Zima je i mračno je. Nema nikoga, samo ljuljačke, pješčanik, tišina. I nas dvoje. Sami. Njegov prijatelj i ja. Kao u filmu o posljednjim ljudima na zemlji. U mraku samo žar njegove cigarete i snijeg koji blista pod uličnom rasvjetom. Bijela brda. Zima ne prestaje.
– Nemaš dovoljno toplu jaknu, nije ni čudo da se smrzavaš – govori mi on često.
Njegova briga mi godi.
– Imam dvije veste ispod, šal… ne trebam još i jaknu – odgovaram.
Pa ipak, kada izađemo van, dršćem. Približavam mu se da me ugrije.
Sada priča, napeto i nervozno.
– Zašto je ona takva? Da je barem samo malo mekša…
Stalno se ponavlja. Provukao bi se kroz ušicu igle, učinio sve, samo da je promijeni, samo da je drugačije.
– Kako ti to rješavaš s njim? – pita me.
– Znaš kad smo slavili njegov rođendan? – uzvratim. Klimne glavom.
– Prije nego si došao, u onom klubu, pitala sam ga… – on me prekine.
– Taj klub je jebeno čudan. Svuda je nekakav bijeli pijesak i palme, a ne poslužuju ništa od koktela – jače se zaljulja u ljuljački. – Zašto ste išli tamo?
– Ljutio se kako stalno sjedimo doma. Kako se uz mene pretvara u starca. Uzela sam jaknu i izašli smo na najbliže mjesto. Uglavnom, pitala sam ga gdje se vidi za pet godina. Rekao je, možda sa mnom, s dvoje djece. A možda na brodu na Karibima. S dvadeset ljepotica.
– Jebeno. Kako si to riješila? – pita.
Kao da postoje jasne formule kojih se valja pridržavati. Recepti koji se prouče i primijene. Čemu sve te silne samopomoćnice i služe? Trebala sam se zadubiti. Možda je sve stvar učenja. Učenja trikova.
– Nikako – kažem – ja to ne rješavam. Ne znam kako.
– Ali si mu srala kasnije? – pita me, zamahujući nogama.
Toliko je siguran da to nije moglo proći nekažnjeno.
– Ne. Bila sam tužna. Umorna.
Opet osjećam hladnoću. Počinje snijeg. Pada u naletima i ne ostaje na tlu. Otvaram usta i čekam da mi neka pahulja uđe unutra. Ako je ljubav igra, ovo su pravila, sjetim se naziva samopomoćnice koju sam davno prelistala u knjižari. Bila je uređena prema poglavljima, kako i što točno raditi, kako se ponašati u fazi flerta, što nakon neobavezne faze, a što neposredno prije braka. Ne mogu se sjetiti ničega. Niti jednoga jedinog savjeta. Pokušavam se koncentrirati, ali ništa ne uspijevam prizvati. Možda bih sutra prije posla trebala otići do te knjižare. Kupiti knjigu. Proučiti o čemu se zapravo radi.
Snažno se ljuljam na ljuljački. Kao da želim skočiti. Iskočila bih kao kamen koji je netko izbacio iz praćke. Pala bih na tvrdo. Krvarila. Osjetila bol. Kada bi se barem ta bol iznutra prebacila na van. Kad bi se prebacila na krv, na kosti. No, možda to ne bih mogla izdržati. Zapomagala bih, vikala.
On priča i dalje.
– Evo, kad bi ona samo jednom u životu rekla da joj je žao.
Opet poželim vikati, vrištati. Ali, tako je tiho. Tišina postaje umirujuća. Kao i zima. Osjećam laganu bol od hladnoće, a i mučninu od ljuljačke. No, on ne prestaje govoriti.
– Osamljen sam. A ti?
Stane s ljuljanjem i gleda me kao da je ovo pitanje presudno.
– Možda samoća daje priliku za promjenu. Nabolje.
Te riječi dobro zvuče u mojim ustima, imaju pun okus, mirišu kao borovnice. On se zagleda u kip na sredini parka i nastavlja. Pitam se hoće li doći do varijacije u temi. Umor postaje sve jači. Možda bih mogla leći u snijeg i samo kratko zatvoriti oči.
– Jučer sam je udario, znaš. Rekla mi je da sam tolika pizda da je ne mogu ni udariti. Pa onda jesam. Jebiga. Onako, jako.
Pogleda me.
Zaustavim se na ljuljački. Zamišljam kako je udara. Njezino nježno lice i velike zelene oči. Kako pada na kauč u njegovu stanu, tapeciran najgorim mogućim uzorkom, crno-bijelim cvjetovima. Malo krvi pojavi se na kauču, između crnog i bijelog.
– Čuješ? – pita me.
Tražim riječi. Pokušavam ih dohvatiti, kao s kukom ili udicom u mutnom jezeru.
– Da..
– Je l on tebe udario ikad?
Zavrtim glavom. Njegov prijatelj ne udara nogom, ni rukom. Nekada nešto razbije ili viče kako sam najmanipulativnija kuja s kojom je ikada imao posla. Nekada udara po stanu. Jednom je skoro slomio ruku od udarca u volan. Ali to je uglavnom to. Osim kad bijesno izađe, zalupi vratima i ne vrati se po nekoliko dana. Ne znam gdje ide. Ne usuđujem se pitati.
– Hej – kažem mu. – Ajde udari mene!
Osjetim blagi strah pomiješan s uzbuđenjem. On stane na ljuljački i nervozno se nasmije. Zatim se nastavi ljuljati, a lice mu se opet uozbilji.
– Gle, nisam uživao u tome.
– Znam – kažem. – Svejedno.
– Ne želim. Nikad više. Nju niti ikog drugog. Koji ti je kurac?
– Možda će pomoći. Svi misle, nasilje je loše. Ali možda, znaš.. – kažem.
Gleda me kao da pokušava izračunati neku vrlo kompliciranu matematičku operaciju.
– Gle, nitko neće znati – govorim mu. – I ne moraš jako, možeš samo šamar, jak šamar. Hoćeš li? – govorim brzo i uzbuđeno, kao da sve ovisi o tome.
On šuti.
Dižem se sa svoje ljuljačke i prilazim njegovoj. On stane. Lagano se tresem od hladnoće. Nježno mu primam ruku i stavljam na svoje lice, kao da ga pozivam na ispipavanje terena. Na trenutak se samo gledamo. Njegove oči su plave. To je jedino u što sam sigurna.
– Hajde. Molim te – šapnem.
– Tebe pali ovo? – pita.
Gleda me bez treptaja. Zavrtim lagano glavom.
– Ni najmanje – kažem.
Čini se kao da mu je laknulo. Duboko uzdahne i pogleda svoju ruku. Trenutak razmišlja, a zatim kimne. Nasmiješim se.
Zatvaram oči i pitam se hoće li ostati trag.
Jelena Zlatar Gamberožić
(Iz zbirke priča “Odjavna karta”, Centar za Kreativno Pisanje CeKaPe, Zagreb 2014.)
