Oni koji odlaze
abeceda
tablica množenja
sva mjesta na staroj cesti
od Karlovca do Vratnika
držim dah od table
do prekrižene table
mirisni borić je kava iz termosice
gutljaj za svaku serpentinu
noću sanjam sile u zavoju
tamo na Vratniku,
s prvim pogledom na more,
preventivno povraćam.
svi automobili kojima si odlazila
tegle su cvijeće kontrastnih boja valjaju se nizbrdo
stroj u njima imitira život
i umire u psećim godinama
čuvaju kraj ulice
trava im raste oko kotača,
povlači ih u sebe
u autu si siguran od udara munje
dobro je uzemljen
ptice savijaju gnijezda u amortizerima
štakori trče u kotačima
igraju se hrčaka
dok
ljeta umiru po karoseriji
od svih ljudi koji odlaze
nikada nisi putovala
na more prstom po karti
starom cestom,
masnim od janjetine
slatkim od štrudli
abeceda
tablica množenja
nitko ne sanja autoceste
nitko ne čuva krajeve ulice
od svih ljudi koji odlaze
nikada nisi čistila mrtva ljeta
i sadila ih u tegle cvijeća kontrastnih boja
Zidovi
kapi bijele boje oko kuće
amaterski su arhetipovi pahulja
kuća nikada nije bila obojena
jeseni samo cure po njoj između
kukaca koji se igraju snijega
živim s mažoretkinjom olovke među prstima
i u odjavnoj špici ljeta
spajam sve pjegice
u prave kuteve rimskih brojki
svih datuma koji su već prošli
napinjem bijele kože
u tamnoplave karte
tamnoplavo je samo laž crnog
razotkriveno na suncu
nikamo ne vodi
dlačice u suprotnom smjeru
mjerenje je vremena u lijenosti kasnog ljeta
jedan ili dva dana
sve duže sa sporijim suncem
iritacija ili korigiranje ljepote
2013 sam otkrio da ljeti brže starim
narastao previsok
i žurim se smanjiti u jesen
sjedala u autobusu
standard su i ljeto su
Kristove rane na koljenima
češem stropove glavom
prhut je otpala boja
i smanjujem se tri dana zaredom pa četvrti zaboravim
mrvice kruha su
žbuke stropova
u koracima iza mene
Djed
Kada ostarim želim izgledati kao Samuel Beckett
ali nitko u mojoj obitelji nema bore
tek je djed lice naborao kao putokaze prema smrti
umro je nekoliko dana poslije
ali smrt,
smrt nije dočekao
Još sjedi u vikendici, gleda televiziju
sluša Dnevnik, komentira nogomet
nekada televizor nije uključen
nekada ni djeda nema
kalendar je broj riječi koje izgovori u danu
različite daljine u koje gleda
nos mu se spustio u
u Adamovu jabučicu
od težine naočala
danas kroz njih slikam
samo prema suncu
i na svim je fotografijama
sunce sve bliže
stol prede pod njegovim dodirom
prsti grizu patinu metala
djed je zadnji sloj brus papira na drvenom namještaju
mjesta gdje je nestao lak
ispucale bore kožne prtljage
diže pivo prema nebu
horizont je linija dva prsta iznad dna
meni samo pjenu toči
komentira kako mi stoji sijedi brkovi
i moj talent za starenje
djed su tamni tonovi boja
presvlake stolaca mornarsko plave
bijele potkošulje okomitih paralelnih pruga
bore stresene s lica na odjeću
moj djed je pogled na more i
i serije fotografija zalaska sunca
televizor zaglavljen na nogometnom kanalu
bez igrača na terenu
zelene livade bez produžetaka
pivo bez pjene
i plastični namještaj
