***
Previše sam volio miris knjiga da bih uvjerljivo pisao o bilo čemu,
trajanju njenog parfema na obrazu
ili tuđem djetinjstvu.
Odlazeći, dodirivali smo jedno drugom uši,
kao da se tako priziva zvuk poznatog glasa,
glasam za nepoznato,
što se glasne i odjekne
u glasu koji najglasnije liči na tvoj, govorio sam, sjećam se,
dok u bunilu prepoznajem samo miris knjige, sklopljene, pikrivene kapcima.
Njih sam volio suvišno iskreno,
no samo da ne bih uvjerljivo morao da pričam o tome,
jer mi se od priče zgrči zeludac,
od priče uprazno.
Vrištao sam,
o svemu onom sto se sabere u mirisu knjiga,
onome što kutlja ispod stopala,
a ne letiš, nego propadaš.
Ćuteci, bez zuba,
tek rođen ili mrtav, svejedno.
***
Želim da plačem u avionu koji pada,
Da bez ustezanja pokažem koliko žalim život,
ili se radujem smrti.
Možda bih pokušala da zadavim pilota
ili bih molila da nas spasi,
Svi bismo otvarali padobrane
užurbano, nespretno, očajno kao riječi,
Avion bi bio pun bezimenih urlika,
Davili bismo se u rasklopljenim padobranima,
kao u zamišljenom zagrljaju.
Najednom, sve bi grcalo u besmislu
i svi bismo digli zdravice golim šakama,
predali se prošlom životu, kao neuspjelom putovanju.
Želim da zaspim u avionu koji pada,
pomireno kao oprane šolje.
Hodnik aviona je mračan varijete.
***
Kroz rasutu odgovornost,
po centru i sredini savjesti što te grizu,
prevrću, izazivaju sitost bez hljeba,
povraćanje od taštine – srešćemo se,
tek da se ne prepoznamo
i taj će mi susret lako pasti,
kao neprespavane noći, dani kišna polja:
izmljevena zemlja pod točkovima
tvojih godina, mojih godina….
Stisni ruke da se ne prepozna bijes
što se nadvija iznad,
zeleni čempresi, čempresi bez boja,
sve šarenilo što niotkud jenjava,
a gutaš ga kao vodu, tupo.
Sve je mirisalo na pređašnje godine,
na citruse drugog grada, na tvoje rečenice,
odgovore isprovocirane pitanjima,
na tačke, monologe, na uzavrela polja i kajanja,
kajanja koja traju.
Stajali smo, a nije nas bilo –
u planovima,
što naduvani mašu nad nama.
Slađana Kavarić
