno. Pitao sam je treba li joj pomoći. Pogledala me u čudu i rekla da joj prijatelj pomaže.
Prijatelj? – pitao sam je.
Da, prijatelj. Čeka dolje. Ima auto.
Provirio sam kroz rolete. Prijatelj joj se naslonio na haubu krntije. Traper jakna, karirana košulja i traper hlače. Jedna od onih razuzdani umjetnik frizura.
Prijatelj, kažeš? – okrenuo sam se prema njoj.
Da, prijatelj.
Uključuje li vaše prijateljstvo pušenje njegovog kurca ili ti je besplatno pristao prevesti stvari? – odgovorio sam joj i odmah zažalio.
Zapiljila se u mene i hladno mi odgovara – Ne znam, pitaj ga da ti pokaže kitu i provjeri ima li tragova ruža.
Pred očima mi je, kako kažu, sijevnulo crveno, iako se ne sjećam ničega osim mutnih momenata. Našao sam se ispred zgrade, čuo sam je kako viče za mnom. Momak me vidio i ukopao se. Moja šaka je poletjela i pogodila ga u arkadu koja se rascvjetala. Pao je na haubu, primio sam ga za kragnu, privukao i krenuo udarati. Sustigla me nakon petog ili šestog udarca, momak je bio u nesvijesti, nedostajalo mu je nekoliko zubi i usnica mu je izgledala kao pecivo za hot-dog na koje je netko iscijedio previše ketchupa. Primila me za ruku i molila me da prestanem. Odgurnuo sam je i pala je na pločnik. Udarci su se nastavili dok me šaka nije zaboljela. Ona je skočila na mene, grizla me i grebala, vikala da sam svinja i da se nikada nije trebala udati za mene. Susjedi su zvali policiju. Svatko je podnio svoj izvještaj. Meni nije bilo ništa. Ona i on dobili su kaznu za remećenje javnog reda i mira. Nakon toga je više nikada nisam vidio.
Nekoliko tjedana nakon toga poslali su nas da počistimo separacioniste. To im je bio službeni naziv. Njezina me prijateljica nazvala i kroz suze urlala da sam ja kriv što je mrtva. Na sprovodu me nitko htio ni pogledati. A ona je izgledala isto. Samo što joj nisu namazali ljubičasti ruž na usne.
Je to kurac bio građanski rat, pomislio sam dok sam se penjao stubištem u stan. Oni gotovo da nisu imali ništa nalik oružju. Pokoja zračnica, pokoji samostrel, letve s čavlima, bejzbol palice i, ne šalim se, vile. Sagradili su barikade, nakon što smo ih srušili i spalili mnogi više nisu imali ni namještaj.
Iz razmišljanja me prenuo zvuk mobitela. Desnom sam rukom prokopao po unutrašnjem džepu balonera. Borna Duksanović zvan Duksa. Duksa Razbijač. Duksa Krumpir njemu iza leđa. Nekoć kolega iz Akademije, sad kolega inspektor. Jedan od onih koji uživa u brutalnoj strani profesije. Otac desetar, sin kreten. Kad je onomad došla naredba da počistimo prosvjednike, njegove su se sitne oči zacaklile onako kao što se hetero-frajeru oči zacakle kad se žene krenu skidati. Nisam ga mogao smisliti. Javio sam se.
Crnjak, reci.
Ej, bulja, kae to kaj sam čul’? – žvače nešto. Naravno da nešto žvače.
Moj glas?
Ne, neg’ – žvakanje se nastavlja, zatim čujem gutanje. Pred očima jasno vidim zgužvani komad špeka – Čujem neš’ da si na prisilnom godišnjem.
Pas mater – opsujem si u bradu. Kako se već tako brzo pročulo? – Nije prisilni nego…
… i da si ispraznil’ šaržer u ludari. Kaj se desilo?
Što se dogodilo? Vidio sam antropomorfiziranog moljca, htio sam mu reći, ali vjerojatno, za razliku od Lovričeka, nije znao što „antropomorfizirano“ znači – Ma niš’ – htio sam zvučati nonšalantno – Pričaju pizdarije, samo mi treba pauza od svega.
Aha. Si za piće?
Nisam bio za društvo, barem ne njegovo, ali piće bi mi dobro godilo – Može, Molly za desetak minuta?
Ajde.
*
Molly je bila „naša“ birtija. Policijska. Tu i tamo navratio bi neki novinar u potrazi za pričom ili bar tračem koji bi postao povod za priču. Platio bi nekoliko rundi i informantu ili informantima ostavio solidnu napojnicu. Slabo-osvijetljenim stepeništem spustili bi se niz hodnik omeđen ciglenim zidom u zadimljeni podrum. Očekivali biste, zbog svečanog ulaska i zadimljenosti, da je u pitanju rupa, ali Molly je zapravo pristojna birtija. Nekoliko separea uređenih u maniri starih, kolodvorskih klupa, nekoliko visokih stolova, dugi, drveni šank na kojem su naslonjeni polupogrbljeni tipovi, u kutu upadljivo kričav džuboks prepun hitova iz moje mladosti, jedan biljarski stol koji ima viška kugla, i stroj za pikado (neki tvrde da je u pitanju mazohistički-nastrojen golem koji cvili od sreće kad ga se pogodi) za koji ne postoji nijedna neiskrivljena strelica.
Stvarno? Grgića su stavili na slučaj? – mašem Štefu da nam natoči još svakome po jednu ljutu.
Aha – rekao je dok je ispijao čašu – Nego, kaj se fakat dogodilo tam’, bulja?
Vjeruj mi, ne bi mi vjerovao – Štef nam daje novu rundu – Ali ono što me najviše jebe u cijeloj priči je što sam cijelo vrijeme bio jedini inspektor na slučaju – iz nekog se sebi nepoznatog razloga otvaram Duksi. Zašto pobogu? Možda jer je jedini kolega koji me ove večeri nazvao i pitao kako sam. Zapravo, možda zato što je jedina osoba koja me u posljednjih godinu-dvije to pitala s nekom dozom zabrinutosti u glasu.
Kak’ misliš? – odgovorio mi je.
Svi ti ljudi, kao da nisu ni postojali. Ni oni, ni njihove obitelji. Šefove je boljela briga, stavili su jednu osobu da se bakće sa svim tim silnim životima.
A znaš kak’ to ide stari moj, ako ne padne neka njuška iz piramide ne buju nikaj radili po tom pitanju, ne.
Ne dopizdi li ti ponekad to?
Što?
Obavljamo ovaj posao i kome pomažemo?
Zakaj bi pomagali? Tu smo da držimo red i mir, raskolimo nekoliko lubanja, a ne da se bavimo tuđim jebenim životima, lik.
I onda ta jebena klinka – srknem viski.
Koja jebena klinka?
Majda.
Tko?
Djevojka jednog od nestalih.
Kaj s njom?
Ne znam, ima tu neku vrstu strasti, ne znam, hrabrosti.
Kak’ misliš? – mahnuo je rukom i Štef nam je pod njuške gurnuo još dve ljute.
Kao da je uopće nije briga što sam murjak. Kao da joj niš’ nemrem.
Možda si joj trebal skeljit šamar il’ dva.
Vjeruj mi, ne bi joj to ništa značilo. Vjerojatno bi čak uzvratila.
Divlja mala, a? Možda bi je trebalo ukrotit, a? Namontirati sedlo i ajmo – počeo je oponašati jebanje u doggyju popraćeno šamarajem i čupanjem kose. Nekolicina nas je gledala, ali nitko se nije usudio ništa reći.
Daj, ne budi seljačina.
Stao je i pogledao me u čudu – Dobro, bulja, koji ti je kurac? Kaj si nadrkan?
Nemreš tak o njoj, kvragu.
A zakaj ne?
Cura ima petlje.
Aha, kužim – rekao je s podsmijehom i eksao rakiju.
Što?
Isto k'o s Izabelom.
Zarotirao sam se prema njemu na svom barskom stolcu i ustao – Duksa, pazi kaj govoriš.
Nasmijao se – Jebote, Crnjak, fakat se rajcaš na određeni tip trebica.
Duksa, neću se ponavljati – Štef nas je promatrao gledao, ali nije intervenirao.
Male revolucionarke, čovječe, kad buš više skužil’ da nemreš s njima? Ti klinci razumiju samo batine i strah.
Pogodio sam ga šakom u glavu. Zateturao je unazad, ali nije pao. Krenuo sam ga udariti lijevom šakom, ali uspio se izmaknuti, slabo sam ga zahvatio, a onda sam osjetio zasljepljujuću bol s lijeve strane lica. Odletio sam udesno i tresnuo o nečiji stol. Pokušao sam ustati no Duksa me zgrabio za kragnu, podigao i još jednom odvalio šakom, ovaj put u nos. Čuo sam „krc“. Batrgao sam se ali me i dalje držao svojim glomaznim šakama. Podigao me i tresnuo o šank, usput prolivši naše rakije.
Štef, pusti taj telefon, kaj, zaboravljaš tko smo? – kroz maglu sam ga čuo kako urla.
Ma, zovem mu taksi, a ne murju.
A ti – rekao je i pritisnuo svoju podlakticu na moje grlo, lijevom me rukom i dalje držao za kragnu, unio mi se u facu, osjetio sam kombinaciju rakije, cigareta, luka, slanine i nečega za što sam gotovo siguran bio da je nekoliko dana star ćevap – Zapitaj se zakaj ti se svi u postaji smiju iza leđa. Jesi jedan od nas il’ si pička? – pustio me, čuo sam ga kako korača.
Zapalio sam cigaretu i povukao dim – Nemoj da moram ustajati – viknuo sam za njim. Njegove korake prekinula je škripa vrata, zatim tresak.
Taksi će ti biti ovdje kroz pet minuta – rekao mi je Štef i dodao maramice.
Kimnuo sam, zahvalio mu, sfrkao maramicu i stavio je u nosnicu iz koje je curila krv. Popušio sam cigaretu do kraja, platio mu i ustao. Onaj šupak nije imao dovoljno stila da barem plati pića. Ljudi su me promatrali sa zabavljenim izrazima lica. Olovnim sam koracima krenuo ka izlazu i izašao. Dok sam čekao taksi nazvao sam Majdu.
13.
Poziv ju je iznenadio, kao i činjenica da mu se jezik zaplitao o zube dok je govorio. Odlučio joj je pomoći, a kad ga je pitala zašto, jednostavno je odgovorio da mu je pun kurac.
Pun kurac čega? – upitala ga je.
Nemoći – odgovorio je, zatim dodao – Tu lijevo i onda na sljedećem velikom križanju desno.
Kako misliš?
Ma niš’, možemo se sutra naći, ali negdje gdje nas nitko neće doživljavati.
Beyaz Tavşan.
Čega?
U Turskoj četvrti, u Ulici mirisa. Možemo se naći ispred Mačjih dveri.
Zašto baš tamo, jebote? – profrfljao je – Evo vam pedeset, zadržite ostatak – zatim je čula drugi glas – Aha, evo vam još dvadeset, zadržite ostatak – čula je kako otvara vrata automobila, zatim kako si psuje o bradu.
Zato što tamo nitko neće okrenuti glavu za lijepom mladom djevojkom i tužnim klaunom u pedesetima.
No dobro, važi, oko dva popodne.
Ne možete ranije?
Ne – poklopio je.
Vratila se u krevet i legla je na bok. Osjetila je tinjanje u želucu, kao opušak koji nekim čudom još uvijek gori. Žar kao da je podivljao, zapalio je njezina mekana pluća i zahvatio joj onaj mišić u prsnom košu koji se grčio već danima. Osmijeh joj se razvukao licem. Najednom se trznula, kao da je neka brana popucala i oslobodila valove prljave rijeke i potopila žar.
Pa on je bio pijan kad me zvao. Stari se klaun sigurno raznježio i odlučio nekoga, bilo koga nazvati i izjaviti nešto sentimentalno i pompozno. Njegovoj je ženi sigurno puna kapa tog i isključila je mobitel pa je odlučio nazvati nju, pomislila je.
Okrenula se na drugu stranu i panično potražila mobitel pokraj madraca. Otključala ga je i svjetlost joj je ošamarila lice. Nazvala ga je. Mobitel mu je bio isključen. Vrisnula je i zatim nekoliko puta udarila šakom o zid.
Jebem mu mater, da mu mater jebem drotovsku – počela je nabijati šakom o pod – jebena, pijana, plava svinja!
S druge strane zida uzvratio joj je duboki, muški glas – Daj začepi, bijesna droljo!
Crkni, seljačino. Po cijele jebene dane slušam vrištanje tvoje kopiladi. Nauči koristiti jebeni, faking kondom! – ustala je i potražila cigarete, sjela na madrac, zapalila i počela plakati. Vani su zavijali psi i grmjeli su vlakovi i vrištale su pruge. Ružičasti neonski natpis u pravilnim se intervalima preslikavao po podu njezina stana, susjed je i dalje urlao i pjenio se i prijetio, a ona je sjedila i ridanjem udarala kontrapunkt bljeskanju natpisa. Sjedila je tako, gledala kroz prozor, cigareta je dogorjela i zapalila joj prste. Bacila ju je. Opušak nije gorio.
*
Probudila ju je vriska djece. Krvavim, krmeljavim i suhim očima bacila je pogled na mobitel.
Štenad se vratila iz vrtića i škole, čini se – promrmljala je.
Otišla je pod tuš, doručkovala iako nije bila gladna. Nije jela od njihove proslave. Odjenula se i zaputila u Tursku četvrt.
Turska četvrt nikada zapravo nije bila isključivo turska. Stanovništvu su tamnoputiji ljudi djelovali isto pa su njihovu četvrt nazvali po najbližem zajedničkom nazivniku. Četvrt je u svojim počecima bila raspoređena u pravilne pravokutne i kvadratne blokove. S vremenom ti su oblici postali romboidi, romboidi su se fragmentirali u trokute i druge nazubljene oblike koji su se potom izvijali i postajali zamršene vijuge, arabeske i spiralni labirinti.
Ulice su nosile imena odavno preminulih koji stanovnicima četvrti nisu ništa značili, stoga su im nadjenuli druga, prikladna imena. Turska je četvrt posjedovala tri srca, jedno je bilo Modra tržnica, drugo Ruža, treće Mačje dveri. Plava tržnica nalazila se u središtu lelujavog urbanizma četvrti, ona je bila svojevrsno čvorište u kojem su se sudarali talasi tijela. Oko tržnice čije su zidove krasile pločice svih nijansa plave boje nadvila se zlaćana kupola nalik nabreknulom trbuhu trudnice mrežasto su se širile ulice u kojima se nalazilo mnoštvo trgovina. U Plavoj ulici, primjerice, mogli ste kupiti svakojake vrste tkanina, posebice su na cijeni bile indigo i plave tkanine po kojima je ulica zapravo i dobila ime, a tu su bili i krojačice i krojači. Plavom bi ulicom često hodali i trudili se ne udisati mirise kemikalija i tvari kojima bi bojali tkanine, od kojih bi vam nerijetko i zasuzile oči. U Ulici mirisa nalazila se zmija štandova na kojima su se nalazile staklenke prepune prahova, crvenih, žutih, modrosivih, purpurnih. Mirisi začina nemilosrdno bi vam šibali nosnice, para i plamen dopirali bi sa štandova gdje se prodavala hrana: falafeli, kebabi, tek pokoji gyros i neobična rižota. U Filigranskoj ulici bili su draguljari, zlatari i urari dugih, tankih prstiju i mnoge zalagaonice. Što god ljudi mislili, Turska je četvrt bila manje ili više čista. Naravno, oko bazara biste osjetili svakojake mirise, od začina i kemikalija do spaljenog mesa i vlažnog krzna ili perja koliko zalutalih životinja toliko životinja na prodaju. Ruža je bio dio gdje je većina stanovnika četvrti smještena, kao i škola i bolnica. Taj je dio dobio ime zbog načina na koji su se zgrade i parkovi širili, cvjetali su od središta prema van. Zgrade su često bile zastarjele, ali dobro-održavane. U dvorištima nalazila su se igrališta, često improvizirana, a gotovo svaka treća zgrada posjedovala je trgovinu. Na drvenim štandovima smještenim ispod tende nalazilo se voće i povrće, u samoj trgovini mogli ste kupiti manje ili više sve ostale potrepštine. Ruža je bila tiha, sigurna. Mačje su dveri sasvim druga priča. Mačje dveri bile su ulaz u grotlo, a ime su, nekako logično, dobile po mnoštvu mačaka koje su taj dio grada smatrale svojim lovištem, svojim igralištem. Ulazak kroz Mačje dveri je poput mutnog sna gdje sanjate grad koji ne poznajete. Miris duhana pomiješanog s nečime, vlažnih i trulih opušaka, spaljenog smeća bi vas trgnuo iz sna. Tek što biste ušli bi vam prišao netko, nerijetko golobradi mladić i ponudio vam hašiš, spid, bonkas, djevojku, a ponekad i sebe. U kavanama i klubovima ljudi bi sjedili na jastucima i pravili oblake i oblike vukući dim iz tankih, visokih nargila. Odasvud dopire glazba, uglavnom harmonike i violine, tu i tamo naiđete na raščupane momke iz sveučilišne četvrti kako tamburaju nešto što oni smatraju ciganskom muzikom. Kasina su krasila neonske fontane, ljudi su pili i glasno razgovarali na ulici, glave su im bile poput tvorničkih dimnjaka, ispuštale su nenormalne količine duhanskog dima. Svaka ulica imala je svoj kupleraj. Tamna stakla i blještavi ružičasti logoi: LULU/24 H SEXY GIRLS, uvijek tako nešto. Pratio bi vas osjećaj da zemlja pod vama drhti, kao da se ispod zaista nalazi jedno od tri nabrekla srca Turske četvrti.
Jeo je kineske rezance kad ga je ugledala, tamo kod kioska Chiba, gdje ste mogli kupiti klopu, kebab, currywurst, ali i duhan u šarenim pakiranjima, slatkiše i cugu. Rezanci su mu visjeli iz čvalja dok je štapićima prebirao po kartonskoj kutiji. Lice mu je krasilo nekoliko friških hematoma i nos mu je bio iskrivljen. Iskrivljeniji, to jest.
Oho – dobacila mu je – Koristiš štapiće, koji kozmopolit!
Srknuo je rezance i desnim zapešćem obrisao usta – O'š?
Što? Da jedem rukama?
Pružio joj je štapiće.
Ne hvala, nisam gladna.
Slegnuo je ramenima.
Grda noć? – upitala ga je.
A koja nije?
Hoćemo li?
Vodi me, Vergilije.
Zastala je, htjela je nešto zaustiti, odmahnula je glavom i prošla je kroz Mačje dveri. Nasmiješio se i pošao za njom.
Hodali su bez riječi, ona je suvereno kormilarila rječicama, kroz valove ljudi, jezika i mirisa. On se trudio istovremeno jesti i pratiti je. Svatko toliko ona bi se osvrnula da provjeri prati li je i zatim ga pričekala.
Grozno pratiš ljude – konačno je prozborila – To je dost’ neobično za drota.
Imam druge vještine – odgovorio je.
Sudeći po tvom licu, borba prsa o prsa nije jedna od njih.
Na to nije ništa odgovorio.
Inače – nastavila je – ovo je prvi put da mi nitko pri ulaz kroz dveri nitko nije ponudio da nešto kupim.
Ili da mu popušiš, kladio bih se – bacio je kutiju polupojedenih rezanaca u kantu za smeće.
Ili to, da – hladno mu je uzvratila.
Mora da misle da sam ti ćaća.
Onda su barem mogli imati obraza i tebe pitati za dopuštenje.
Nakon nekog vremena više se nije trebala toliko zaustavljati. Naučio je korake. Jen’ – dva – tri, nalijevo, kimni starijem gospodinu. Dva – dva – tri, nadesno, opsuj mopedista. Tri – dva – tri, skoči!, izmakni se prljavoj vodi koju je netko izlio kroz prozor i glasno, glasno psuj! Ponovi. Postupno njegov šlampavi valcer postaje prirodniji. Iz krutog trokoraka prelazi u nešto fluidno. Desetak vijuga kasnije ukazao im se Beyaz Tavşan.
Down the rabbit hole – rekao je.
Ušli su i naručili. Ona kavu, on baklavu i kavu.
Maloprije si jeo.
Grda noć – stavio je cigarete na stol.
Smijem? – pokazala je prstom na cigarete.
Aha – konobar je donio kave i baklavu. Platio je za oboje.
I, što sad? – gestikulirala je daj joj treba upaljač.
Pružio joj ga je – Sad je trenutak kad mi ti veliš što očekuješ.
To je bar očito – pripalila je i otpuhnula dim – Moramo pronaći Druida.
Moram saznati što je s drugima. Druid je posljednji slučaj i još ne znamo jel’ slučaj povezan s ostalima.
Znat li uopće jesu li svi slučajevi povezani?
Odmahnuo je glavom – Ne.
Neka institucije rade svoje posao – nazdravila je šalicom.
Hej, slučaj, balavice, za razliku od svih mojih kolega mene nije bolio kurac. Radio sam na svakom slučaju dokle sam mogao.
Kladim se da si se za slučaj „Basariček“ posebno zainteresirao.
Morao sam.
Morao si?
Da, MORAO. Znaš li što „morati“ znači? To je ono kad moraš dovršiti nešto, biti posvećen nečemu, a ne četiri godine pisati diplomski o metafizičkim aspektima naivnog slikarstva od 1873. do 1876.
Kao prvo, pišem ga tek godinu dana, kao drugo, od 1901. do 1903. je.
Gle’, ne znaš koliko me ovo prokleto frustrira.
O, mislim da je meni ipak možda mrvicu gore. Tebi ipak nije nestao dečko.
To je možda zato što nikad nisam imao dečka. A sad kad te slušam, počinjem misliti da nije nestao, nego da je odlučio vrišteći zbrisati glavom bez obzira. MAGLA. Teška magla.
Nije ništa rekla. Pogledala ga je u oči, zgrabila šalicu i zalila ga vrućom kavom.
AU! Pas mrtvu mater u pičku – zaurlao je. Ljudi su zabavljeno promatrali scenu.
Ne brini, faca ti je već dovoljno crvena, kak’ rožica, neće nitko skužiti – mirno je rekla, ugasila cigaretu i izišla.
Na ulici je čula psovke. Crnjakove su se sudarale s jezikom izbjeglica koje već odavno to nisu. Psi su zavijali i vlakovi su grmjeli i pruge su vrištale. Blijedoputi mladić pitao ju je želi li mu popušiti. Rekla mu je da je ne može priuštiti.
Srca grada i dalje su neumorno kucala.
Glas, četvrti: To nije bio plan.
Glas, drugi: Takav bješe dan.
Glas, prvi: Dali smo riječi naše.
Glas, drugi: Treba da nas se plaše.
Glas, treći: Treba da si nam brat.
Glas, četvrti: Rekli smo da ne želimo rat.
Glas, drugi: Kopao je, to je sve što trebamo znat.
Glas, četvrti: Koja će ti biti kazna?
Glas, drugi: On htio je da sazna.
Glas, prvi: Dali smo riječ, jedan si od nas.
Glas, treći: Nije imalo veze što njuška njurgav pas.
Glas, četvrti: Ostat ćeš bez jednog krila.
Glas, prvi: Bolje nego da ostaneš bez bila.
Glas, drugi: Ako ste tako odlučili, neka tako i bude.
(trganje, vrisak, tišina, zatim mesnati lepet, zatim opet tišina)
Sven Popović
