12.
Je to kurac bio građanski rat, pomislio sam vozeći se doma. Kraj mene promicale su čađave, ciglene zgrade, pogrbljene, tužne siluete i tek pokoja policijska patrola u autu. Približavao sam se onoj strani Rijeke, onoj boljoj. Crijevo je bio jedini most koji je radio i nije mi dugo trebalo da prođem. Titula policijskog inspektora barem je kod nekih i dalje neki klinac značila.
3.
Često ga je budila škripa tračnica. Vani su se vucarali vlakovi i tromo su trockali tramvaji i pjena maslačaka zapljuskivala je noć kroz koju je plovila flota nebodera. U sobi se čulo trčkaranje žohara, a zidovi i stropovi bili su oslikani vlagom prikazujući stvaranje i kraj svijeta, pukotine su ispisivale apokrifna evanđelja, a njeno tijelo, tijelo pokraj njega nije se obaziralo ni na što. Na nožice žohara (eno jednog, misli on, kod kule neopranih šalica), na nevjerojatne murale, na apokrifne spise, na tračnice.
Ponekad ćete čuti lepet naših krila, na trenutak ćete zastati, osvrnuti se, neon nervozno titra, upirete pogled u nebo, u ono malo neba što vertikale armiranog betona nisu zaklonile, nebom lijeno lebde cepelini nalik natečenim krpeljima i izgleda kao da će kiša. Svaki dan kao da će kiša.