„Pazi kako se ponašaš“, upozorila me mama dok je parkirala ispred bakine i djedove kuće. Zrak je mirisao na snijeg. Kopala je po stražnjem sjedalu i vadila poklone za cijelu obitelj. Uzela sam maleni paket zapakiran u sjajni modri papir. Prevrtala sam ga po prstima, važući ga.
„Oće li i Marin doć’?“, upitala sam, gledajući u ime ispisano majčinim krasopisom.
„Neće, u Zagrebu je“, rekla je brzo i uzela paket iz mojih ruku. Bacila ga je natrag na stražnje sjedalo. „Bit će sam ga zaminila s didovim. Tako mi i triba kad sve motam u isti papir“, promrmljala je, pregledavajući hrpu darova.
„Šta je, tu je. Dođi, idemo unutra“, rekla je, i zalupila vrata auta.
„I, Tena? Nemoj spominjat’ Marina isprid babe i dide.“ Premještala se s noge na nogu, možda kako bi se zagrijala, a možda od nervoze.
„Zašto?“, upitala sam je i namrštila se. Marin mi je bio drag. Otkako ga je upoznala, mama se češće smijala.
„Postoji pravo vrime za sve. Sada je još rano za takve razgovore“, ušutkala me, i pozvonila
Članovi moje brojne obitelji nastojali su nadvikivanjem zadobiti pozornost ostalih. Posvuda je odjekivalo zveckanje tanjura i pribora za jelo. Sredinom stola kočoperila se pečenka, a domaće kobasice, kulen i pršut širili su zamaman miris. Brdo zlatnih, pečenih krumpira posluživalo se sa svježim maslacem. Tu su još bile i masline, domaći sir, i nezaobilazni arambašići s kiselim kupusom. Televizor je prikazivao božićni program, iako ga nitko nije gledao. Svjećice na drvcu, kićenom pozlaćenim orasima i lješnjacima, svirale su prigodne pjesme. Kakofonija zvukova i obilan ručak na mene su djelovali uspavljujuće. Zavalila sam se dublje u sjedalici.
„Tena, ‘oćeš li još kumpira?“, upitala me baka. Odmahnula sam glavom.
„Prejela sam se“, rekla sam i gotovo legla na sjedalicu.
„Ja bi tija još koji“, rekao je moj djed s nadom. Baka ga je lagano udarila po ruci. „Čuja si šta je reka doktor“, priprijetila mu je prstom.
„Al si bija na pregledu?“, moja majka podigne obrve. „Nisi mi ništa reka’.“
Baka i djed razmijene znakoviti pogled. Srce mi počne jače lupati. Prije nekoliko godina, djed je morao na operaciju zbog suženih arterija. Od tad mu se stanje poboljšalo. Barem je on tako govorio.
„Tvoja mater pretjeruje, ka’ i obično“, rekao je djed nehajnim glasom. Još otkako sam bila mala, nikada ga nisam čula da se žali. Zbog toga nisam bila sigurna govori li istinu. Moja majka je vrtjela glavom.
„A ti, Nina? Al’ si na dijeti?“, obratila se mojoj teti, koja je bila zelena u licu.
„Nisam gladna. Još se nisam navikla na ovu vremensku zonu“, s mukom se nasmiješila. Svake praznike letjela je iz Kanade kako bismo bili zajedno na Božić. Obožavala sam tetu: uvijek mi je donosila zanimljive poklone. Mamina mlađa sestra nikada se nije mogla skrasiti na jednom mjestu, što joj je u mojim očima bio veliki plus, a u očima njenih roditelja veliki minus.
„Sad ću ja donit kolače“, rekla je baka i otišla u kuhinju.
Za desert smo imali bakinu poznatu orahnjaču, a sa šarenih pladnjeva na sobove mamili su nas medenjaci i paprenjaci.
Teta je oklijevajući uzela jedan paprenjak, a onda joj je lice još više pozelenjelo. Ustala je od stola i otišla na WC. Na licu je imala izraz kakav ja uvijek imam dok se vozim zavojitim cestama.
Mama je sestrin odlazak ispratila suženih očiju. Sumnjičavo. Onako kako je gledala mene dok sam joj, umrljanih prstiju, govorila da nisam jela čokoladu prije ručka.
Kratkotrajnu tišinu prekinula je zvonjava mobitela. Majčin brat Leo nestrpljivo je pritisnuo crvenu tipku i spremio mobitel natrag u džep.
„’Ko to smeta?“, upitala ga je baka. „Čestitke“, brzo je odgovorio, nalijevajući veliku čašu konjaka. To je bio prvi Božićni ručak bez ujne Maše.
„Kako je Maša?“, upitala ga je moja mama.
„Dobro je“, kratko odgovori. „Sad je kod svojih.“ Znala sam što to znači – mi više nismo „njeni“. Ujna mi nikada nije bila draga: smrdjela je na parfem od kojega bi me zaboljela glava. Oko vrata je nosila lisičje krzno, sa prepariranom životinjskom glavom na jednom kraju. Koliko god da sam željela dodirnuti mekano krzno, nikada se nisam to usudila napraviti: previše sam se bojala da će lisica jednoga dana magično oživjeti i ugristi me.
„Pa dobro, di je Nina ovoliko dugo? Da joj nije pozlilo?“, upitao je djed.
„Čudna je otkako je došla“, reče baka.
Zvono na ulaznim vratima najavilo je posljednjeg gosta. Pojavilo se rumeno lice mog jedinog rođaka. Bruna sam smatrala svojim počasnim bratom kojeg nikada nisam imala.
„Skužajte, bija sam na misi s ekipom“, rekao je Bruno izbjegavajući moj pogled.
„Božić je za obitelj!“, prekorio ga je djed. Bruno je pokajnički slegnuo ramenima i pridružio nam se za stolom.
„Nije važno, sad je tu. Pusti dite da jede“, rekla je moja baka, braneći svog unuka kao i uvijek i vadeći još jedan tanjur. Ja sam ga netremice gledala.
„Kako je bilo na misi?“, upitao ga je Leo. Oduvijek je bio skloniji mom rođaku nego meni, iako nikada nisam shvaćala zašto.
„Uvik isto“, odgovori on, gledajući u tanjur.
„A ti, Tena, jesi bila u crkvi danas?“, odjednom me priupita baka. K vragu!
„Nisam“, prošaptala sam. Za stolom je zavladao muk.
Pročistila sam grlo. „Ja sam ateistica“, izjavila sam važno, a svi su se zapiljili u mene. Prestali su i žvakati.
„Kako to misliš, „ateistica“? Pa tebi je jedanaest godina, za boga miloga!“, majka se naljutila.
„To je samo faza, proć’ će je“, slegnuo je djed ramenima.
„Kladim se da ni ne zna šta to znači“, dobacio je ujak Leo i ružno se nacerio.
„To je sve jer se druži s onom malom Ritom, njeni su ateisti“, mama uzdahne.
„Znam vrlo dobro šta to znači! Ne virujem u Boga, i točka“, rekla sam i prekrižila ruke na prsima.
„Ne znaš šta govoriš!“, majka se razbjesnila.
„Uvik si išla na vjeronauk. Bila si med medeni u onoj veštici s pričesti“, dodala je baka sanjivo. Progutala sam knedlu. Nikada neću zaboraviti tešku haljinu sa bezbroj volana u kojoj sam se osjećala kao golema torta prekrivena šlagom.
„To je bilo prije“, rekla sam, ne gledajući nikoga posebno.
„Prije čega?“, upitala me mama.
Šutjela sam. Prije tatine smrti, htjela sam reći. Bog me iznevjerio onda kada sam ga najviše trebala.
„Čuješ li ti ovo, Bruno?“, upitala ga je, prekidajući tišinu. „Iduće nedilje vodiš je sa sobom u crkvu!“
Bruno me plaho pogledao. Stisnuo je usne u čvrstu crtu, baš kao onda kada je u košu za smeće vidio sve moje molitvenike i katekizme. Znao je da je to zbog mog tate. Samo me šutke zagrlio. Iako smo se znali svađati kao pas i mačka, ponekad je jedino moj zbunjeni stariji rođak znao točno što treba učiniti, bez da mu kažem i jednu jedinu riječ.
„Pustite je na miru. Ako ne želi ić’…“, sramežljivo je stao u moju obranu. Cijeli stol se uskomešao, kao da će svi njihovi problemi biti riješeni ako me uspiju preobratiti.
„Slušaj mater!“, rekao je ujak Leo, a moja mama ga je prostrijelila pogledom.
„Ne triba nam pomoć, fala“, odbrusi mu.
„Bruno je posljednja osoba za ovim stolom koja bi tribala pričat’ o crkvi“, znakovito sam rekla. Osjećala sam se kao da sam upravo ispustila tempiranu bombu na stol. Rođak me molećivo pogledao. Požalila sam te riječi čim sam ih izgovorila. Ovo nije jedna od naših uobičajenih prepirki. Ovo je Veliko i Ozbiljno. Zbog toga, šutjela sam.
„O čemu pričaš? Bruno, postoji li nešto šta nam nisi reka’?“, baka ga je uplašeno upitala.
Netremice smo se gledali. Znala sam da se prisjeća onog trenutka od prije mjesec dana, kada sam uhvatila njega i Luku kako se ljube. Odlučila sam čuvati njegovu tajnu, barem dok je sam ne smogne hrabrosti otkriti.
„Nije bilo ništa. U zadnje vrime malo sam popustija u školi. Muči me trigonometrija“, promucao je.
Baka je odahnula. „Mislila sam da je ’ko zna šta!“, rekla je, odmahujući glavom.
„Ka’ da je to mala stvar“, ubacio se djed. „Pa dogodine se upisuje na fakultet, svaka ocjena mu je bitna! Sinko, slušaj ti svog dida, u znanju je budućnost!“ Bruno je poslušno kimao.
Teta se napokon vratila u blagovaonicu, a na licu joj se nazirao tračak boje.
„Šta sam propustila?“, upitala je vedro.
Ženski dio obitelji počeo je pričati o receptima, a muški o politici. Svjećice na drvcu ritmično su sjale: bile su jednako deprimirajuće kao božićne pjesme koje su pjevali beskućnici. Odjednom sam poželjela da sam već odrasla, tako da mogu otići jako, jako daleko odavde.
Gurala sam komade kolača u usta. Grlo mi je bilo suho. Nisam mogla gutati: činilo mi se da me sve neizgovorene riječi guše i ne daju mi da dišem. Gledala sam plastično lice malog Isusa u jaslicama ispod drvca. „Ti nisi stvaran“, šapnula sam mu. „Baš ka’ ni Djed Mraz.“
Sara Kopeczky Bajić
Iz zbirke priča „U potrazi za jugom“, Treći Trg, 2020.
Sara Kopeczky Bajić (1992) piše prozu i poeziju. Priče su joj objavljene u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Književnost uživo, Info zona, Kritična masa, Kultipraktik, Časopis Kvaka, Časopis Mogućnosti, ZiN Daily, PS-Portal, Libartes, Večernji list, The Split Mind (čija je bila i urednica). Više puta ušla u izbor za nagradu Prozak. Osvojila drugo mjesto na natječaju za kratku priču Zlatko Tomičić.
Osvojila prvo mjesto na natječaju Ulaznica. Osvojila nagradu Trećeg Trga u kategoriji prve knjige proze za neobjavljeni rukopis U potrazi za jugom. Osvojila nagradu Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku pjesama Kamen, školjka, papir.
