Savršeni metak u stomak

Luka Čuljak: Lutalica i lopov na putu za Mexico

Meša Begić rođen je 1977. godine u Čapljini, a uz Čapljinu najčešće ga se povezuje sa Mostarom, Sarajevom, Splitom, Bresciom i Barcelonom. Mešu, ustvari, ne treba odvajati od bilo kojega grada i bilo kakvog puta jer je satkan od toga i šavove mu možete primijetit svuda po tijelu. U svoju obranu rekao bih da ovaj prikaz za mene nije jednostavan zadatak i dugo sam ga odgađao, ali ga radim sa zadovoljstvom jer osjećaje koje sam imao poslije prvog čitanja Mesara i osjećaje koje imam danas uvelike su se promijenili, kako zbog činjenice da su od prvog čitanja prošle dvije godine i u te dvije godine Mesara sam nosio u džepu na svako putovanje koje je trajalo više od sat vremena, ali ujedno i zbog činjenice da sam mnoge stvari naučio baš uz njega. Zbog toga prikaz neću pokušavati napisati objektivno, što je ujedno i besmisleno, naprotiv, možda ću najviše reći o sebi, a to ću svakako pokušati izbjeći, ali sigurno neće biti samo prikaz knjige Savršen metak u stomak, što bi trebao biti moj osnovni zadatak, jer je Mehmed pored Metka izdao tri zajedničke i dvije samostalne zbirke poezije, uredio deset brojeva književnog časopisa Kolaps, nikada ništa nije svirao iako bi rado imao bend, a ranije je sudjelovao u nečemu sličnom gdje mu je poezija uglazbljena od strane francuskog jazz sastava – „Kerkennah“.

Mešine tragedije nisu velike!

Čudne li rečenice. Tragedija da nije velika – i postoji li uopće takva?! Ali su njegove tragedije česte, prečeste. Alen Voloder napisao je u svom nedovršenom romanu, Meša bi trebao bolovati od tuberkuloze, tako bi dok recituje svoje pjesme, mogao kašljati krv u bijelu maramicu. Trebao bi nositi dugi crni izlizani kaput i bijeli šal oko vrata. Trebao bi biti zaljubljen u kurvu i ne imati dovoljno para da joj plati. Trebao bi biti alkoholičar sa orahom umjesto jetre. Nekim čudom – sve je promašio, za Mešu je dobro što su ga sve te stvari zaobišle, a za nas je loše što Alen nije završio svoj roman.

Moje urote su neoborive Ubij me ako moraš Moje utvare su nezamislive Spasi se ako možeš. Meša je nalik Dylanovom Mr. Jonesu za kojega je i Lennon rekao da posjeduje samoubilačku narav, Begić je u crni okvir stavio da je knjiga ustvari balada o mršavom čovjeku ili bar nezamarivo poglavlje jer Ovo je presuda Ovdje nade više nema Ovo je ono posljednje nakon čega ništa ne ostaje.

Još jednom nam je dao sebe okrnjenog, isječenog i pojedenog ali ipak ostao misteriozan i ezoteričan. Meša nas kroz zbirku vodi kroz svoje ulice, ćorsokake, podzemne labirinte i zatim baca u zrak kako bi panoramski sagledali sve što nam je već pokazao. Sam se spustio do mora, a valovi su bili jaki za tako ugodan dan, bacio sve fotografije dok ih voda nije progutala i rekao So long, Babe, i tako nekoliko puta. Moje glupavo srce još uvijek pokušava da obgrli čitav svijet tvojim rukama.

Šta ako jednom s Keruacom, Lhasom, Presleyom, Miljkovićem i Bakerom izađe iz kafane, tamo nekad poslije pola noći, i prepriča im kako smo naviknuti na fašiste kao na telefon koji svakodnevno zvoni, i šta ako oni zauzmu Berlin?! Šta ako im spomene fotografije koje smo pocijepali ili pisma na koja nismo odgovorili?! Kako odgovoriti na izblijedjela sjećanja na aerodrome, gradove, mostove, luke, ples i alkohol ili ako im spomene one harmonike što su doplutale na obalu mora a ti nikome o tome nisi rekao?! Nemojte mu ni odgovoriti. Nego krenite. I on je. Davno. I jednostavno napisao, Bez obzira gdje odlazimo, šta nas tjera, ko nas čeka, bez obzira čemu se moramo vratiti, putovanja su uvijek dobra. Ali ne zaboravite ponijeti ljubav i muziku. Putujte Amerikom sa istoka prema zapadu, ponovite to nekoliko puta jer kako kaže Lucić, Taj put je i beat i bit. Požurite jer tuđe riječi pokrenuti će revolucije i mahom će vas odnijeti zastave i zbog toga početi ćete zaboravljati.

Teško je reći u šta je sve Meša zaljubljen, ali je izvjesno da je nepopravljiv u svim svojim ljubavima, simple as that, a njegove ljubavi otkriva nam Metak od prve do posljednje korice. Bez tuge se okreni prema prozoru i poljubi daljinu Za tebe ću večeras doznati koliko koraka ima do bestraga. Zbog toga se vraćam i ovoj zbirci jer se uvijek nadam da ću pronaći još jednu pjesmu sa odgovorom koliko koraka ima do bestraga. Počeo sam da brojim bez spomena na Cohena, a na vama je da zaključite zašto Lopov.

Begić je na putu za Mexico, mi smo sljedeći.
Mešine tragedije nisu velike, baš kao ni žileti?!

Luka Čuljak

 

Share