jesmo, a nismo
kako nismo imali početak
teško nam je bilo napraviti kraj
pa smo legli na igralište
i čekali da netko prvi umre
(možda onda ljubav prođe)
Nije teško
Nije teško nositi policu sama na četvrti kat
Teško je sjetiti se
Stotine mrtvih žaba
Zgaženih u kišnoj noći
Kada sam prijatelja jedva namolila
Da me vozi kući
Sa pank koncerta
Da bih se stigla
Osjećati loše pred majkom
Tik pred njenu smrt
I
Najčudnije se sjećam
Da su sva svjetla u kući bila upaljena
Dok smo čekali hitnu pomoć
A ja sam mislila na one mrtve žabe
Dok je moja mila mlađa sestra
Masirala mamina stopala
Prošlo je 10 godina.
Nikako da prebolim te žabe.
svemir čuje, sine.
što ti želim ostaviti sine?
mraz je, sine
grančice su bijele od mraza.
tvoja mama je dijete
nosi šešir, jeans jaknu i pončo,
a hladno je, sine.
jebeno hladno.
mama se glupo obukla za vožnju biciklom.
mama sjedi na krevetu i piše u bilježnicu.
slušam flautu i pišem raznim bojama
grizem obraze
gledam u bijelu debelu svijeću
gledam u nebo i razmišljam
kako se već valjaš po nebesima
sine
možda si u ptici koju hranim
možda si u zrncu prašine koje sam jutros stresla s deke kroz prozor
ili si crv u mrtvoj vrani pored koje svaki dan prolazim
strpi se sine.
imamo vremena.
mama još nije dovoljno plakala
mama još nije dovoljno putovala i pila
mama još uvijek nosi različite čarape
mama se još uvijek boji aviona i smrti sine.
imamo vremena, sine.
provuci se kroz još koju vlat trave
projuri koz još neko riječno korito
padni kao pahulja na topli nos neke srne
valjaj se po svemiru sine.
mama još nije naučila peći kolače.
imamo vremena sine.
imamo vremena.
još stigneš izabrati boju očiju.
Ivana Vukićević
Ivana Vukićević rođena je 1992. godine u Beogradu u znaku raka. Srednju školu jedva završava u Slavonskom Brodu, dok u Osijeku vrlo uspješno završava Akademiju za umjetnost i kulturu te postaje magistra glume i lutkarstva. Profesionalno kazališno iskustvo stječe u mnogim kazalištima među kojima su: Gradsko kazalište Zorin dom u Karlovcu, Kazalište Virovitica u Virovitici te Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku. Od 2018. godine radi u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku gdje se, osim u glumi i lutkarstvu, okušala i u pisanju kazališnih tekstova, pa je tako njen tekst „Što igračke žele?“ tamo doživio svoju praizvedbu. Neke njene pjesme objavljene su u časopisu za književnost „Tema“. U slobodno vrijeme sjedi na Dravi, piše i misli da je život baš super.
