Gavran
Svi smo svjesni toga da svo djetinjstvo tek je san. Osim najmlađih, nitko se nije u stanju prisjetiti što se zapravo zbilo, a njihova je mašta toliko bujna da čak i ta mlada sjećanja iskrivi. Njihova je mašta snažan plamen, a ta su pamćenja bakar koji se isprva krivi, a zatim i rastali. Prisjetiti se nečega nalik je skupljanju krhotina sinoćnjeg sna: nepotpuno i gotovo pa grozničavo. Dozvolite mi, cijenjena gomilice, da vam svejedno ispričam o djetinjstvu svijeta, sunca i mjeseca. To je san koji nitko osim bogova usnuo nije, a i oni ga se jedva sjećaju. Kako je onda ovaj debeljko saznao za taj zaboravljeni san? Nije, ali već sam napomenuo, ova priča nije istinita. Niti je istinit san. Niti je istinito vaše djetinjstvo. Ona počinje prije negoli su bogovi otvorili oči. Prije negoli su prvi ljudi sklopili oči i te iste bogove usnuli, a samim time ih i stvorili. Priča počinje mrklim mrakom i mrzlim morem, obzorom koji bi bio nepregledan da se išta moglo vidjeti. Potpuna tama, a jedino što se čuje su valovi i vjetar. Kroz tamu, letio je Gavran. Otkud sad Gavran, pitate se, kad sve bilo je vjetar i more i mrak? Gavran je tu otkako je i tame i Gavran je letio dugo. Ne mogu vam reći koliko dugo je letio, a to ne bi znao ni on sam, jer vrijeme ne postoji kad sve oko vas je mrak. Ali Gavran je letio dugo, toliko je sigurno. Mahao je svojim crnim krilima, iako tad sve bilo je crno, mahao je krilima i bivao sve umornijim. Mislio je da će se srušiti u more kad se najednom kljunom zabio u nešto čvrsto. Začulo se „krc“ i polovica kljuna mu se odlomila i pala negdje, negdje dublje u mrak. Gavran se upita što je to i krene kandžama opipavati prostor oko sebe. Čvrsto je i hladno. Poliže. Suho je i slano. Odluči to nazvati stijenom. Obiđe on okolinu u potrazi za ostatkom vlastita kljuna kad se, ovaj put sporije i bez ozljeda, zabije u još nešto tvrdo, ali ne tvrdo kao što je to bila stijena. I tlo kojim je hodao bilo je meko i vlažno. Tlo nazove zemljom, a ono u što se zabio nazove stablom. I zatim osjeti nove mirise i pomisli kako divno bi bilo sve to vidjeti, jer očito nije sve samo mrak. Ne bi bilo zgorega i naći vlastiti kljun, pomisli Gavran. I tako on zamahne krilima i poleti, visoko, kroz mrak i tko zna koliko je letio. Bilo mu je hladno, bio je gladan i bio je umoran i bio je spreman odustati i sunovratiti se u beskrajno crnilo kad primijeti da mu je toplije. U daljini naziralo se nešto, nešto sasvim suprotno od mraka i on to nazove svjetlošću. Ohrabren, on nastavi dalje i ugleda plamenu kuglu. Konačno ugleda svoja krila i spozna da su sasvim crna. Pomisli kako bi zgodno bilo približiti tu kuglu onom silnom mraku iz kojeg je došao. Kuglu nazove suncem. Zgrabi sunce onime što mu je od kljuna ostalo i krene vući. Boljelo ga je i peklo, ali nije posustajao ni kad mu je plamen zahvatio perje; ali kretao se sporo i plamičci sunca raštrkali su se i zasjali u mraku. Tako su nastale prve zvijezde. Gavran je skoro sasvim izgorio kad je odlučio da je dosta i da je sunce sad dovoljno blizu. I vrati se tamo otkamo je i krenuo. I imao je Gavran što vidjeti. Prvo se sunovrati u more da se ohladi, a zatim obiđe ono što zovemo svijetom. Ugleda boje, ugleda planine, rijeke, šume, potoke, pustinje i jezera. I konačno ugleda ostrvo gdje je ostavio dio sebe. Ugleda bijele stijene i bujne šume. Tu gdje se Gavranu okrhnuo kljun, tu trenutno stojimo, vi predivna ruljo. I tako je tražio dok je sunce neumorno pržilo. Tražio je i umorio se. Odluči je prileći pa odleti na granu i tamo sagradi gnijezdo od grančica. Shvati da grančice nisu dovoljne pa zaroni u onaj drugi mrak koji zovemo morem. Tamo ugleda ribe i svakojake zvijeri, ali ugleda i bilje na dnu. Zgrabio je nešto morske trave i vratio se na stablo. Travkama sveže grančice i skrasi se u gnijezdo. Sklopi oči no san ne nastupi. Pomisli kolika je budala i kako mu je mrak potreban za san. Zamahne opet krilima i odleti. Letio je opet dugo, kroz tminu i tišinu kad nanovo ugleda srebrni sjaj kako dopire iz još jedne kugle. Ovaj sjaj nije bio nalik sunčevom sjaju, on bješe hladan. Kuglu je nazvao mjesecom. Zgrabio ga je s ono malo kljuna što mu je ostalo i krene vući, a mjesec je za sobom povukao mrak. Vukao je i gotovo se smrznuo kadli odluči da je mjesec sad dovoljno blizu. Gavran se vrati na otok, a mjesec za sobom donese mrak, a mrak za sobom donese plimu i poplavi dio otoka. Gavran se uznemiri i počne graktati. Sigurno mu je vražje more odnijelo ono što mu je ostalo od kljuna. Mahnito je kružio otokom i tražio svoj kljun. Zaključi da to nema smisla i vrati se svom gnijezdu. Zaklopi oči. Nanovo ih je otvorio kad je osjetio toplinu mladog sunca. Gavran uzleti, uhvati nekoliko riba, izloži ih suncu na stijeni i zatim ih pojede. Tako sit krene nanovo u potragu. Tražio je bezuspješno kroz više dana i više noći, više igara plime i oseke, razbacivao je granje i sjemenke, a tamo su nicale šume i livade. Konačno, nakon cijele godine, nakon povjetaraca proljeća, vrućih ljeta, mirisnih jeseni i mrzlih zima, Gavran odustane i odleti i nastavi lutati u potrazi za novim pričama. Svoj kljun nikada nije našao, ali nastankom ove priče svijet, ovaj svijet koji poznajemo, kakav god da je, počeo je postojati. I zato, mili uzvanici, dolazimo baš ovdje. Jer ovdje je nastala prva priča i prvi početak. Početak čega, pitate me? Ne znam, ali znam da nudi pogled u budućnost, u nešto čudesno što tek može da se dogodi. Poput sna, poput horizonta.
*
Čigrine su riječi još plutale zrakom kadli se prolomio gromoglasan pljesak. Strijela je, Malom se učinilo, bila ta koja je najvatrenije pljeskala i najglasnije izražavala svoje zadovoljstvo pričom. Mali se, s druge strane, trudio vidjeti kako su Lija, Kojot i njegov stric doživjeli priču. Probio se kroz gužvu i ugledao namrgođenu Liju dok je Kojot djelovao iznenađeno, kao da nije očekivao da je Čigra u stanju prepričati tako što, a Igla je bio sasvim smiren. Uhvatio je Čigru za rame kad je debeljko silazio s pozornice i nešto mu na uho rekao na što se ovaj samo nasmijao. Igla se popeo na pozornicu i zamolio publiku da se stiša.
– Napravit ćemo kratku pauzu kako biste došli sebi nakon ove divne priče. Sljedeći koji će vas zabaviti je Kojot, vidimo se uskoro! – reče i skoči s pozornice. On, Kojot, Čigra i Lija krenu skupa prema taboru. Pridružio im se Kartograf.
– Hej, gdje si ti bio nestao? – iza Malog stajala je Strijela.
– Nije bitno, htio sam nešto vidjeti.
– Kako možeš nakon ovako nečega reći da su ti Kojotove kićene pričice bolje?
Slegnuo je ramenima – Uzbudljive su.
– Vjerojatno sve izmišlja.
– Nije li Čigra upravo rekao da je i on sve izmislio. Ili zaista vjeruješ u priču o Gavranu?
Odmahnula je glavom – Ništa ti ne shvaćaš.
– Hajde onda, objasni mi.
– Kojot govori o svim tim silnim pustolovinama ne bi li ljudi mislili kako je hrabar, lukav i vješt moreplovac. Njegove priče nisu tu da bi zabavile druge, one su tu kako bi izgradio legendu o sebi jer nitko drugi neće.
– A Čigrine?
Zakolutala je očima – Zaista si tup. Nisi li osjetio toplinu kojom govori? Toplinu koja se zatim proširila ljudima. Njegove su priče poput ognja, logorske vatre, ljudi se okupljaju oko njih. Kojotove su magijski trikovi, plešuće svjetlo koje ne grije, nego samo zabavlja.
Slegnuo je ramenima – Svejedno mi se sviđaju.
– Svi vi dečki ste isti. Hajde, idemo pronaći naše prijatelje.
Krenuli su prema svom šatoru kadli je Mali spazio poznato lice. Nakazno Krpino lice smijuljilo mu se. Pokazao mu je prstom da mu priđe što ovaj nevoljko učini.
– Što ti hoćeš? – upita Mali – Opet mi se rugati?
– Krpa se malom rugao nije, ne smeta valjda momku što ovaj se smije.
– Što hoćeš? – ponovi Mali.
– Zdravo, Krpa – dobaci Strijela.
– Plela se priča, plela i plela, kamo sad skakuću Mali i Strijela?
– Što te briga… – Mali nije stigao dovršiti misao jer ga je Strijela odalamila po ramenu.
– Budi pristojan, Mali. Idemo malo do naših šatora, vidjeti što Vrana, Kos, Košuta i Čičak misle o pričama koje smo danas čuli.
– A koji to pauk bolju priču plete? U koju će priču muhe da slete?
– Ne znamo još, ali meni se dopadaju Čigrine priče, Mali voli Kojotove.
– I Igline – nadoda Mali.
– Ma hajde, vidjela sam ti lice kad je prepričavao neke od svojih priča, bio si utrnuo od straha.
– Nisam! – zacrvenio se.
– A što ako pobjedi nešto drugačije od priče? Nešto što se lakše pamti i više ističe?
– Ne razumijem te – odgovori mu Mali.
– Misliš na pjesmu? – upita ga Strijela.
– Krpa ne misli, Krpa samo kaže, zato ovaj patuljak ne umije da laže – uperi prst u pozornicu.
Strijela i Mali okrenu se prema pozornici. Onaj trubadur, Val, popeo se na pozornicu i uštimavao svoj instrument. Igla i Kojot su mu prišli i izmijenili nekoliko rečenica. Igla je rukama pokazivao Kojotu da se smiri, Val je nastavio uštimavati svoj instrument dok se Kojot derao.
– Nemaš tu što tražiti, ova je pozornica za pripovjedače, a ne za muzikante i cirkusante – žestio se Kojot.
– Dobri druže, pusti mene da ovo riješim, nema potrebe za urlikanjem – mirno odgovori Igla – Val, prijatelj moj je u pravu, ovo je namijenjeno ljudima čije su priče noćima grijale ove dobre ljude koje zovemo slušateljima.
– A nisam li ja, bodljikavi, svaki dan ljude grijao svojim pjesmama, ne samo ovih dana nego i naših dugih plovidbi?
– Praviš se pametan, a? – dobaci Kojot.
– Kojote, molim te, budi tiho – malo strože reče Igla i opet se okrene prema sviraču – Nema potrebe za takvim igrama, svi smo ti zahvalni na tome što si nas svojom pjesmom krijepio tijekom silnih plovidbi i još silnijih oluja, ali mjesto ti nije ovdje.
– Pusti ga da svira! – najednom se začuje ženski glas. Mali se iznenadi kad shvati da je to Lija.
– Da, neka momak pjeva – pridruži joj se još jedan, ovaj put muški glas. Mali se još više iznenadi kad shvati da je to njegov otac. Uskoro se pridružila gomila, svi su zahtijevali da Val zasvira.
Igla pogleda prvo Vala, zatim Kojota i slegne ramenima. Pokaže ljudima da se stišaju – Neka bude tako, dragi moji prijatelji, neka vam ovaj kojeg zovu Valom zasvira.
Zvjezdane dubine
U tišini gustoj, u crnini prostranstva
Daleko od kopna, dalje od svakog carstva
Daleko od pogleda zvjezdoznanca
Dalje od mašte pjesnika-sanjara
Gdje nijedan kapetan ne plovi
Gdje ptica ribu ne lovi
Na rubu svijeta, na rubu svega
Tamo je zvijer, na drugoj strani neba
Ona guta svjetlo i razdire rep zvijezdi
Ona želi svega kraj, ona ovamo jezdi
U tišini pustoj, na dnu potopljena carstva
Daleko od dalekog neba i njegovih oblaka
Daleko od ljubavi majke i topline oca
Gdje barke kao orahov plod proguta ocean
Gdje je svakog kapetana strah otići
Gdje je svaku pticu strah uopće prići
Na rubu svijeta, na rubu svega
Tamo je zvijer, na drugoj strani neba
Ona guta svjetlo i razdire rep zvijezdi
Ona želi svega kraj, ona ovamo jezdi
Da, tamo je zvijer i ona ‘vamo jezdi
Izblijedjet će boje, izblijedit će zvijezde
Ništa neće ostati od ruševina
Potonut će do zvjezdanih dubina
I što da sad radimo, o ljudi moji?
Što sad učiniti, da nas upokoji?
Dići oružje, otploviti do kraja svijeta?
Zapjevati pjesmu i ploviti kao da nas mami zov sirena?
I kako da porazimo tu zvijer, kako joj slomiti zube?
Kako joj oderati kožu, polomiti njezine kandže grube?
Pomoći može, vjerujte mi, samo pjesma
Pomoći može, o vjerujte mi, samo pjesma
Na rubu svijeta, na rubu svega
Tamo je zvijer, na drugoj strani neba
Ona guta svjetlo i razdire rep zvijezdi
Ona želi svega kraj, ona ovamo jezdi
Da, tamo je zvijer i ona ‘vamo jezdi
Izblijedjet će boje, izblijedit će zvijezde
Ništa neće ostati od ruševina
Potonut će do zvjezdanih dubina
Nijedna priča, čak nijedno dijete
Svi ćemo potonuti do zvjezdanih dubina
*
Kao i prvi put kad je Mali čuo Vala kako pjeva, ljudi su utihnuli. Na trenutak je čak mislio da je cijeli svijet stao, a onda je gomila pomahnitala od oduševljenja. Igla je zgrabio Kojota za rame nakon Valova nastupa. Povukao ga je i gestikulirao mu da ga prati u šumu, dalje od gomile i znatiželjnih očiju. Koračali su tako, sasvim tiho, dok se nisu dovoljno odmaknuli od tabora da su čuli samo prigušene zvukove.
– Ovo nije dobro – započeo je Igla.
– Da, taj eunuh bi jednom od nas dvojice preoteti mjesto među posljednjim pripovjedačima.
– Oh, stari druže, ne brinem za sebe, za tebe brinem – nasmiješio se Igla.
– Zašto za mene?
– Tvoju bi priču mogao potopiti, moju sigurno neće.
– Ne budi umišljen, moje priče izazivaju smijeh, tvoje izazivaju sablazan.
– Oh, sasušeni suborče, nije do samih priča, smijeha i sablazni, u pitanju je nešto sasvim drugo.
– Reci mi onda, jarče mudrijašu, do čega je? Zapleti novu priču. Ili mrežu, s tobom se nikada ne zna.
– Vrijeđaš me, zovu me Iglom, a ime nisam dobio ni po pauku ni po žalcima.
– Ne šećeri svoje riječi i kaži mi tupu istinu.
– Dolazim s ove stijene.
Kojot se nasmijao – Igrat ćeš na tu kartu? O, prijatelju stari, pa i meni stalno supijanom je jasno koliko te ovdje ne vole. Više šanse imam ja, ovako sasušen. Zašto bi, uostalom, Val uzeo nama mjesto, a ne onoj kokošarki Liji ili onoj spodobi što ga zovu imenom ptice, Čigri?
– Odgovori su vrlo jednostavni, nije mi jasno kako ih sam ne znaš.
– Reci mi onda.
– Što Lija ima, a mi nemamo?
– Grudi su joj suviše mršave da bih to izrekao kao odgovor, ali ne vidim kako bi činjenica što je žena utjecala na konačni odabir.
– Dobit će njihov glas.
– Samo zato što je žena?
– Zbog njezine naravi i naravi njezine priče.
– A što je s Čigrom?
– Ljudi ga vole, još je i spomenuo ovaj šugavi otok u vlastioj priči. Ne djeluje im opasno, a ti, s druge strane, Kojote, izgledaš opasno, kao i tvoja posada.
– Ali i ti…
– … jeste, upravu si, i ja djelujem opasno, ali ja sam opasnost koju poznaju, na koju su navikli. Sin sam bijelih i sivih stijena, a ti si sin prašine, prašine kakvu na ovom otoku, osim na tvojem kaputu, nećeš pronaći.
– Što onda predlažeš?
– Ne predlažem ti ništa. Ja ću sigurno biti među četiri posljednja govornika, a htio bih da moj prijatelj Kojot, pustinjski vuk bude sa mnom kad će se plesti posljednje priče – zatim se okrenuo i laganim korakom uputio prema taboru. Kojot je nekoliko trenutaka stajao u tišini i pošao za Iglom. Nijedan ni drugi nisu čuli zvonca u mraku.
*
– Vidim da te Val učinio nervoznim, braco moj – Kartograf je prepriječio put Igli.
Igla se na to osmjehne i odmahne rukom – Ma kakvi, samo me iznenadio. Još me više iznenadila reakcija onih budala na njegovo monotono tandrkanje.
– Kad ti se ne sviđaju su idioti i budale, a kad te hvale onda su cijenjena publika. Nije li to krasno?
– Hajde, mili moj brate, gledaj ti svoja posla i ne brini za mene.
– Zar ti je toliko stalo da im ispričaš tu priču? – pokazao je prstom na Iglinu šarenu ogrlicu – Misliš li da ćeš ikoga uvjeriti da ovo što ti zoveš quipuom, a drugi će nazvati drangulijom, u sebi sadrži jednu od najvećih i najstarijih priča?
– Brate, kad završim s tkanjem svi će htjeti postati dijelom te priče.
Kartograf slegne ramenima – Ako ti tako kažeš. Što si rekao Kojotu? – pogledao je iza Igle, dalje u šumu.
– Dao mu savjete kako pobijediti Vala i izboriti se mjesto među posljednje četiri priče.
Kartograf odmjeri brata – Napravit ćeš sve da bude po tvome, zar ne?
– Stvarno ne znam što pokušavaš reći.
– Ti si pripovjedač u grču. Pripovjedač koji ne dopušta priči da sama raste. Na kraju priča, ni kriva ni dužna, ispadne deformirana, nakazna.
– Bojim se da si me izgubio brate.
Kartograf iživcirano odmahne rukom – Radi što god želiš, samo nemoj Malom puniti glavu glupostima – reče i krene prema pozornici.
Igla raširi ruke i krene ubrzanim korakom za bratom – O ho! A kakvim to glupostima mu punim glavu? Idejama da se makne s ove mizerne, vlažne stijene koju ti i ostatak jadnika nazivate domom? – zabavljeno ga pita.
Kartograf se okrene – Rekao sam ti jednom, Igla – mirno mu odgovori.
– Čak i da mu ja prestanem puniti glavu glupostima i pričama, dovoljno ih je čuo proteklih dana da poželi otići odavde pa se zapitaj: zašto si ga pustio da dođe na Festival ako si znao da mu je mašta divlja? Sve te priče suhe su borove iglice, bio mu je potreban plamen, plamen koji na ovom otoku nije mogao pronaći. Plamen je došao s nama, donio ga je vjetar. Možda si, dragi moj, jednostavno htio da Mali postane ono što su naši dragi roditelji namijenili tebi, ali ti nisi imao hrabrosti postati.
Kartograf nije ništa rekao, jednostavno je zamahnuo šakom, ali Igla je ovaj put bio spreman i lako se izmaknuo, usput popikavši Kartografa koji otetura nekoliko koraka unaprijed zbog siline vlastita udarca.
– Vidi ti to, Kartograf je najednom postao opasnim čovjekom – Igla nije dizao ruke, činilo se da ga sve skupa zabavlja. Ljudi su se polako okupljali oko njih i krenuli navijati i koješta dobacivati.
Kartograf se nanovo zaleti, ali Igla se hitro i gipko izmakne u stranu i udari šakom ispod rebra na što se ovaj presavije.
– Stani, nije mi zanimljivo prebiti vlastitog brata – podrugljivo će Igla. Publika oduševljeno zaurla.
Kartograf se uspravio i zakoračio prema bratu podignutih i stisnutih šaka. Igla ga je dočekao spuštenih ruku, a onaj zabavljeni osmijeh nije mu silazio s lica. Kartograf zamahne jednom, ovaj se izmakne. Zamahne još nekoliko puta, a Igla oko njega zapleše. Ovaj navali, Igla parira jedan udarac i uzvrati, pogodivši ga šakom u arkadu koja iste sekunde prokrvari. Kartograf protrlja ranu i zaleti se, Igla se još jednom s lakoćom izmakne i dočeka ga udarcem koji ga strovali na tlo što izazove oduševljeni pljesak okupljene gomile.
Mali je cijelu predstavu ukipljeno promatrao. Kad je tučnjava završila, kad mu se otac našao ponižen na podu, Mali zbriše prema plaži. Strijela ga bezuspješno pokuša zaustaviti pa, vidjevši da je bolje sad pustiti ga na miru, potrči prema Kartografu i pomogne mu da ustane. Igla se već izgubio u gomili, nestavši u smjeru pozornice.
– Gdje je Mali? – upita Kartograf i ispljune nešto krvi sa strane.
– Nije bitno, moramo ti zašiti rane.
Kartograf odmahne glavom – Nisu strašne.
– Nisu, ali trenutno dosta krvare, hajde, pođimo. Možda usput nađemo i Malog.
On krene da zausti nešto, ali samo kimne.
– Zašto ste se potukli? – upita Strijela.
– Jer obojica volimo Malog – odgovori Kartograf – Ili barem on misli da ga voli.
*
Negdje dalje, Igla se probijao prema pozornici. Tamo su ga dočekali Val, Čigra i Lija.
– Gdje ste ti i Kojot nestali? – upita Lija zlobno se smješkajući.
– Pišalo nam se nakon Valova nastupa pa smo otišli u šumu umjesto da se popišamo na pozornicu, a samim time i njegov nastup – hladno odgovori Igla.
– Ljubomora ti loše stoji, Iglo – kaže mu Val na što ga ovaj ošine pogledom.
– Ukoliko se Kojot uskoro ne pojavi, morat ćemo to shvatiti kao znak da se povukao s Festivala – reče Čigra.
– Neće biti potrebe za time, debeli – Kojot se probio kroz gomilu i ne pogledavši nikoga popeo na pozornicu. Koračao je njome amo-tamo promatravši gomilu koja se nalazila pred njim. Hodao je tako neko vrijeme dok je neugoda postuno raska kod svih prisutnih. Je li Kojotu ponestalo priča? Konačno se umirio i naklonio publici te zakašljao. Publika ga je bez riječi promatrala.
O kraljevima i konjušarima
Nepoštovana publiko, lupeži i kurve, flundre i jebivjetri, dozvolite onom kojeg nazivaju Kojotom, pustinjskim vukom, vašem pokornom slugi i skromnom zabavljaču, da vam ispriča ponešto o životu. O vlastitom životu, o životu drugih, o životu kraljeva i konjušara. Kao što znadete, barem neki od vas, Kojot dolazi iz obitelji potonjih i Kojot je, kao i vi, rugobe i probisvijeti, bio tek vlat trave po kojoj svi gaze. Majka mu je bila drolja, pardon, dvorkinja vlastelinu, a njegov otac bješe konjušar tom istom časnom čovjeku. Majka mu je slovila kao najljepša krezubica, a oca mu je krasila titula najtreznijeg pijanca i to zaista bješe istina, ovaj vam pustinjski vuk to može potvrditi, svog je sina mlatio samo kad bi pio rum ili kada bi mu žena bila onesviještena, bilo od vina, bilo od njegovih udaraca. Srećom da je njihov vladar, taj čestiti čovjek, iznimno mario za svoje podanike. Znao je svaku dvorkinju i često bi dolazile u njegove odaje da ih osobno upozna, oh da, zaista je htio poznavati svaku od njih, a mora da je bio i duhovit jer iza vrata dopirao je samo smijeh i zadovoljni usklici. Da, dobar je bio naš vrli vladar.
Priča se da je majka ovoga koji vam plete priču, dok je još imala sve zube, bila čest gost njegova blagorođa. Njezin je glas bio dobro poznat svim dvoranima, kažu. Bila je tamo gotovo svake sedmice, a onda joj je počeo rasti trbuh i naš gospodar, uvijek razuman i mirne naravi, prestane je zvati k sebi. Devet je puta mjesecu nabrekao drob i bio je vučji, snježni, crvlji, zečji, mliječni, od medovine, jelenji, ječmeni i konačno žetveni. Tijekom tog narančastog mjeseca, mjeseca boje umirućeg žara, rodio se ovaj kojeg zovu Kojotom. Sličnost s majkom bila je očigledna, i ona i dijete bili su siromašni kad su zubi bili u pitanju. Nije se moglo zanijekati da je dijete nalikovalo i ocu, nesuvislo bi urlali, a i često bi se znali unerediti u gaće. Ne, uistinu, dragi moji zadrigli trutovi i ocvale fufe, nije se nikako moglo zanijekati da je ovaj njihov sin.
Odmalena sam stremio ka izvrsnosti. Svaki put kada bih nešto napravio pa bi to redovnici, trgovci ili stražari prijavili mojim roditeljima, otac bi rekao „izvrsno“ i mašio se šibe i odista, da ne bješe moje promućurnosti i hitrih nogu u kasnijem djetinjstvu, sigurno bih i dan danas nosio znakove njegove pažnje, jer ti udarci bili su samo to, način na koji je moj otac iskazivao ljubav.
Prošlo je trinaest ljeta kadli je moj otac odlučio da je vrijeme da postanem muškarcem pa mi dade nešto dukata, kruha i vina te me šutne nogom u rit i reče da će me živog oderati ako se vratim. Pečalu moje majke nije bilo kraja pa je moj čestiti otac, ne bi li je poštedio daljnjih suza, onesvijesti.
I tako se ovaj dječak koji trenutno pred vama stoji kao muškarac, otisnuo u vrli i za njega novi svijet. Pojedinih sam se dana osjećao kao hračak koji nekim čudom i dalje odolijeva vjetru, ali naučio sam ponešto, ponajviše od hulja, tatova i obješenjaka. Radio sam kao glasnik, kao piljar, kao prodavač školjki, kao sjecikesa i naravno, radio sam kao mornar.
Elem, da ne duljim, dođe vrijeme karnevala u Gradu mačaka. Onaj dječak više nije postojao, a nije bilo ni riječi o muškarcu koji sipa riječi ovako blagoglagoljivo pred vama, ne, bio je to momak od kojih osamnaest ljeta, gotovo pa muškarac. Karneval u Gradu mačaka možda je najslavniji među karnevalima, vjerojatno zato što ona vizija obrnutog svijeta, gdje kraljevi postaju prosjacima, a bogalji vladarima, tko bi gore, eto je dolje, jer nigdje ta vizija koja je za neke san, nije toliko jasna koliko je tamo.
Kroz grad su se protezale svilene vrpce, one su se ispreplitale i svaka vas je nagnala da je pratite. Vrpce su vodile u različite gradske četvrti, a po bojama ste mogli, ako ste tamo odrasli ili oštroumni poput mene, razaznati koja boja i koji uzorak označavaju koju četvrt. Jasno je da je purpur vodio u plemićku, a tamo ste mogli naići na trubadure, akrobate i cirkusante čija su imena bila jednako poznata kao imena nekih od kapetana koji se ovdje nalaze. Plava je vrpca, a i to je očito, vodila ka dokovima, gdje smo mogli naići nešto nalik ovome ovdje, ali ipak pitomijem i manje pijanom. Mornari su nosili kožuhe i bikove lubanje na glavi, oko pasa nalazila bi im se zvona i oni bi tako plesali i plašili djecu. Indigo je vodila u trgovačku četvrt, a tamo se nije pušila krv, već je četvrt plutala u opalnom oblaku opijuma i kurtizane i debeli trgovci teturali su amo-tamo, udaljenih očiju i beskonačnih, blaženih osmijeha. Crvena vrpca s komadima kože vodila je u četvrt zanatlija gdje bi kovači lupali o nakovanj i pjevali, a alkemičari, draguljari, kujundžije i urari stvarali bi začudne igre svjetlosti i sjene pomoću svojih naprava; atanora i filigranski preciznih naprava i mehanizama prepunih zupčanicima. Posljednja vrpca bila je bijela. Zapravo, nekoć bijela, a sada boje kišnog dana. Ona je vodila u sirotinjsku četvrt, takozvanu Buharu, a tamo sam se nalazio ja. U kući koja bogovima bješe najbliže jer se njihova imena stalno dozivaše, ne, uzvikivaše sa slašću i zanosom kakav u hramovima čuti nećete. Pobožan i bogobojazan kakav jesam, upravo sam praznio svoj želudac od vina i hrane ne bih li bio čišći pred našim očevima nebeskim i dozivao sam gospođicu, opaticu koja je, čini se, izgubila svoj habit, kako bismo se još jednom pomolili bogovima i tražili njihov blagoslov.
Započeli smo, elem, našu molitvu, mora da je bila treća ili četvrta tog dana, kadli van te kuće blaženih i skrušenih, začujem gungulu. Navukoh svoju skromnu hodočasničku opravu i provirih kroz prozor. I uistinu, imao sam što za vidjeti, svečanu svitu najplemenitijih među nama. Ugledah gradskog vlastelina, debelog kardinala, jer kako bi toliko ljubavi prema bogovima stalo u iscijeđenu ili sušičavu osobu, stasitog kapetana gradske straže i, ma to ne može biti, moje me oči, zaslijepljene ljubavlju prema bogovima, varaju! Ali ne, vidim ga, jasno kao udarac batinom, to je vlastelin mog malenog grada. Grada iz kojeg otputovah prije pet ljeta. Sjurih se dolje na ulicu da bolje vidim o čemu je riječ.
Zašto bi oni najbliži vrlini došli do nas, među prinčeve i princeze bijednih? Plemenita se povorka zaustavi i pred nju stupi čovjek sa svitkom kojeg razmota i krene naglas čitati. Pozdravio je narod, pozdravio je nas, vlati trave i kazao kako je doba karnevala posebno. Kao da to već nismo znali. Ove godine, vikao je, jedan će od nas na dan biti vlastelinom, dok će vlastelin dan provesti kao najbjedniji od nas. Na nama je samo da dokažemo tko je taj, pegula nad pegulama, princ probisvijeta, vlastelin vucibatina, barun budžaklija, šah šarlatana i oligarh obješenjaka. Kroz uru, završio je, vlastelin će držati audijencije gdje će se odlučiti tko je najniži od nas.
Obrazi i uši zažariše mi se od pomisli da ja, tek sluga pokoran, nekog tako mudrog, misaono bogatog i bistroumnog naučim nečemu, da mu pružim uvod u život priprosta puka. Naravno, meni krotkom ništa ne bi značilo biti vladarom na dan jer sam naučio da je bitno ne narušavati ono što su ti bogovi i zvijezde namijenile. Istog sam se časa hitio na razmišljanje. Kako li najmudrije prevariti, ma koliko to nečasno bilo? Jer bijednik i protuha možda jesam, ali ipak je bilo ljudi koji su bili bliže blatu nego ja.
Naravno, poštovani probisvijeti, hitromislenome kakav jesam, nije mi trebalo dugo prije nego što sam smislio kako dokazati svoju bijedu. Kucnula je ura i našao sam se u redu rugobnih redovnika. Sunce nas je blagoslivljalo svojim zrakama i mi smo mu zahvalno odgovarali znojem, povraćanjem i nesvjesticom. Strpljivo sam čekao i konačno sam stajao pred uglednicima.
Obratio sam im se, ocvali moji okupljeni, ovim riječima: Veli gospari što sama nebesa odrediše nama kao pretpostavljene, dozvolite mi, kužnome kmetu da vam ispripovijedam o životu čija je kakvoća mizerije nenadmašiva. Rođen sam zapravo nedaleko odavde, iz mjestašca kojim vlada gospodin koji je ovdje prisutan. On bješe i još uvijek jeste velikodušan, svi njegovi podanici jako ga voljaše, naročito njegove dvorkinje čija ne samo imena da je poznavao, već i broj madeža na njihovim nečistim tijelima! Moja je majka bila omiljena među omiljenima, toliko su bliski bili da ne da je svaki madež poznavao, nego su svaki madež i strija imali ime, pritom tvoreći sazviježđa strasti. Prilikom jedne plovidbe nastalo je nešto što će devet punih mjeseca kasnije postati mnome. I recite mi, draga gospodo, ima li većega jada od toga da vam je pola krvi plemenito, a druga polovica bezvrijedna? Što li je mučnije od toga da znate da ste mogli biti dio uzvišenih, a ustvari ste beznačajniji od gnjide? Item, postoji li što okrutnije od takva čina? O, hude li kobi!Da, oče, osudio si me na život skitnje, slutnje i pomutnje.
Moj se otac, pardon, njegovo se blagorođe zajapurilo i usta su mu ispunile psovke kakve ni carstvu buha čuo nisam, ali su druga gospoda, čini se, uživala u mojoj priči, a sudeći po smijehu i suzama, uživate i vi, ipak cijenjena publiko. I tako je ovaj kojeg nazivaju Kojotom postao kralj na jedan dan, dok je njegov otac dan proveo u blatu na koje je vlastitog sina i usudio.
I vjerujte mi, tako što ne mora da se dogodi samo na jedan dan. Svijet u ogledalu, inversus mundi,gdje naši vladari ruju kao svinje, a gdje se mi, odrpanci i niškoristi, gostimo, moguć je. Bogove, zvijezde i nebesa briga svakako nije tko je dolje, a tko gore. U to budite sigurni, a budite i sigurni u to da će fina i uvažena gospoda uvijek tvrditi drukčije. Ovim riječima bi ovaj kojeg zovu Kojotom završio s pripovijedanjem o svojim zgodama, nedaćama i prostaklucima.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
