Bez muzike. Aprilski vjetar obrušava se nečujno na groblja i krovove, reže tek rasprslo lišće i mota pupoljke i latice behara u klupka po cesti kojih je toliko da ih ni dječje noge više ne gaze začuđeno. Nekada ste prolazeći tuda u svaka doba mogli vidjeti širom otvorene kapije i lončara u dnu avlije dok nosi ispečeno glineno posuđe gore i dolje, pere ruke ili alat na koritu, ili pali starog mercedesa i vozi polako prema izlazu uz strmu stranu poluslijep – pa kako natrefi…
Supruga je još godinama prije otišla s ovog svijeta; punačka, niska, lijepa, riđe ofarbane kose, ostala je mnogima u sjećanju kao jednostavna i dobra žena. I makar vrijeme učini svoje pa izgladi nepravilnosti, popravi kragnu, podštapi leđa, isturpija nokte i učini karakter pitomijim u pamćenju nego je osoba koju je sve to sačinjavalo to stvarno bila, ovdje se nije moralo mnogo truditi. Ako je govorila – govorila je glasno i odrješito, posve iskreno; posao koji je radila, radila je do posljednjeg trenutka, dok bolest nije uzela maha i prikovala ju za postelju iz koje se nikada više nije ni pridigla; kada se smijala, njen grleni smijeh odzvanjao bi sobom i uvlačio sve u istu aktivnost kao da je ona bila pauk a svi ostali mušice na njenoj mreži koju je vjetar odjednom zaljuljao.
Jednostavne drage žene provedu radni vijek prodajući robu na pijaci, u svako godišnje doba, izlažu svoja tijela vjetru što im šiša kroz meso i struže i glođa kosti u kojima ga poslije u preuranjenoj starosti još dugo osjećaju, kao što ga pamte i spaljeni crveni obrazi i jagodice, izbrazdani zglavci podno ispucalih prstiju… Jednostavne drage žene ulažu u kuću i okućnicu, decenijama mijenjaju stolariju i fasadu, dižu spratove, othranjuju jedno drugo treće dijete, šalju u škole i na fakultete, sade cvijeće, ribaju ploče i korita, plijeve korov koji izbija u ćoškovima dvorišta ispod betona, sade oleandere i magnolije, hrizanteme i jorgovane, mijenjaju zemlju u saksijama, kuhaju obroke i peku kolače, „prinose“ ih komšinicama u dane žalosti kao mali znak solidarnosti, „prinose“ ih i u ostale dane, eto onako, da se proba.
Godinama uporedo sa svim tim, na pijaci po snijegu ili zvjezdanu, uvijek na vjetrometini, prodaju platna i svilene konce za vez, odlaze u Tursku u Mađarsku kupuju robu, prelaze granice sa visokim pritiskom i gigantskim plastičnim torbama, mrznu se u duplim zimskim jaknama, huču u promrzle dlanove, osmjehuju se mušterijama, ne žale na cjenkanje, razmišljaju šta danas za ručak, da li su djeca jela, da li je „onaj moj“ poplaćao račune nahranio pašče prevukao šljunak iza kuće, da svijet ne gleda kad prolazi, sramota je.
Jednostavne drage žene nemaju vremena gledati cvijeće i obeharala stabla magnolije koja su zasadile, ali jednako sade i samo po nekad, kada ispraćaju goste kroz dvorište u odgovor na pohvale rukom prelaze preko cvijetnih glava, kimaju svojima, i kidaju pelcere koje gošće odnose i zasađuju u svojim vrtovima u kojima ih isto same nikada neće gledati. Jednostavne drage žene umiru polako i dugo, leže na posteljama, aveti starih sebe, i poneko unuče ponekad ih obiđe, ali tko još može slušati nenu dok osamdesetosmi put prepričava istu priču ili daje iste savjete; „draga neno, tako niko više ne radi; de draga neno!“
Supruge lončara umiru i ostavljaju iza sebe lončare koji se ne znaju baš skrbiti o sebi, koji ih ne mogu prežaliti, koji ostavljaju šljunak od petog renoviranja ispred kuće, na sred dvorišta; komšije prolaze i prvo sažalijevaju, a onda se i sažaljenje istroši i ostaje samo iščuđavanje i „ma bježi ba, on je skroz omatuhio…“ Komšije prolaze, dani prolaze, šljunak stoji. Kćerke, sinovi i unučad dolaze još rjeđe – jer nene su te koje sve drže na okupu svojim ispucalim rukama; „nemoj me neno, joj, ruke ti k'o drljača!“ Lončari gube vid i sluh; izlazeći stranom iz avlija udaraju u druga auta; zabijaju se u stabla oraha i semafore; odsutno ostavljaju otvorena kućna vrata; zaboravljaju premazati stolariju sredstvom za drvo, ne misle o praznim saksijama, ne primjećuju žarko ljubičaste cvjetove na stablu magnolije.
Sijedi lončari prestaju praviti zemljano posuđe, tanje se i suše, dok prosto ne nestanu. Kuće na dva sprata s novom stolarijom i čistom fasadom ostaju stojati; djeca ne žele da ih polove ili dijele na trećine i ne useljavaju se; unuke i unuci žive kilometrima daleko u glavnom i većim gradovima i ne misle se vraćati. Mjesto za kaćunke, tulipane i hrizanteme, zauzele su žara i havdika. Korito zarasta u mahovinu. Pored ulaznih vrata prirodi se omakao jedan bijeli narcis. Kapije zabravljene, ojačane lancem, propuštaju u dvorište jedino prašinu i rizlu preostalu na cesti od zimskih dana. April je. Magnolija cvjeta ali jednako ju nitko ne gleda i ne miriše.
V. B. Borjen
