Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti 20. stoljeća. Rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje školovanje započinje u Imotskom, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Potom, 1902. odlazi u Split gdje polazi klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskom sjemeništu. Nakon mature, upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Parizu boravi od 1913. – 1919. godine kada se vraća, najprije u Beograd, pa Sarajevo i na koncu Zagreb. U početcima svog rada bio je iznimno vjeran Matošu, da bi se kasnije upoznao sa stvaralaštvom Baudelairea. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek srebra (1920.) i Kolajna (1926.), dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Zbirka Auto na korzu izašla je 1932. godine u Nikšiću, da bi ostale zbirke objavio u Zagrebu. Moramo naglasiti da se od 1945. – 1950. nije pojavila ni jedna Ujevićeva knjiga, jer ga je Sud časti 1945. kaznio zabranom javnog djelovanja zbog suradnje s okupatorom. Ipak, Ujevićeve pjesme “kolale” su među studentima i tada se stvarao mit o pjesniku boemu, njegove pjesme učile su se napamet i recitirale kao vrhunska pjesnička baština. Posljednju zbirku Žedan kamen na studencu objavljuje Društvo književnika 1954. godine s pogovorom Stanislava Šimića.
U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispjevao himne radu i ljudskom bratstvu. Tin je imao kao i svi veliki pjesnici, nešto lokalno, nešto što pripada njegovom rodnom kraju, kao što je to imao Dinko Šimunović. Ne biti toliko vezan za svoj narod i svoju zemlju, kao što je to bio Tin Ujević, znači biti apstraktan pjesnik, a Tin je sigurno bio najmanje takav. Ujević umire u tišini, u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, 12. studenog 1955. godine.
Ivana Sabljak
