Večeras je noć želja. Poželi jednu. Ne znam koju, ne znam šta bih poželio. Ne znam da mi se ikad ispunila ijedna želja. Šta želim? Ne znam. Dok ja smislim šta želim, vrijeme želja prođe. Da poželim da sam sretan, šta god to da znači? Možda sam i sretan, ali nisam svjestan toga. Možda se moje želje i ostvaruju, samo što ja zaboravljam na njih. A možda se sad probudim na mekanoj travi koja ne bocka i budem okružen žutim cvijećem, a alergije je iznenada nestalo, i gledam sa osmijehom u sunce ravno iznad, a ono mi ne smeta i ne trebaju mi sunčane naočale i temperatura je savršena. Možda stvarno nisam svjestan koliko sam sretan. Dok god sam živ, biću sretan Bože. Znam da makar postoji žuto cvijeće i to mi je dovoljno. Sada.
