Mama je na dežuri, asistira nekome ko spašava živote. Nije da je važno što je nema, čak i nije važno. Ona sad nekome mjeri pritisak, zabada braunilu, mijenja pelenu, onda se moli pokraj kreveta za zdravlje ili za dušu. Ona misli da svi bolesnici vjeruju u boga. Prije je mislila da svi ljudi vjeruju u boga, jer je bog to tako uredio. Rekla sam: tata nije vjerovao u boga.
Tata je bio komunista, rekla je kao da govori o Rimljanima ili praljudima ili dinosaurusima. Onda smo pričali o crkvi, nismo više pričali o tati. Nisam je nikad vidjela da spava na tatinoj strani kreveta, možda postoje neke komunističke grinje koje ujedaju samo vjernike. Rekla je da moram završiti fakultet, da je trideseta iza ugla, da su to ozbiljne godine i da, povrh svega, moram ići u crkvu da bi spasila dušu. Rekla sam da mi je dvadeset pet, da je to daleko od trideset. Ona se naljutila i rekla da moram završiti fakultet i ići u crkvu i još je dodala da ljudi u crkvi pitaju nju zašto joj nema kćerke, vide me na ulici ali u crkvi ne. Rekla sam da me boli ćošak za crkvu, a pogotovo za ljude u crkvi, fakultet nisam spominjala. Oči joj se pretvore u očaj. Sjela je za kuhinjski sto pod golom sijalicom, pustila da joj ruka udari o površinu stola, uzdahnula i rekla da je Bog iskušava. Ja sam osjetila sokove ljutnje kako klokoću suprotno zakonima fizike (odozdo prema gore, iz peta u glavu) i rekla sam kako je logično da su u Somaliji gladni kad se gospod bog samo bavi svojom Savkom. Vidjela sam kako se mojoj majci Savki trza vilična kost kao da će ispasti, razjapiti se i iz dubine ždrijela moje mame Savke pokuljat će pravedni anđeo, raširiti svoja krila od svjetlosti u kuhinji dvosobnog stana socijalističke gradnje i posjeći me plamenim mačem.
Urliknula je da sam pod njenim krovom, a pod njenim krovom se Božje Ime poštuje. Ja sam onda urliknula da je tata dobio ovaj stan zahvaljujući bogovima iz Centralnog Komiteta i da mi se fućka za božje ime i da svakako jedva čekam da se odselim. Ona je prestala urlikati i počela plakati. Plakala je neko vrijeme, ja sam šutila. Mislila sam kako je ljudsko biće drvo koje rađa suze, zaludan plod, slanu vodu.
Ti si mi iskušenje, govori mama. Suze i bale slijevaju joj se niz lice, liči na ogromno musavo dijete.
Ispričala je kako sam zamalo umrla na porodu, kako mi se pupčana vrpca omotala oko vrata, kako mi je lice bilo tamno kao prezrela šljiva, kako je zamolila Boga da me spasi, kako je rekla svom Bogu, svom voljenom Bogiću da uzme nju a ne mene, da se onda preplašila smrti kad je osjetila da joj puls raste i da gubi svijest. I to je sve čega se sjeća. Kad se probudila, ja sam vrištala u njenim rukama, živa i glasna. Doktor je rekao da nas je jedva spasio i da je to bilo čudo. Otad, kaže, zna da sam ja njeno iskušenje, jer se ona u zadnjem trenutku preplašila mraka, pogazila vjeru i povukla svoju molbu.
Ja sam šutila i grebala progoreni dio stolnjaka, davno sam tu spustila vrelu šerpu, a zaboravila podmetač. Crn, ugljen polumjesec. Uštap iz pakla.
Ja ne mogu više, pogledala me kao da to zaista misli. Oči su joj bile ružne i vodenaste. Ovo je preteško, rekla je. Voljela bih da si umrla u toj bolnici.
Ja sam čeprkala negativ šerpe na stolnjaku završavajući prstom krivulju crnog polumjeseca u precizan krug kao historija koja se stalno vraća kao zmija koja jede svoj rep. Nisam joj ništa rekla. Nisam joj ništa otad rekla. Gola sijalica mi je ostavila otisak na mrežnici, treptala sam bjesomučno da ga otjeram.
Onda sam nazvala Jakova, plakala sam s njim, htjela sam ga poljubiti, uzeti mu tijelo, staviti ga u svoje, njegove oči da zamijene moje oči, da srastemo skupa kao dva čvornata hrasta, da ga progutam, da mu stavim ruke na obraze, dodirnem mu čelo čelom, da budemo dvoglava boginja, da stvorimo svijet ispočetka, da vrijeme ide odozdo prema gore a ne s lijeva na desno.
Sad on odlazi.
I to je sve.
Benjamin Bajramović
Odlomak romana u nastajanju.
