Lift na trećem katu čekam neobično dugo
Lift u poslovnoj zgradi na prizemlju stoji čitavu vječnost. Napokon, vrata se otvaraju i u liftu zatječem par. Dok se vozimo, promatram ih u ogledalu. Stoje jedno kraj drugoga bliže nego poznanici ili poslovne kolege. A onda se žena nagne, kao da će mu staviti glavu na rame, pa kaže:
„Ovaj put joj moraš reći da je gotovo“
Skladan brak
Nakon što je narezala luk (mrkvu i kokošje kosti pripremila je prethodno), a netom prije sjeckanja peršina, Nina se sjetila da već neko vrijeme nije vidjela muža. Prehodala je donji kat kuće otvarajući vrata po vrata, i u otvorene prostore uzvikivala “Tom, Tom.”
Isto je ponovila na katu, no muža nije našla. Zadnji je provjerila podrum, koji je Tomu služio kao alatnica, skladište i prostor za remont starih motocikala; njegov ‘hobi za mirovinu.’
Toma je našla u stolici, blijedog i ukočenog, skorene pjene oko usta.
„Bože moj, Bože moj kako se to moglo dogoditi,“ ponavljala je kasnije bolničarima i policiji „sve je bilo normalno, kao svaki drugi dan,“ a mrtvozornik joj je polako i smirenim glasom ponavljao da je prema ukočenosti tijelo u tom stanju barem četiri dana.
Sjeme
Kad sam se vratio doma s jednog putovanja, na šanku me dočekala golema lubenica. Poslao sam par poruka zahvale onima koji imaju moj ključ ili do njega mogu doći.
Redom su odgovorili “nisam ja”
Do danas nisam saznao kako se tamo našla. I dalje većinu vremena vjerujem da je to šala, no ponekad, noću, ulazna vratima gledam drugim očima.
Poziv
Nazvao sam urednika u jednom od svojih raspoloženja i ispucao u dahu:„Ništa mi ne ide od ruke, nisam talentiran, a još sam i lijen. Zašto uopće pišem, ha?“
S druge strane tišina
Tri slike s prozora
Danas
je ulica pretežno tiha.
Niže na raskrižju muškarac viče na
mladog policajca, govori da nekad moraš proći kroz crveno jer u
životu moraš proći kroz puno toga. Ima nešto u toj logici što će
policajca natjerati da izvuče motorolu.
Nekad prije semafora, na tom mjestu je stajao znak s natpisom “NLO” i prekrižen leteći tanjur. Godinama smo mu se čudili, a onda su ga zamijenili semaforom. Sada je to samo priča koju više ne možemo pričati.
***
Na broju 13 profesorica klavira živi s lutkom muškarca kojeg ponekad svečano odijeva. Namjesti ga uz prozor pa tako provedu poslijepodne.
Kada prolazi pod njihovim prozorom, tramvaj našu ulicu zakopčava kao zip, primiče joj fasade. Putnici ih onda gledaju i oni gledaju njih. To je iskrena znatiželja, ograđena staklom; vidi, tu sam. Već sljedeći trenutak na redu je nova stanica.
Nakon što tramvaj prođe ulica se raširi, a pruga bljesne na suncu.
***
Susjeda Slavica ima lice opterećeno kremama i noću dežura u veži. Sinoć su, kaže umornim glasom, po pločniku bile rasute ruže, a papir koji ih je držao na okupu lepršao je kao da to nisu njegova posla.
Čula je i glasove kaže, njegov pa njezin, zatim potpetice kako prelaze tračnice, odlaze na drugu stranu ulice. I još nekoliko povika. Svjetla u stanu profesorice klavira su se upalila, a dvije sjene pojavile se u okviru prozora.
Jutros, nakon uličnih čistača, pred našim ulazom više nema tragova njihove ljubavi.
Ulica je tiha i njih kao da nikada nije ni bilo.
Čemu služe oči
Na ušću rijeke Mekong ribari brodicama crtaju oči; dva velika oka na pramcu, taman iznad vode, da im brodice nađu put kroz opasne struje, da izbjegnu zle duhove rijeke i sigurno ih vrate toplom krevetu, zagrljaju koji tamo čeka, topotu nogu po drvenom podu i juhi od rižinih rezanaca.
Na ušću rijeke Mekong ribari razumiju čemu služe oči.
Pješčani sat
Na dalekom otoku ceste su očajne. Gledano iz zraka čine rijetku, nelogično razbacanu i isprekidanu mrežu, nedostatnu za postojeći promet. Putevi kojima nas vozi Ayu, naš vozač dotrajali su, uski i umorni od turista poput nas.
Svaka, pa i najbliža destinacija koštat će te barem sat vremena. Ipak, kad god da stignemo na odredište, Ayu se okrene, široko se nasmije pa kaže “već smo stigli”
Gledam u sat pa u njegovo sretno lice: jedno od njih dvoje je u pravu.
Masaža
Riječi su fragmenti koje biramo iz beskonačnosti tišine; sve mogućnosti sadržane su u njoj.
Na obali Indijskog oceana tišinu
prekidaju starice u šarenim haljama. Smiju se glasno, toliko smijeha
iz tako sitnih tijela, plješću me po guzici i plećima
this
need massage, need massage
Pristajem.
Kasnije, nauljen i omekšan, žmirim pod suhim lišćem palmi, a ženski glasovi (ima ih četiri, ili pet, ili više od toga?) govore uglas, i ne prekidaju jedna drugu, i ne čekaju da druga završi.
Ne razumijem riječi, no glasovi postaju intimniji. Dlanova usidrenih u lopatice, riječima se vraćaju kući. Jedna se brine o zasadu riže; druga je ljuta jer joj kći vozi skuter; treća se krevelji dok govori, a kada prijateljicama dobaci riječi, one joj vraćaju smijeh.
Kada završe i odu, vrati se tišina.
Ivan Jozić
