PAPIR S PIGMENTOM ŠUTNJE
kako izgleda jedan tvoj običan dan,
sav od nepodnošenja čistih
zgužvanih papira? za čiju dnevnu
reklamu su prostor moje današnje
emocije dok gubim te u vodovodu za
suze slova, umotavam u mokre
sunčeve tkanine, onda žalim za
tobom sve do mjeseca čije si ruho uprljao.
izgubila sam previše slika i premalo
šutnje. fali mi kanta za smeće u tebi.
ANAEROBNA NOĆ
razodjenut ću kilometre blizine
kao tkanine koje ne vidi tvoje unutarnje oko.
ti si moje bolesno ništa.
zaključavam se i sama od sebe,
skrivam u bocama zraka
uspavanke za male krtice.
kratice nježnosti na
kilometrima kazetnih traka.
Rec: noćas neću sanjati ništa.
ni nedostatak svjetla u kućama
za hospitalizaciju naših ljetovanja.
noćas mi je tuga prepuna
mikroorganizama koji svijetle u mraku.
O MRTVIM OSJEĆAJIMA SVE NAJBOL(NI)JE
splela je vrba svoje korijenje po tastaturi
žaleći žabe što ne žive u toj zemlji gdje
tisuće ofelija lijepih kupa se
u gorkom toniku tvojih očiju.
sumrak zeleno kaplje kroz infuziju
priključenu na zidove nečijih tankih vena
koje se po bolnom postupku izjašnjavaju kao naše.
u tom trenu će zazvoniti telefon režući nas
osjećajima koje smo vezali njegovim žicama.
ti osjećaji su pretjerano divni.
mi smo tvorničke greške u njihovom tkivu.
voljet ću te prirodnom smrću
sve dok rone na dah proizvođači umjetnog cvijeća.
Šima Majić
Iz zbirke “Melankolija igra badminton”, Vrijeme, Zenica 2018.