3.
Često ga je budila škripa tračnica. Vani su se vucarali vlakovi i tromo su trockali tramvaji i pjena maslačaka zapljuskivala je noć kroz koju je plovila flota nebodera. U sobi se čulo trčkaranje žohara, a zidovi i stropovi bili su oslikani vlagom prikazujući stvaranje i kraj svijeta, pukotine su ispisivale apokrifna evanđelja, a njeno tijelo, tijelo pokraj njega nije se obaziralo ni na što. Na nožice žohara (eno jednog, misli on, kod kule neopranih šalica), na nevjerojatne murale, na apokrifne spise, na tračnice.
Ovo nije bila jedna od takvih noći. Nije imao dogovor za ispuniti, nijednog klijenta i nije lijegao u krevet zorom. Nije ni pušio na prozoru kako obično radi jer je načuo pijanu dreku i nije htio da se ona probudi. Dim joj nije smetao. Ni nožice žohara, ni fantastični murali, ni apokrifni spisi, ni tračnice, ni flote nebodera što plove kroz noć, ni nepopijena piva, ni kule šalica, ni neriješeni sudoku na WC-u.
Ustao je i krenuo prema zidu na kojem je visio kalendar koji je prekrivao dio murala. Blijeda mjesečina je isprepletena neonom i uličnim svjetlima tanano padala po garsonijeri. Plastični crveni okvir uramljivao je dvoznamenkastu brojku, preostao je još samo jedan datum, pomislio je i uzeo čašu iz sudopera. Izlio je ostatak pive i zatim ju je nekoliko puta isprao prije nego li je natočio vodu koju je popio. Natočio je još i stavio čašu na pod pokraj madraca na kojem su spavali. Čašu je stavio kod njezine polovice Otišao je pišati i trudio se da mlazom ne pogodi vodu u WC školjki. Nije ju htio probuditi.
*
Probudio ga je zvuk vode koja je upravo prokuhala, a ne škripa tračnica. Ona je sjedila za klimavim kuhinjskim stolićem i čitala knjigu. Protrljao je krmelje i uspravio se.
Pozovi kolibriće – rekao je.
Zašto? – ona nije podigla pogled s knjige, ali krmeljavoj kopreni usprkos vidio duh osmijeha kako joj vijuga licem.
Da mi očiste krmelje, naravno. Što to čitaš?
Reinhardtove posljednje pjesme.
Aha – protegnuo se – Što nije ono da je bio ksenofobno i agresivno govno? – zijevnuo je – Kako se to uklapa u tvoj đir?
Da, je, ali zadnje mu pjesme nisu takve. Navodno je prije smrti imao neku vrstu prosvjetljenja.
Kakve su onda te pjesme?
Zastala je i zamislila se – Prepune su svjetlosti.
Ustao je i krenuo prema kupaoni – Svjetlosti, a? Je l’ to znači da je njegova poezija shvatljiva ili je neshvatljiva kao sve što čitaš?
To što je tebi poneka pjesma neshvatljiva ne znači da je loša.
Nisam to rekao. Ali znaš što? – pustio je da hladna voda teče.
Što?
Ispljuskao se vodom. Nisu bili kolibrići, ali krmelja više nije bilo – Nisu svi imali fakultetsko obrazovanje.
Istina. Znaš što?
Što?
Nisu svi bili napušeni na zidiću cijelu srednju školu.
Imaš pravo. Što ćeš ti raditi danas? – sjeo je prekoputa nje.
Završavati diplomski.
Aha.
A ti?
Imam slobodan dan pa možda posjetim staru ekipu.
Okej.
I što veli Reinhardt?
Nisam siguran je li više očaran životom ili smrću.
Što ti kažeš na to?
Malo mi je budalasto.
Zašto?
Trudim se ne povlačiti stroge granice u životu.
Osim kad je u pitanju dobra i loša književnost.
To je ipak nešto drugo.
Licemjeru.
Ne gnjavi. Zar nemaš pametnijeg posla?
Nemam.
*
Što ti radiš ovdje? – viknuo mu je Vanja, nešto mlađi momak dječačkog lica i paperjastih brkova. Vanja je više od svega volio drske momke s gitarama. Drske momke koji su nekoć stanovali s Ove strane, a sad stanuju s One strane. Dosad nije imao priliku spavati ni s jednim.
Naslonio se leđima o zid i prisjetio se večeri kad je s Vanjom dijelio jedan-jedini filter kroz koji su popušili više od dvadeset smotanih cigareta. Filter je do kraja noći bio crn i Vanja ga je spremio u limenu kutiju za duhan, izgledao je kao koščica u prstu kakvog sveca koja bi osobu u čijem je posjedu štitio od zloduha i bjesova.
Mislio sam da kategorički odbijaš biti ovdje. Ipak si sad Mačak za visoko društvo.
Gle ti njega kako se razbacuje sofisticiranim riječima.
Pa nisi valjda mislio da jedini posjeduješ životnu družicu koja barata višesložnim i pametnim riječima.
Ne posjedujem je.
Vidim, ni traga nekadašnjem mačizmu.
Kako si, Vanja? Kako posao?
Evo baš sam neki dan morao povaliti onu barunicu…
…groficu
Isti kurac. Uglavnom povalio sam je za četverostruko veću tarifu i još mi je dala da prespavam i koristim njen jacuzzi.
To je dobro.
A ti?
Uskoro ću imati dovoljno da odemo.
Plan ti nije više samo preživjeti.
Ne.
Od čega ćete živjeti?
Ona će diplomirati. Naći će posao.
A ti?
Ne brini za mene.
Ponavljam: a ti?
Zaradio sam.
Koliko?
Imaš li još uvijek onaj filter?
Koliko?
Pogledao je Vanju i namignuo mu. Vanja je uzdahnuo – Imaš li još kojeg klijenta?
Samo jednog.
Sretno.
Utihnuli su. Sasvim tiho spuštala se noć i auti su nezainteresirano krstarili cestom i grad je svjetlima slikao po nebu – Onda? Imaš li još uvijek onaj filter?
*
Rekla je da mu može srediti posao preko prijatelja. Da ne mora odraditi zadnjeg klijenta i kako trenutno ima dovoljno novaca. On je mirno odgovorio kako ne želi da imaju samo dovoljno novaca i kako će za zadnji zadatak dobiti rekordnu svotu. Nije ga pokušavala uvjeriti kako je to nepotrebno. Bio joj je zahvalan na tome.
Pogledao je još jednom papirić na koji je zapisao ime klijenta i mjesto sastanaka. Jona Levijatanov, hotel Aurora, penthouse. Klijent mora da je stvarno krupna zvjerka. S lažnim imenom.
*
Uranio je petnaest minuta. Na uputama je stajalo da će ga klijentov zaposlenik dočekati i otpratiti do sobe. Tako je i bilo. Dok je sjedio u lobiju prišao mu je niski, proćelavi gospodin u kasnim četrdesetima. Rekao je kako gospodin klijent još nije došao i da pođe s njim do sobe.
Ugodno se osjećao u otmjenoj sterilnosti hotelskih soba. Doživljavao ih je kao oltare usamljenosti. Nijedno tijelo nije ostavilo otisak na krevetu, nijedan ejakulat nije ostao skoren na plahtama, tamo ništa nije živjelo niti umiralo. Sjeo je na krevet, upalio malo svjetlo iznad uzglavlja i pogledao na sat. Klijent bi trebao doći svaki čas. Ustao je, prišao prozoru i razmaknuo zavjese. Neonska epilepsija grada halapljivo je otvorila usta, a u daljini vidio je crveni neonski simbol, stilizirano „A“ molohovske korporacije, oko Zvijeri na vrhu piramide od crnog stakla, mostovi preko Rijeke podizali su se i razdvajali dvije strane grada, jedini nepomični most bio je Crijevo koji je bio pod strogim nadzorom, to je most preko kojeg će morat prijeći pri povratku u stan. S njegove strane grada dim je sukljao iz nekoliko preostalih, nenapuštenih tvornica, skitnice, svodnici, smutljivci i prostitutke izgmizali su van. S Ove strane, visoke vertikale, banke, hoteli, penthousevi, patricijske piramide i dvorci. Nebom je letjelo nekoliko putničkih cepelina. Nijedan neće sletjeti na njegovu stranu grada.
Sjeo je na krevet i strpljivo čekao dolazak klijenta. Dvadesetak minuta je tako čekao. Dvadesetak minuta savršene sintetske samoće. Došlo mu je da zapali. Začuo je škljocaj brave, okrenuo se i u hodniku ugledao muškarca.
Oprosti što si toliko čekao – glas mu je bio potpuno ravan.
Ma, i ja sam kasnio – odgovorio mu je.
Muškarac je coknuo jezikom – Iznimno neprofesionalno od tebe.
Zapravo sam to samo rekao kako se Vi ne bi osjećali loše.
Muškarac mu je prišao, nosio je odijelo koje je djelovalo skupocjeno, ništa čudno, većina klijenata mu se tako odijevala. Bio je u kasnim četrdesetima, dobro građen, kratke kose koju je šaralo tek nekoliko sjedina, ugledao je i prsten na njegovoj ruci. Djelovao mu je poznato odnekud, ali nije ga mogao smjestiti, možda je jednostavno imao jedno od tih lica, jedno od onih koje kao da ugledate više puta dnevno, kao da lice pripada reklami, a ne osobi.
Počeo se skidati, klijent je mahnuo rukom – Nema potrebe za time, sinko – zatim je pošao prema krevetu, zavukao se pod plahte i legao – Htio bih samo da me pridržiš dok spavam.
Nije ga to iznenadilo, neki su klijenti jednostavno čeznuli za bliskošću, naročito oni oženjeni. Kimnuo je i uvukao se u krevet. Zagrlio je muškarca. Noć neokrznuto nastavi.
*
Kad se probudio klijenta nije bilo. Na noćnom stoliću bila je kuverta. Uzeo ju je i provjerio je li točna svota. Kimnuo je i izašao. Posao. To je samo posao, govorio si je pri izlasku iz hotela. Nije bitno tko je taj čovjek. Bitno je da ima novaca. Bitno je da sam dobio novac i da idemo odavde, govorio si je. Podignuo je kragnu jakne, konačno zapalio i krenuo prema taksijima.
4.
Koje jebeno sranje, ponavljao sam si u glavi dok sam vezao kravatu. Ni jedan jebeni slobodni dan. Ni-ti-je-dan. Izletio sam iz stana i pojurio niz stepenice. Što prije, ovo nije zajebancija, rekao mi je glas preko telefona. Zadnjih nekoliko stepenica posrnem, nekako održim ravnotežu i nezgodno se dočekam na desnu nogu. Opsujem i odšepam do auta.
O, mamu ti jebem – viknuo sam kad sam konačno izašao iz ulaza. Ušao sam u auto, upalio ga i krenuo prema hotelu Aurora – Da ti mamu jebem – rekao sam dok sam pritiskao gas.
*
Nisam mislio da ću je pamtiti po tome. Od svih stvari. Ne po tome što je bila pet godina mlađa od mene kad smo se zaista upoznali, ne zbog ljubičastog ruža, malih grudi, činjenice da je gotovo uvijek nosila crno i što čak ni po kući ne bi izlazila iz svoje elegantne odjeće ili zbog uvjerenja da su štikle prikladne za svaku priliku. Ne, ja je pamtim po klupi kraj tračnica.
Tog jutra dok se Mjesec topio u nebu kao tableta aspirina koja mi je u tom trenutku trebala, tog jutra nakon što sam u birtiji spiskao gotovo sav novac koji su mi roditelji slali sam zatim, nakon što se birtija zatvorila, u hipermarketu kupio mlaki fourpack pive dok je ostatak ljudi kupovao sastojke za ručak.
Prve ili posljednje pive? – upitala me.
Pogledao sam u njenom smjeru i nekoliko je trenutaka nisam mogao vidjeti, koliko od sunca koje je bliještalo točno iza nje, toliko do pijanstva – Nisam siguran – odgovorio sam.
Dakle posljednje – prišla mi je i sjela kraj mene.
Oprosti, znamo li se? – profrfljao sam.
Iz susjedstva – odgovorila je bez treptanja – Kako ti je na Akademiji?
Zakurac – odgovorio sam.
Najstarija kći susjeda koji su živjeli kuću do mojih. Nisam je vidio otkako sam se doselio u Grad. Nisam je odmah prepoznao jer je procvala. Pa dobro, što se grudi tiče nije, ali glas i držanje bili su nešto drugačiji. Opijenost nije pomagala. Bio sam pri samom kraju obuke u Akademiji. Materijal za inspektora, višeg detektiva, govorili su. A sve što sam htio je jebeno slikati. Otac mi je govorio kako nije zbog toga crnčio, da bih ja mogao piturati. Mojim su se prijateljima moje slike dopadale, ona je prva koja je rekla da su, kako ono? Da, stravično loše. Poput preživjelih abortusa. To mi, doduše, nije rekla tog jutra, nego nešto kasnije. To smo jutro iznajmili sobu u jeftinom hotelu koji je studentariji služio kao fukodrom. Nisam mogao s njom doći u spavaonicu Akademije iako su bili praznici, koliko zbog cimera, toliko zbog njezine devijantnosti. Ljubičasti ju je ruž odavao, tu ipak nema greške.
Smatrao sam da ću uvijek ostati neženja i iznenadio sam se kad mi je počela govoriti o braku. Brak i stabilnost nikako nisam mogao vezati uz njen studij, povremene nestanke i učestale promjene frizure i boje kose (ali je ruž bio ljubičast, uvijek ljubičast). Kad me zaprosila, ostao sam zatečen, ali sam pristao. Kasnije mi je priznala da je na mene bacila čini, nisam imao šanse, u jutarnju mi je kavu kapnula nekoliko kapljica vlastite menstrualne krvi.
Tako je moja prabaka pridobila pradjeda – rekla mi je, a to je ujedno bio i prvi put da mi se nije povraćalo na spomen menstrualne krvi.
Trenutno sam stajao ispred tog našeg hotela. Čini mi se da je hotel od moje mladosti intenzivno drmao steroide. Neki u ovom gradu zaista imaju dar pretvaranja govana u zlatne poluge. Moje su kolegice i kolege uglavnom na njihovom platnom spisku. I nije do toga da je sam bio preglup, ili tako neki klišej, da i ja budem na njihovom platnom spisku, to mi je zapravo i bio plan, ali ona me zarazila svojom naivnošću. Ni sam ne mogu nabrojati koliko sam je puta kao cipelić morao privoditi, trpati u maricu prilikom kojekakvih nenasilnih prosvjeda koje bi organiziralo njezino sveučilište. Nenasilni prosvjedi, koja hrpa govana, rekao bih joj svaki put.
Nazvao sam Lovričeka, svog šefa – Da, inspektore Crnjak? – javio se hineći formalnost.
Ti shvaćaš kakav je ovo hotel?
Ne shvaćam pitanje.
Nema jebene šanse da mi daju ikakve snimke.
Snađi se, uostalom, ti nisi htio da te se makne sa slučaja.
Sa slučaja nestalih ljudi, da, ali ovaj se tip samo nije vratio doma na vrijeme, možda je samo u nekoj birtiji i loče već satima.
Crnjak, govoriš o uglednom građaninu.
Što, uglednim građanima ne treba odmor od obitelji? Uostalom, sudeći po naslovima naših milih dnevnih novina nije toliko ugledan građanin.
Crnjak, upozoravam te.
Mislim, ako je bio u hotelu, poprilično je jasno što je radio.
Neću ti više ponavljati, snađi se ili nađi novi posao – prekinuo mi je poziv.
Ušao sam u predvorje hotela, prišao šalteru i frajeru koji je radio, tipkao na računalo, Mario mu piše na bedžu, pokazao značku, odmah u glavu. Lik nije ni trepnuo – Kako Vam mogu pomoći večeras, gospodine? – upitao me.
Je l’ gospodin Basariček i dalje u sobi?
Nasmijao mi se, otkrivši pritom niz neprirodno bijelih zubi – Nitko pod tim imenom nije u trenutno u hotelu, a i da jeste, mislite li da bi Vam odao bilo kakve informacije vezano za naše cijenjene posjetitelje?
Bojim se da ćete morati, usput ćete mi i dati sigurnosne snimke na pregled.
Opet se nasmijao, došlo mi je da ga opizdim šakom u te izbijeljene zube – Gospodine, osim ako nemate nalog molio bih Vas da napustite hotel – odgovorio mi je i nastavio tipkati na računalo.
Moš’ misliti da bi glavonje odobrile takav nalog – Ja sam građanin ovog grada, mislim da ću ostati ovdje gdje jesam – odgovorio sam mu i nalaktio se za šalter.
Gospodine, nemojte da pozovem zaštitare i kažem im da Vam pokažu gdje se nalaze prednja vrata.
Nema potrebe, vidio sam ih pri ulasku.
Ovo je zadnji put da ponavljam.
Šutio sam.
Recepcionar je pozvao osiguranje. Začuo sam teške korake. Metal o mramor. Dvije mehanizirane konstrukcije ušetale su u predvorje. Humanoidne, preko dva metra visine, brončani sjaj, vidljivi zupčanici. Hotel je očito dobro poslovao ako si je mogao priuštiti ovakva dva golema kao izbacivače, ili sindikat golema nije radio svoj posao kako treba – Gospodine, izađite iz predvorja ili ćemo vas izbaciti – Čuo sam mehaničan glas popraćen okretanjem zupčanika.
Zapalio sam cigaretu – Ovo je slobodna zemlja – je kurac, pomislih.
Gospodine, ugasite cigaretu ili ćemo Vas izbaciti.
Nemam je gdje ugasiti, nema pepeljare, osim ako ih nemate ugrađene negdje u sebe – na to me brončana konstrukcija broj jedan uhvatila u kravatu i savila me, druga mi je lagano, ali bolno savila ručni zglob, iščupala cigaretu i ugasila mi je o dlan, zastenjao sam, koprcao se. Prvo gležanj, sad ručni zglob, dobar početak vikenda. Bacili su me van hotela. Otkotrljao sam se nekoliko metara, izvalio se na leđa, lijevom rukom prokopao po unutrašnjosti kaputa i zapalio novu cigaretu – Nemojte da moram ustajati – viknuo sam za unisonim, teškim koracima. Čovječe, ne želim znati kako bi se ponijeli prema meni da su znali da nisam posjetitelj, pomislih. Ustao sam, podigao šešir koji mi je ispao s glave prilikom kotrljanja i pošao sam prema parkiralištu. Trebao bih postojati stražnji ulaz.
Postoji, ali su vrata glomazna, teška, a šifru za ulazne znam. Poznajući moju sreću čekat ću najmanje tri sata prije nego li posluga izađe.
U tom su se trenutku tromim pokretima popraćenim škripom počela otvarati vrata. Začuo sam teške, metalne korake, ugledao sam golema, masivnog golema od najmanje četiri metra visine, bakrene boje, iako mu je skelet sigurno bio od čvršćeg materijala s obzirom na ogromni kontejner za otpad koji mu je bio montiran na leđima. Stariji model, pomalo trzav i škripav, ali i dalje šljaka. Promatrao sam ga kako se kreće prema još većem kontejneru udaljenom od hotela i kako jednim moćnim pokretom izbacuje sav otpad. Prišao sam mu.
Ej ti, čuješ? – viknuh. Golem se polako okrene. Učinilo mi se kao da je mašina znatiželjno nakrivila svoju glavu – Pretpostavljam da ne gajiš pretjerane simpatije prema svojim mesnatim šefovima? – stroj me nekoliko trenutaka promotri, zatim odmahne glavom – Znam kako ti je, ni ja prema svojima – bacio sam cigaretu – Što kažeš na to da me prošvercaš unutra? – golem jednostavno odmahne glavom i krene nešto bržim, svejedno sporim korakom natrag u hotel – Hej, hej, limeni –krenem za njim, golem se na riječ „limeni“ okrene. Nisam bio siguran, ali pretpostavljao sam da stroj nije bio zadovoljan izborom nadimka – Dobro, ne limeni. Slušaj, meštre, što tražiš zauzvrat da me ubaciš unutra? Golem opet nakrivi glavu, posebne rukom prema meni i pokaže na šešir – Zbilja? Šešir? Ne želiš ništa drugo?
Nekoliko trenutaka kasnije nalazio sam se u ispražnjenom kontejneru koji unatoč činjenici što je bio prazan nije bio ništa manje neugodna mirisa. Bio sam u hotelu, bez šešira, doduše. Golemu je sasvim zgodno pristajao. Iskrcao me u kotlovnici.
Začuo sam džez kako krči iz zvučnika u susjednoj prostoriji. Golem mi je rukom pokazao da pođem za njim, našli smo se pred povećim drvenim vratima, on ih je jednim pokretom otvorio. Unutra je za stolom sjedilo nekoliko drugih golema. Jedan je bio veličine djeteta, dizajniran kao krpena lutka, ali nedvojbeno metalnog skeleta, oči su mu nalikovale dalekozoru. U metalnim su mu prstima bile karte. Oko stola bilo je još nekoliko željeznih modela, ljudske veličine, vjerojatno čistači. U sredini stola bila je boca rakije, pepeljara prepuna čikova, s nekoliko gorućih cigareta koje nitko od njih nije mogao pušiti. Shvatio sam da oponašaju ljude kako kartaju. Kako kartaju belu.
Krpeni me promotrio, oči su mu škljocnule, kao da je zumirao na mene. Zatim je pogledao prema svom ogromnom kolegi koji je kimnuo, na što se krpeni opet posvetio kartanju. Odahnuo sam i upitao golemog gdje misli da se nalazi sigurnosni ured. Uputio je pogled prema krpenom, otvorio usta i uz rafalno škljocanje zupčanika uputio mu cvokotavu poruku. Krpeni pogleda u njegovom smjeru, pa mojem, zatim kao da uzdahne, odloži karte i gestikulira mi da ga pratim.
Nekoliko minuta kasnije nalazio sam se u uredu. Bez balonera. Krpenom je bio prevelik, ali izgledao je šarmantno.
Golemi koji su radili u sigurnosnom uredu bili su niski, dvonogi, s četiri para tankih, dugačkih ruku, uskih glava na kojima su se nalazile blještave zelene oči. Kompjuteri na kojim su radili bila su stariji modeli, hibridi pisaćih mašina i računala, malenu je prostoriju prožimala neprestana baraža kuckanja i zvonjave metala. Nakon kratkih pregovora gledao sam sigurnosne snimke. Bez kravate.
Trebalo mi je nešto više od sat vremena prije nego li sam našao snimku Basaričeka kako ulazi u hotelsku sobu. Premotao sam unatrag. Kojih dvadeset minuta prije njega u prostoriju je ušao nešto tamnoputiji mladić, vjerojatno druga generacija izbjeglica. Nekoliko sati kasnije Basariček odlazi. Tog istog jutra odlazi i mladić. Uzeo sam snimku, u stanici ću je predati u labos, tako ćemo otkriti tko je mladić. Nakon toga bi neke stvari trebale biti jasnije.
Sven Popović
