Kad me pitaš kako možeš pomoći
Sjetim se leptira žutih krila
Koji je s pogrešne strane nevidljivosti
Umjesto slobode našao samo
Svoju smrt.
Ljeto je. Dani su prazni, bez posla. Nakon doručka šećem. Svratim do tržnice, knjižnice, prolazim ulicama kao da su moje dvorište. Sve blista.
Kad prijateljica završi s poslom, sjedamo na bicikle i jurimo kroz grad. Čekam je kod crkve, pa se lagano penjemo ulicama sve do trenutka kad se treba spustiti prema rijeci. Na kupalištu je uvijek mnogo automobila. Ljudi igraju odbojku, kartaju, kupaju se. Živo je. Oblačim šarene suknje koje na biciklu vijore poput zastava.
želim da potonem u tebe
zaboravljajući
da držim glavu iznad vode
na milimetar od davljenja
da se ne obazirem na predosećaje
da utonem pravo u prazninu
da se predam
da nas talasi potope
duboko
bezobzirno
da nas svežu morskom travom
dok nam morska voda peče oči
nagriza pluća
uništava nam kosti
lomljive kao školjke
da isplivamo na obalu
zaneseni,
sunčevi zraci
na tvom obrazu,
pocepana haljina vuče se
po vlažnom pesku