Večeras je noć želja. Poželi jednu. Ne znam koju, ne znam šta bih poželio. Ne znam da mi se ikad ispunila ijedna želja. Šta želim? Ne znam. Dok ja smislim šta želim, vrijeme želja prođe. Da poželim da sam sretan, šta god to da znači? Možda sam i sretan, ali nisam svjestan toga. Možda se moje želje i ostvaruju, samo što ja zaboravljam na njih. A možda se sad probudim na mekanoj travi koja ne bocka i budem okružen žutim cvijećem, a alergije je iznenada nestalo, i gledam sa osmijehom u sunce ravno iznad, a ono mi ne smeta i ne trebaju mi sunčane naočale i temperatura je savršena. Možda stvarno nisam svjestan koliko sam sretan. Dok god sam živ, biću sretan Bože. Znam da makar postoji žuto cvijeće i to mi je dovoljno. Sada.
Ali njoj nije. Sreo sam je u kafani dok je muzika bila preglasna i dok su prijatelji bili oko nas. Previše ih je, a ona kaže da je loše. Vidim i ja, dovoljan je površan pogled na njenu kožu na licu, izboranu i izranjavanu, nespretno pokrivenu puderom. Smije se, ali ne može sakriti podočnjake i suze što stoje tu dugo i koje su zaboravile kako se izlazi iz očiju. Svejedno joj je, nije nju briga kako izgleda. Nije ni svjesna, jer stvari prolaze kroz njenu memoriju ne zaustavljajući se. Njen mozak se resetuje svaki put kad pomisli na ono što joj treba, na jedino što joj treba. Na ljubav i heroin.
Boli me zrak oko mene, boli me kosa, bole me nokti i koža, hoću da je rastrgam sa sebe. Hoću sebe da rastrgam, da zgulim ovo otrcano lice, napaćeno i uprljano. Hoću sebe opet, novu, onakvu kakvu me je mama ispratila prvi dan u školu. Hoću da prestanem misliti makar jednu minutu na to sranje. Da uzmem jebenu knjigu i čitam, da čujem pjesmu, da popijem kafu s mirom, ali ne mogu, želim samo jedno. A kad dobijem to, vraćam se opet na početak. Vraćam se tamo gdje ne želim više da dođem. Za sve je on kriv. Bilo mi je šesnaest, sad već dvadeset. Već… kako se samo brzo stari.
Blaženi oni kojima je zločin otpušten
Kojima je grijeh pokriven!
Blago čovjeku
Komu Gospodin ne ubraja krivnju
Izbroj do deset i poželi želju. Brzo! Požuri, zvijezda je već proletila. Kakva zvijezda, meteor. Oni stalno padaju, jednom će jedan pasti na nas i pobit nas sve, k'o u filmovima, i onda će doći naučnici iz NASE i razgledati krater. Poželi bolan više! Šta da poželim!? Ne znam. Sad je već gotovo uostalom, prošlo je deset godina. Taj dan sam se napio, još po danu, izašao sam iz kasarne preko vikenda i oni su me nazvali. Uzeli su gram žutog i našli smo se na nekakvom parkingu kod garaža. Kakvi kreteni pomislih… šmrči, posisaj, ne daj da ispadne. Puno si uzeo, ostavi malo! Poliži… Ne liži! Jesi lud? Hoćeš da se otruješ? Kao sad se ne trujem? Nije ti ovo bijelo.
Toplina, i mene baš briga za cijeli svijet.
Potpuno mi je svejedno da li je ispred mene golf dvojka ili slon. Ni sunce mi više ne smeta, ni znoj, koliko je sati, koja je godina, kad izlazim iz vojske. Čujem nekog kako povraća, smiješno mi je i smijem se u sebi. I meni se povraća, ali neću. Nisam ja ko vi.
Zvuk je ravan i blag, sve što ulazi u moje uši godi mojoj sretnoj duši, svaki dodir i korak po blaženom betonskom tlu je poput leta vilenjaka. Toplo drvo. Krasno stanje nepostojanja. Nisam tužan, nisam sretan, nije me strah, nije me briga. Kad bi samo potrajalo.
Grlite me muze vječnog blaženstva, odvedite me daleko u svom zagrljaju, daleko od ove bijede koju nazivaju životom i koju tako slave. Jebite se svi. Samo se vi jebite, a ja ću stajati sa strane i posmatrati. Lebdit ću iznad vas poput duha, jer ovaj svijet je napokon postao moje utočište. Nemoj da bi me ko probudio.
Nije me ni ona uspjela probuditi. Grlila me je i voljela, šaptala mi nerazumljive i besmislene riječi ljubavi na uho kad je noć došla. Ali nije uspjela prekinuti moj intimni razgovor sa Mjesecom. Pošto ne znam kako njoj da kažem koliko je volim, jer ne bi razumjela, onda govorim Njemu, On razumije. Kad bi ona samo znala koliko je volim i kad bih ja samo znao koliko je to nebitno. Pričam Mu i sad, o prošlosti. Drago mi je da je gotovo.
Dade im Bog duh obamrlosti,
Oči da ne vide,
Uši da ne čuju,
Sve do dana današnjega.
Imam Hepatitis kaže ona. Ima i on. U baru je previše prijatelja. Osjećam se krivim, želim da vratim vrijeme unazad i da ne čujem to što mi govori. Želim da nestanem, da nisam nikad tu ni došao. Osjećam krivicu i stid. Ne mogu ništa da uradim, ne mogu da utješim, kamoli da riješim nešto. Nemam riječi. Pokušavam misliti na nešto drugo, ali je nemoguće ignorisati njen drhtavi glas koji traži utjehu, makar mjesto gdje će ispričati svoju bol. Nemoguće je pomoći. Mogu samo blijedo gledati i željeti da nisam nikad to ni čuo. Smrt je tako blizu nas. Hoću li ikada imati djecu?
Skontali smo to jedan dan kad je propišao krv, ustvari sutradan, jer smo tad bili sređeni i nije nas bilo briga. On radi, kaže, skuplja pare za novi kompjuter, stari se pokvario. Znam, mislim se u sebi, sreo sam ga neki dan na ulici, prodavao mi je tastaturu i miša za dvadeset maraka i onda tražio marku za autobus.
Stanje u državi je očajno, korupcija, ignorancija, policija i političari, stranci koji nemaju pojma o ovoj zemlji komanduju, penzioneri, stanje u kulturi, plate, cijene, posla nema… šta mi potomci da radimo sa sebe? Neću dozvoliti da se ovo desi mojoj djeci. Daj mi još jedno piće, daj i njoj. Duplo. Ništa nije onako kako je nekad bilo. Jebem vas sve. Jebem nas sve.
Pišeš li? Pišem, ali sada sa čvrstim ubjeđenjem da se svijet nikad neće promijeniti. Možemo samo pokušati zaraditi malo para i dobro se zajebavat sa ovo malo vremena što imamo. Idemo na more u Italiju akobogda! Ako dobijemo vizu. Moramo štedit, jer naše plate i njihove cijene. Što ne u Španiju? Daleko je to. Nekad kad se obogatim. Sanjam. Nemojte me buditi prije granice.
Duša mi je sada potresena
I šta da kažem?
Oče, izbavi me iz ovog časa?
Oče proslavi ime svoje!
Ispričat ću ti jednu priču koju sam nekad negdje čuo ili pročitao. Priča je o čovjeku koji je puno pušio i nije mogao prestati. Pušio je po tri kutije dnevno i to ga je uništavalo. S cigaretom uvijek; ujutro čim se probudi, uz kafu, prije i poslije doručka, dok hoda ulicom, dok sjedi i radi za stolom, dok razgovara ili šuti, pred spavanje i usred noći… pušio je uvijek. I posjećivao je razne doktore koji su ga naravno upozoravali da mora da prestane, ali nije mogao nikako. Pokušavao je na razne načine, te žvake, te lijekovi, te naljepnice, te čajevi, ništa nije pomoglo. I jednog dana, po savjetu svog prijatelja ode kod jednog mudraca. I dođe njemu pušač i kaže kako ne može prestati pušiti i kako ga to uništava. Pita njega mudrac: a što ti moraš prestati pušiti? Kaže čovjek njemu: kako što? pa uništava me, bole me pluća, teško dišem, grlo me stalno boli, kašljem… jednostavno moram prestati, tri kutije su previše. Kaže njemu mudrac: ti uopšte ne moraš prestati pušiti. Kako to? Pa fino. Sljedeći put kad budeš zapalio cigaretu, nemoj je zapaliti tek tako, već je uzmi u ruku i dobro je pogledaj. Gledaj njen filter, linije na njoj, slova. Posmatraj boju duhana u njoj, pomiriši je i razmisli o tom mirisu. Dodiruj je sa svih strana, osjeti je cijelu, i kad je zapališ, uvuci duboko dim i stvarno osjeti njen ukus i uživaj u njemu. Izdahni i razmisli o dimu i žaru u koji gledaš, razmišljaj šta sve to znači za tebe. Ne uzimaj čak ni dim zdravo za gotovo.
I čovjek to i učini. Naravno, nije prestao skroz, ali je pušio pet cigareta dnevno sa takvim merakom i ponekad mu je bilo žao da je zapali, jer je nekako čekao da mu dođe inspiracija da skonta nešto novo pa da je zapali. Dobro, reče ona, razmisliću. Možda se čovjek nekad umorio od razmišljanja. Daj mi da zapalim, i ja ću tebi ispričati vic: pita Isus Djevicu Mariju, mama, gdje ćeš ti na odmor ove godine? Kaže ona, ne znam, kontam možda u Međugorje, nisam nikad bila tamo.
Raspršit će te se svaki na svoju stranu
I mene ostaviti sama.
No ja nisam sam
Jer Otac je sa mnom.
Došao sam kući i pristavio vodu za čaj. Večeras je dvadeset i sedma noć mjeseca Ramazana i još uvijek ne znam šta da poželim. Sretan sam Bože, hvala ti. Sjeo sam, pustio Radiohead i napisao ovu priču. Vani je siva magla i nema ni Mjeseca ni meteora. Pijem treću šolju crnog čaja i pušim cigaretu. Neću moći zaspati, kasno je.
Jebi ga, šta ću. Volim crni čaj.
Neke stvari jednostavno nikad nećeš naučiti.
Neke druge, opet moraš.
