Staklo na kraju svijeta i Zvijer
Postoji mnogo načina na koji možemo pripovijedati o prvim ljudima i kako je nastao prvi grad na istom tlu gdje sad stojite. Ja ovaj put odabirem sedmi način. Svatko zna da su ljude, tada plašljive i gotovo pa gole, iz tmine izvukle tri sestre. Ovaj put će govora biti o trećoj sestri i njezinom staklu s kojim je vidjela kartu u zvijezdama, da, istina je, vidjela je zvijezde, ali neće vam reći da je pored zvijezda ili, točnije, nasuprot njih vidjela i druge, mračnije stvari. Smijete se, kažete kako je i treća sestra u nebesima i kako svako toliko od nas tjera Zvijer, da nas štiti. Koješta! Treća se sestra vratila i odvela svoj narod, pogađate, baš ovdje. A zašto vam nikada nisu kazali da je vidjela nemani ili zašto to svom narodu ona sama nikada nije rekla, to vam ne bih znao točno reći, ali ću rado pretpostaviti. Nije htjela da vas bude strah kao što je i nju bio strah.
Vratila se, dakle, među svoj narod i povela ih je u toplije krajeve. Tamo su sagradili prvi grad. Ona nas je, rođaci moji, naučila sljedeće stvari: Naučila nas je kako napraviti plamen i zašto je bitna. Naučila nas je kako kamen oblikovati i kako od njega sagraditi nastambe i hramove. Naučila nas je o rudama i metalima, gdje ih pronaći i kako ih iskoristiti. Naučila nas je pjesmi zvijezda. Naučila nas je jeziku dubina, kako hvatati ribu. Naučila nas je kako razgovarati s vjetrovima i kako osluškivati šume. Naučila nas je o sjemenkama i kako pripravljati čajeve. Naučila nas je igri i muzici i crtanju i plesu i smijehu i rekla nam je da je to sve jedno i da je bogovima milo.Naučila nas je i da je smrt dio života i da nam jedino ona daje smisao, da bismo bez nje ležali u blatu i blejali u nebesa koja bi nam djelovala prazno.
Nicali su novi gradovi i naš je narod rastao, a s našim narodom, narodom koji vi zovete koraljnim, rasla je i naša pjesma i mogla se čuti sve dalje. Rasli smo i mi, a kako smo rasli, tako je i naš ponos rastao. A time smo se odvojili od treće sestre, naše predivne i tople majke, time smo se udaljili od bogova i htjeli smo ukrotiti smrt. Zašto bismo ovisili o bogovima i njihovoj hirovitosti kad možemo zagospodariti svime.
To bješe naš prvi grijeh, a ne pohota ili radoznalost, kao što bi vam neki rekli. Naša želja da se odvojimo od svijeta, a samim time da svijetom zagospodarimo kao da nam on zaista može pripadati.
Sagradili smo strojeve i oružje. Koplja i sulice kojima smo mogli probiti sama nebesa i raniti bogove. Dio nas preklinjao je ostatak da to ne učine i pomoćnu magijskih čini odvojio i zaštitio. Dio nas je otplovio na crnim brodovima ne bi li se stopili s tamom za koju su vjerovali da će se dogoditi nakon našeg rata s bogovima. A bogovima nije dugo trebalo da uzvrate tako da su poslali oluju koja je lomila planine. Uskoro se svijet našao pod morem i u mraku. U raljama Zvijeri od koje su nas naša majka i njezine sestre tako dugo štitile. I kako to često biva, iz truleži, iz raspada i razvalina nastaje nešto novo. Nakon duge oluje i trome tame došlo je, naravno, do buđenja. Svjetlost je opet obasjala svijet i ljudi, oni preživjeli, neki od kojih sunce nikada ugledali nisu, provirili su iz svojih skrovišta.
Kazna bješe višestruka. Nestade treća sestra i njezina ljubav. Neki govore da se vratila na nebo, a drugi da su je valovi poklopili. Izgubismo staklo pomoću kojeg smo prije mogli bezbrižno ploviti. A gubitkom stakla izgubismo način da nađemo svoje drugove. A Zvijer, ona opet strpljivo čeka. I to je bio naš danak, ne uništenje naših domova i hramova, već to što su nas bogovi razdvojili i uvjerili da među nama postoji razlika. I u tome leži tuga svijeta.
*
I tako je, konačno pomaknuvši ruku sa svog lančića, modrousti Kauri dovršio svoju priču. Mlad i tupav kakav sam bio, a tupav možda i dalje jesam, odmah sam krenuo s pitanjima. Zna li se gdje je treća sestra? Je li joj mauzolej voden? Koliko su dugo trajali oluja i tmina? Što je sa staklom? Zašto je cijelo vrijeme prstima prolazio kroz ogrlicu.
Zadnje ga je pitanje nasmijalo i na to je pitanje jedino odgovorio. Objasnio mi je kako to nije tek puki ukras, već nešto što zovu quipu. Quipu su koristili u mnoge svrhe. Nekima su vodili račune, a drugi, poput ovog, sadržavali su priče. Kakvu ćeš priču dobiti ovisi o tome na koji način njime rukuješ. Na to ga upitah je li moguće onda da priča bude istinita, ako postoji toliko načina da je prepričamo. Rekao je da je zrno iz kojeg priča proklije uvijek istinito, da je samo način na koji raste i cvate drugačiji. Obećao mi je da će me, kad opet posjetimo Koraljne dveri, naučiti kako se čita quipu. Htjedoh ga još toliko toga priupitati kadli me Hrast zamoli da ih napustim jer imaju mnogo toga za raspraviti.
Napustili smo ih nekoliko dana poslije, a ja sam te tople dane i mirisne noći sanjao svaki put kada bih otpočinuo. Prošlo je mnogo godina prije negoli smo se opet zaputili u njihovom smjeru i više nisam bio golobrado momče. Svjedočio sam gotovo svim čudima svijeta. Gradu na smaragdnom jezeru u cjelosti sastavljenom od barki i brodova koje su spajali mostići. Gradu koji je između dvije planine visio na ogromnim gvozdenim lancima. Gradu od plavog stakla na jednako plavoj planini koji je izgledao kao da pluta na pustinjskome nebu. Svjetioniku koji je bio toliko visok da je svjetlost na njegovom vrhu morala biti rođak zvijezde. Izučio sam zanat peljara i naučio sam se boriti sabljom, kopljem te pucati iz kubure. Gledao sam luke i brodove kako titraju u noći i gledao sam luke i brodove kako gore, tonu, no nikada nisam zaboravio Kaurijevu modroustu priču i njegov quipu.
Kada ponovno ugledah Koraljne dveri, Hrastova je kosa bila prepuna sijedih, a moja brada snažna i gusta. Tijelo mi bješe oslikano tetovažama i svaku sam od njih zaradio kroz znoj ili kroz krv. Koraljne dveri su, s druge strane, ostale iste, kao i moji nekadašnji drugovi. Koža im je bila i dalje glatka, osmijesi nevini i mladi. Valovi vremena, čini se, nisu dopirali do njihovih obala. Kao i nekoć, mekane smo noći provodili u piću, pjesmi i plesu. Ako mi je tijelo i ostarilo, čini se da duh nipošto nije, zadržao sam radoznalost i zaigranost golobrada mladića.
Prošlo je nekoliko dana, a opet, možda su u pitanju bili tjedni ili mjeseci, prije negoli dobih poruku da me Kauri želi vidjeti. To i rekoh Hrastu, na što mi ovaj odgovori da je tražio da se nasamo vidimo. To me, cijenjeni moji, ipak iznenadilo, jer što bi netko tako vremešan i mudar imao tražiti s neotesancem poput mene. Nađoh se opet pred modroustim, njegovim blagim osmijehom i dječjim očima. Kazao mi je, dobrodošao stari druže, vidim da te smjena godišnjih doba učinila samo snažnijim. Zahvalio sam mu na lijepim riječima, na što on odgovori sjećam li se što mi je obećao da će me naučiti kada ga opet posjetim. Oči mi se raširiše jer nisam vjerovao svojim ušima. Mjesečevo mlijeko, nastavi on, trebat ćemo ga skupa piti ako želim naučiti to tajno umijeće. Upitah ga kako se dobije to mlijeko, a on se na to nasmije. Tako što muzemo mjesec, toliko je barem očito. Zanimalo me zašto moramo to piti, ta nije valjda da su modre usne i bijela koža ono što čini razliku, za to sam mogao jednostavno promrznuti. Reče mi da mlijeko briše granice onoga što je san i onoga što naizgled jest. Upitah ga nije li takav čovjek opasan.
Najopasniji, odgovorio mi je, ali je u stanju prepričati događaje kao nitko drugi.
Rekoh mu da sam spreman piti mlijeko i naučiti kako plesti sjajne priče. Na to mirno odgovori da se prije toga moram dokazati u najstarijoj igri. Nisam znao što je to najstarija igra pa je samo izvadio špil karata. Bile su to karte kakve ste ovih dana viđali u taborima. Karte s raznim slikama pomoću kojih ste skupa pripovijedali i stvarali nove priče.
Ako pobijedim, ponovio sam, onda skupa pijemo? Nisam to rekao, mirno je odgovorio, na što ga upitah ta kako nije? Nisam li to maloprije čuo? Nasmijao se i rekao kako se samo trebam dokazati, a da ta igra nema pobjednika, da je poanta da zajedno prepričamo priču. Kimnuh i rekoh da shvaćam. Igra je mogla početi.
Bacali smo kartu za kartom i stvarali smo svjetove, maleni, zaigrani bogovi svaki ponaosob. Iako mi je modrousti mudrac rekao da ovo nije nadmetanje, barem ne nadmetanje kako bi ga ja inače shvatio, učinilo mi se da me se trudi nadvladati. A možda sam ga samo zabavljao, onako snažan i mlad. Možda zaista jeste u tome ključ dobre priče, da smo u stanju sve promatrati jednako radoznalo kao kad smo bili mladi. Biti prepuni strasti kao ulična mačka koja se tjera. Da, volio bih misliti da je stari Kauri upravo to u meni ugledao.
I kako je posljednju kartu, sjećam se točno koja je ona bila, krilata zvijer s lavljom glavom i tijelom koze, položio na moju, na žir u zaleđenom ili možda spaljenom tlu, toplo se nasmiješio i zahvalio mi na priči. Zamolio me da ga pričekam i ustao je. Vratio se s dvije šalice koje su bile ispunjene srebrenkastobijelom tekućinom. Nazdravili smo, za nedosanjane snove, rekao je dok smo se kucnuli, zatim iskapio čašu. Učinio sam isto. Napitak je bio sladak, kao med i mlijeko, ali me i ugrijao poput rakije s udaljenog sjevera.
Odveo me na sam vrh hrama gdje sam gotovo mogao dodirnuti tkaninu noćnog neba. Mjesec je cvjetao i zvijezde su rominjale, ispunjavajući mi nosnice mirisom prašine i kiše. Kauri me nježno primio za ruku i u nju položio quipu. Stavi ga oko vrata i prolazi prstima kroz njegove niti, zamišljaj da sviraš harfu ili da pleteš mrežu. Zatvori oči i pusti da slike same od sebe dođu, a onda, ako možeš, te slike oblikuj u riječi trudeći se što manje ih učiniti krnjima.
To i učinih. Umjesto prašine i kapi kiše osjetih miris mokre zemlje. Prsa su mi se širila i teško sam disao u svojoj ljusci. Bio sam žir i imao sam snagu hrasta. Još nitko to nije vidio, nisu u stanju bili vidjeti žir, a kamoli ono što on može postati. Dozvolio sam da mi ljuska pukne, a iz njezinih pukotina nastalo je stablo. Trup mi je bio snažan i čvrst, grane su mi škakljale nebo a kroz svoje sočno, zeleno lišće vidio sam svijet kako šumi poda mnom. Bio sam stablo, bio sam šuma. Uperio sam pogled gore, ponad druge strane svoda i ugledao sam je. Krilatu beštiju kozja tijela i lavlje glave kako se isplaženim jezikom podlo ceri. Govorila mi je da neće proći dugo i da ću bih svinut i suh, truo iznutra i da će mi granje biti tanko, a lišće smeđe. Takva je mijena. Raspadanje je neizbježno.
Kad sam konačno otvorio oči bilo je jutro i nisam bio stablo. Kauri me upitao što sam vidio i rekao sam mu. Onda znaš, odgovorio mi je, da Zvijer na kraju uvijek pobjedi.
Ali to ne mora biti tako, dragi moji. Ne moramo cijeli život provesti u strahu od smrti. Možemo beštiji zabiti oštricu u ralje, iščupati joj taj isplaženi jezik i postati sitni bogovi, vječno mladi. Vječno plesati, igrati se i piti. Vječno se voljeti. Kakav bi to san bio! Vječno, plavo i žuto ljeto.
Znam i kako zvijer pronaći i znam kako je ubiti. Potrebno je pronaći staklo treće sestre. A ovaj skromni pripovjedač i peljar zna gdje se oni nalaze i spreman je s vama skupa sisati sok mladosti. Spreman je naš svijet učiniti snom, zauvijek mladim i zaigranim. Potrebno mu je samo vaše povjerenje. Zajedno ćemo ploviti i noć nas nikada više neće pronaći.
*
Publika je bila tiha još neko vrijeme nakon što su Igline posljednje riječi još plutale zrakom. Plutale su tako i kad su konačno dotakle rulju, ona je buknula u aplauz i oduševljenu vrisku. Igla je samo stajao šeretski se cereći i zatim se naklonio. Publika je nastavila s pljeskanjem i nakon što je sišao s pozornice. Mali ga je promatrao, djelovalo je kao da se šepiri u društvu Kojota, Čigre i Lije. Uskoro im je prišao Hrast. Kratko su prozborili i starac uvinutih brkova popeo se na daske. Pokazivao je ljudima da se stišaju. Kada je buka konačno prestala, on je prozborio.
– Dragi okupljeni, to je bilo sve za danas. Kapetani će još sutra prepričavati svoje priče, ali čini nam se, po vašem uzbuđenju, ali i mojem, da su se četiri pripovjedača istaknula. Naš debeljuškasti pjesnik, Čigra! – pročuo se glasan pljesak – Nekoć Svila, sada Lija! – pljesak se ponovi – Ovog kamička sin, Igla! – oduševljenje gotovo pa otpuše pozornicu – I čovjek čiji vas je glas više puta rasplakao, Val! – aplauz nanovo ispuni zrak.
Mali prvo pogleda u Strijelu koja zbunjeno slegne ramenima, a zatim uperi pogled pored pozornice gdje je Kojot bjesnio i mahao rukama. Igla ga je uhvatio za rame i prišapnuo mu nešto na što ga ovaj odgurne i izgubi se u gomili.
– Ne mogu vjerovati da Kojot nije među konačnih četiri – konačno prozbori Mali nakon što su se spustili sa stabla.
– Zašto? – upita ga Kos – Psi laju kada vrane prolaze!
– Ono što moj brat želi reći – prekine ga Vrana – Jeste da je Val uspješno spojio melodije kakve narod voli, s pričom koja je bila duboka i poučna poput Čigrine ili Igline.
– Dok je Kojot – nastavi se Strijela na Vraninu misao – Bio puki zabavljač, poput Harlekina.
– Mislim da ti jednostavno nisi shvatila o čemu je govorio – kaže Mali.
– Hajde, Mali, svi smo mi glupi i ništa ne shvaćamo. Svi okupljeni i Hrast. Dobro onda, reci nam, što nam je stari Kojot htio reći? Objasni nam, ti koji nisi dalje o plićaka došao – žestila se Strijela.
– Smiri se, sestrice – nasmije se Kos – Nećemo se valjda oko pričica svaditi.
– Ti se ne miješaj, grmalju – odbrusi Strijela – Glup si ako misliš da su to tek pričice.
– U pravu je, gluplji moj brate, ovo nisu tek pričice, ali pusti Malom da kaže što misli, možda zaista nešto propuštamo – ubaci se Vrana nastojeći smiriti strasti.
– Možemo li se složiti da je Iglina priča bila najmoćnija? – upita Mali.
– Možemo – kaže Strijela.
– Svakako – potvrdi Vrana.
– Zar ne vidite kako je Kojotova priča najsličnija Iglinoj? – nastavi Mali.
– Koješta! – usprotivi se Vrana.
– Da ti nisi pijan? – podrugljivo će Strijela.
– Nije, ali bi volio biti, a i ja bih. Eno tamo vidim da se toči iz bačve – nasmije se Kos.
– Ali jeste! – Mali se nije obazirao na podbadanja – Govore o sličnim stvarima, samo je Kojotova priča nekako manja, skromnija.
– Kako misliš? – Vrana podigne obrvu.
– Ne misli, u tom je problem – nastavi bockati Strijela.
– I jedna i druga pune su prkosa, ali dok se Kojot protivi gospodarima, Igla se protivi bogovima. Nije mi jasno kako to ne vidiš, a ja da.
– Žvalite me usta moja – dobaci Kos.
Ona izignorira snažnijeg brata i nastavi – Igla govori o plemenitim ciljevima, dok onaj pustinjski vuk misli samo na sebe – hladno će Strijela.
– Ali sestrice – ubaci se Vrana – Ne misliš li da je Igla možda ispleo baš takvu priču ne bi li bio ovjenčan kao pobjednik Festivala? Ta nije lud da se suprotstavi bogovima, nitko nije!
– Kako možeš tako o Igli govoriti nakon toliko plovidbi? Odgajao vas je gotovo otkad ste se izlegli – gotovo uvrijeđeno će Strijela.
– Moglo bi se reći da nas je zapravo i gurnuo iz gnijezda – Vrana je zakolutao očima.
– To samo kako biste počeli mahati krilima – Strijela se pjenila.
– Moglo je završiti drugačije, zar ne? – ubaci se Mali.
– Što bi ti znao o tome? – mrko ga pogleda Strijela.
– Da, da, ja koji nisam došao dalje od plićaka – Mali zakoluta očima.
– Oh, naša se lopovska princeza nešto ražestila – nasmija se Vrana.
– Neuhranjeni lav je najopasniji – mudro kimne Kos.
– Joj, daj zaveži, batino jedna – pukne konačno Strijela i ljutito se udalji od društva.
– Neuhranjeni lav? – istovremeno upitaju Mali i Vrana.
– Pa da, valjda su životinje najopasnije dok su gladne, što ne?
– Ma da, tako nešto brate – promrmlja Vrana.
– Što ćemo sad? – upita Mali.
– Ti ćeš potrčati za Strijelom, toliko je sigurno, a mi ćemo do one bačve vidjeti ima li štogod za nas – Vrana položi ruku na Kosovo snažno rame i cimne glavom u smjeru rulje – Hajde, idemo se toliko napiti da nećemo biti u stanju ni za pod se uhvatiti!
– Pa da mi netko stane na ruku dok se vraćam u šator – odgovori Kos.
– Oh, najednom nisi toliko glup? – upita ga njegov brat dok su se polako gubili u gomili.
Mali im se smijao kad mu jednom poznati glas progovori u uho, začu zvonca, usput osjeti i strašan zadah – Rep je podvio pustinjski vuk, smeta mu onaj što čudan je k'o ćuk.
– Dovraga i svi bogovi! – viknu Mali i poskoči – Zar je nužno da se stalno šuljaš?
– Krpa želi samo da prijateljem bude…
… Nije on ništa više od morske lude? – prekine on Krpu – Ili tako nešto? Molim te mi reci nešto bez rime, dođavola.
– Mogu, ali onda ljudi neće misliti da sam lud – ravnim i dubokim glasom odgovori luda na što Mali blene – Eto, nije li te ovo više uznemirilo od mog uobičajenog govora?
– Ti… – započne momak.
– … nisi lud? To si me htio upitati.
– Tako je, da.
– Dovoljno lud da godinama plovim s tvojim stricom.
– Što mi želiš time reći?
– Eno ti nećaka! – najednom začuju Čigrin glas. Čigra i Igla su im prilazili.
– Dragi momče, blagoglagoljiš s mojim omiljenim pjesnikom? – upita Igla Maloga.
– Krpa i Mali mudro divane, čekaju da čudni mjesec konačno svane – kimnu starac.
– Jasno, stari moj, kako da ne – nasmije se Igla i lagano pljesne malog po ramenu – I, reci mi, kakva ti je bila stričeva priča?
– Igla, zar ti je toliko potrebna hvala? Aplauz i pljesak nisu dovoljni? – smijao se Čigra.
– Nije mi potrebna hvala. Zapravo lažem, ovisi čija je.
– Laskavče. Ajde onda, čudesni nećače, da čujemo tvoje mišljenje o Iglinim izmišljenim pustolovinama – reče debeljuškasti kapetan na što ga Igla bocne laktom o rebra.
Mali je zbunjeno stajao. S Iglom nije razgovarao nakon što mu je ponizio oca – Ja…
– … hajde, prošetaj sa mnom. Do skora, drugovi – mahne im i povuče dječaka za sobom – Jasno ti je da volim tvog oca?
– Znam to – kimne Mali.
– Braća se ponekad potuku, tako to ide. Ne uče nas da drugačije pokažemo ljubav, smatraju da nas grubost čini čvrstima.
– Razumijem.
– Ne, ne razumiješ. Barem ne još, a ako imaš sreće, nećeš ni morati razumjeti. Možda će svijet biti nježniji.
– Što neću morat razumjeti?
– Iako – izignorira ga Igla – Već si momak. Znam da su te moj brat i Švelja dobro čuvali, vjerojatno i pretjerali u svojoj roditeljskoj brizi, ali nevjerojatno je da te grubost svijeta baš toliko zaobišla.
– Misliš da sam više slušao priče nego ih sam doživljavao?
– Tako nešto, da. Jesi li zapravo bilo što doživio prije negoli si upoznao Strijelu?
– Ne znam, nisam siguran.
– Jesu li tvoji prijatelji?
– Košuta i Čičak vjerojatno jesu. Možda i Malj, on ipak radi u krčmi.
– Čuj ti, krčme jesu zgodna mjesta i đavli i bogovi svjedoci su mojim krčmenim putešestvijama, ali nije to baš mjesto avanture.
– Mora li život biti avantura? – upita ga momak.
– Ne govorim ti da moraš skočiti tigru u ralje, ali dođavola, možda je vrijeme da se odmakneš od otoka. Što ti kažeš?
– Slažem se – odgovorio je Mali, na što je Igla ostao zatečen. Htio je nešto odgovoriti kad začuju komešanje iz smjera pozornice.
– Ma što se tamo to događa? – vikne Igla i propne se na prste škiljeći prema pozornici. Na trenutak krene nešto da izusti i onda samo širom otvori oči.
Nije pričekao ni trenutka niti je skrivao svoju znatiželju i potrčao je prema pozornici. Mali ga je nekako pokušavao pratiti kroz gužvu, ali ga je uskoro izgubio. Opsovao je u bradu i pogledao oko sebe. Sjetio se stabla s kojeg su gledali Iglin nastup i krenuo prema njemu. Ugledao je Strijelu koja se već krenula penjati.
– Hajde, požuri, propustit ćeš! – viknula mu je.
Propustiti ću što? htio je uzvratiti, ali počeo se penjati. Hitro poput majmuna, rekao si je. Ona mu pruži ruku kad joj je bio blizu i zajedno se popnu na granu, onu istu s koje su slušali Iglinu priču. Ispod njih odvijalo se nešto poput mimohoda. Mali je na čelu povorke ugledao svoju majku, a iza nje su ljudi u dvije kolone nosili ogromno crno jedro koje je na sredini nosilo bijelu točku.
– Vidi! – oduševljeno će Mali – To su moji!
– Pazi što pričaš, Mali – odgovori mu Strijela.
– Zašto?
– I ja sam tvoja.
Mali porumeni – Kako to misliš?
– Ovaj – zamuca Strijela – Kao, svi smo svoji međusobno.
– I dalje ne razumijem.
Strijela se najednom uozbilji – I Kos je tvoj narod i Vrana i Kotao i Bakar…
– … i Kojot? – nasmiješi se Mali.
– Tako je! Pa čak i taj žmukler je tvoj narod.
– Dakle, hoćeš mi reći da smo…
– … da, da, svi smo isti narod, a sad gledaj povorku.
Švelja se uspela na pozornicu i rukama gestikulirala nešto ostatku. Oni su hitro namjestili jedro tako da se našlo na poleđini pozornice, kao neka vrsta zastora. Crnina koja guta sve i usred nje jedna bijela točka koja je, barem se tako Malome činilo, na trenutke širila i tjerala sav taj mrak. Jedro pobjednika. Prvo jedro ispod kojeg će Mali već koji dan kasnije isploviti.
*
Promatrala ga je. Nije trebalo biti nametljivo i baš se zbog toga isticalo. Nekoliko dana nije gotovo ni oka sklopila kako bi ga skrojila i sad je konačno bilo dovršeno. Jednom kad zavijori djelovat će kao rijeka noći i mjesec na njezinoj površini i svi će širom otvorenih očiju promatrati taj prizor.
Još se jasno sjećala jedra prvog pobjednika za njezina života. Bilo je to isto ono jedro koje su neki dan vjerojatno zapalili, nije bila tamo i nije mogla sa sigurnošću znati. Tradicija je tako nalagala, ali ničiji narod, a pogotovo Igla, nisu nešto pretjerano marili za nju. Igla, doduše, jeste volio praviti predstavu od svega. Bilo je to jedro čistog grimiza koje je pripadalo Hrastu. Jedro koje nije trulilo i koje ni vrijeme ni vjetrovi nisu mogli rasporiti.
Osjećala se još kao djevojčica, ali neki su joj, majka naročito, govorili da se pretvara u ženu. Zanimljivo joj je to bilo, kako djevojčice odmah postaju žene, a dječaci prvo momci ili mangupi kojima se sve prašta, i tek onda, ako bogovi podare sreće i mudrosti, muškarci. Dobro onda, upitala bi, ako sam gotovo žena, zašto ne bih mogla biti mornar poput mog djeda Vihora? Na to bi se smijali i govorili joj kako brod nije mjesto za djevojčicu što ju je samo znalo ražestiti. Bila bi djevojčica na palubi, a žena na kopnu. Koja svinjarija, govorila bi.
Nisu joj dali da šije vlastite priče pa je slušala tuđe, prekrajala ih tako da joj više odgovaraju. Skupljala ih je u sveskama i pergamenama koje je skrivala pod daskama u sobi. Neki od papira istrunuli su, ali njezina mašta nikada nije.
Jedna od omiljenih priča bila je upravo Vihorova. Priča kojom je izborio grimizno jedro i svoju prvu veliku plovidbu. Bila je to plovidba kojoj je prisustvovao Igla. Radilo se o tri brata i prvim ljudima i Zvijeri onkraj beskrajne noći. Noćima je zamišljala Iglu, skoro pa golobradog, i snažnog Hrasta kako na pramcu promatraju kraj svijeta s podsmijehom.
Pogled joj je opet pao na jedro. Ono je gotovo pa savršeno ocrtavalo njezina sjećanja na te dane. Javila je suseljanima da je vrijeme da se okupe i posjete Festival.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
