Odlomak iz djela u nastanku
– Jebote, otkada nisam bio u Krivom – kažem joj.
Sjedimo vani u jaknama, na visokim stolovima koji su i dalje, i mnogo godina poslije, ofarbani u narančasto i zeleno i plavo. Krošnje su obgrlile južni dio dvorišta, zgrada se smjestila na jugozapadu, tako da se sunce tromo probija i ne donosi toplinu, a kad se konačno nađe na zapadu, svjetlost koja pada na kožu, drvo i prašinu ranjena je, nemoćna protiv dolazeće studeni.
Odlomak iz djela u nastanku
Sljedećih nekoliko dana vratio sam se rutini i manje ili više, osim društvenih igara s frendovima nedjeljom, nisam izlazio. Pokušao sam ih uvjeriti o postojanje tog fantomskog radija, ali nisu mi vjerovali. Useru polilla poslao sam poruku, ali me seenala. Ljuta seenuša, a ja nisam tvoj seen. U ponedjeljak, nakon još jedne smjene do 23h, vratio sam se doma i upalio radio. I dalje je bio na istoj frekvenciji.
Već se dugo spremao krenuti na plivanje. Bazen u blizini stana bio je otvoren prije nekoliko tjedana i nije mogao biti natrpan ljudima, ne još.
Zamišljao je kako će ući u taj plavi prostor i zatim nestati u vodi. Mobitel i odjeću ostavit će u svlačionici. Sa sobom će ponijeti tišinu i zamišljati zvuk valova, tiho i nenametljivo kretanje morskih struja. Sat vremena, toliko će moći izdvojiti, odmaknuti se od ekrana i vijesti o ratovima, krajevima. Da sve i nestane, mislio je, i da nešto ostane – ostala bi ta mirna, duboka strujanja.
Bazen ga je mamio mjesec dana. Prolazio je pored njega, stajao na velikom parkiralištu i gledao unutra. Ljudi su plivali, robotski i precizno, činilo mu se, s jednog kraja bazena na drugi. U trenutku kada bi dotaknuli jedan kraj, okretali su se i plivali prema drugom. Nisu zastajkivali, nisu uranjali, sve je bilo kao na traci.
To je morao izbjeći, mislio je. Morao je postići razigranost djeteta u plićaku, kad već neće moći na more ove godine. Bit će pod umjetnim svjetlom i bit će previše ljudi, ali nekako mora postići sporost, osjećaj građenja kule u pijesku.
To neće biti moguće u gužvi bazena, znao je. Izaći će još umorniji nego što je ušao. Treba pogoditi pravi trenutak kad neće biti nikoga, ali za to treba prolaziti kraj njega i promatrati.
— I stres utječe na sve to — rekao je doktor na zadnjem pregledu. — Čim se toliko koncentrirate na neki dio tijela, ta pozornost samo pogorša stvari.
Uhvatio se za vrat.
— Eto vidite. — rekao je doktor, kratko ga pogledao i nastavio nešto upisivati u kompjuter.
Pitao se što zapisuje.
— Ali teško gutam, a želudac me boli gotovo svakodnevno…
Doktor je prestao kuckati i pogledao ga. Njegov iskusan pogled kružio je negdje iza njega, po ormaru, plakatima u ordinaciji.
— Trebali biste se opustiti. Bavite li se nekim sportom?
Nije odgovarao. Gledao je u svoje ruke. Roditelji su mu umrli u razmaku od šest mjeseci, a doktor ga pita bavi li se sportom. No, tom doktoru je svejedno. On viđa sve, svaki dan. Navikao je prenositi loše vijesti pa mu je možda bilo ugodno upitati nešto benigno poput bavi li se njegov pacijent, čovjek preko puta, nekim sportom. Možda je žudio za takvim, mirnim i uljudnim pitanjima.
— Plivanje ne bi bilo loše za vas — nastavio je.
Činio se čak i zainteresiranim za to da mu ponudi najbolju tjelesnu aktivnost.
— Pa, otvorio s…se bazen kraj mene — promucao je.
— Eto! — pljesnuo je doktor. — Dakako, uvijek možete potražiti i psihološku pomoć. To bi također bila vrlo dobra ideja! Ali kažem vam – pokušajte se opustiti. Želudac je kao glava – sav stres ide direktno u njega.
Dignuo se sa stolice i pružio mu nalaz. Činilo se da ga želi što prije udaljiti iz svoje ordinacije.
— A još ste i mladi! Što ćete za petnaestak godina? Jednostavno biste trebali prestati s tim strahovima.
Dopratio ga je do vrata. Želio je biti siguran da se neće vratiti.
— Zapamtite, sve je u tome kako se postavite! — viknuo je doktor za njim prije nego je zatvorio vrata.
E nosi se k vragu, pomislio je dolazeći do recepcije. Još ovo moram i platiti. Ali bazen, kako se prije nisam sjetio bazena?
Izlazio je iz poliklinike i mislio kako je možda ipak dobro potrošio novac. Sam nikada ne bi počeo razmišljati o bazenu, a ovako – ispada da je to dio njegove terapije.
Krenuo je prema bazenu i promatrao staklenu, zelenu, veliku zgradu.
— Ovo bi trebao biti moj novi hram — rekao je naglas. — Umjesto poliklinika i bolnica.
Pogledao je u mobitel. Deset nepročitanih mejlova, pet poruka na Viberu i još sedam na ostalim aplikacijama. U ordinaciji nije bio dulje od pola sata. Sat vremena bazena bit će luksuz.
— Slušam — javio se na mobitel.
— Imamo problem s dvoranom — čuo je s druge strane. — Trebao bi to srediti.
Ideju bazena gurnuo je negdje u sporedan džep uma i nastavio razgovor.
***
Prošlo je mjesec dana. Obilazio je oko bazena kao oko zabranjenog, svetog grala i nastojao tamo obavljati većinu poziva. Uskoro je donosio laptop i sjedio u kafiću na gornjem katu zgrade bazena u koji je ulazio stepenicama s vanjske strane. Promatrao je ljude kako ulaze i izlaze, grupe djece koja dolaze plivati ili trenirati, profesionalne vaterpoliste. Sunce je sve jače peklo pa je nosio sunčane naočale i nastojao se držati hlada.
— Jedan od ovih dana krećem na bazen — rekao je kolegi na mobitel i gotovo odmah požalio. Što ako se ovaj krene raspitivati o tome pa se na kraju i sam pojavi?
Srećom, kolega je to prečuo.
— Oni i dalje tvrde da im nije plaćeno. I zovu svako malo.
Nije otklonio ideju bazena. Shvatio je kad bi trebao doći: navečer, sat vremena ili samo pola sata prije zatvaranja. Tada ljudi izlaze, isparavaju se i odlaze svojim kućama, a bazen ostaje gotovo prazan i tako sve do gašenja svjetla i zatvaranja, što nikad nije točno u minutu, a njemu daje još vremena.
Tako će napraviti, pomislio je naglo. Već večeras.
— Što da im kažem? — pitao je kolega — Trebao bih ih nazvati.
Kad bi barem postojao način da se svi oni, bendovi, suradnici, dvorane, uvale ispod vode i nikad ne izrone.
— Riješit ću to — rekao je kratko i doista, to će biti zadnja stvar koju će riješiti danas prije bazena.
A onda će i on isparavati od svega što je smišljao i dogovarao čitav dan, tjedan, mjesec, godinu. U vodi će se sve isprati s njega, omogućiti mu da, kao u nekoj inicijaciji, uđe u novog sebe. Koža će mu biti blistavija i mlađa. Pokreti lakši. Misli brže. Bit će kao mladići koje viđa po gradu, snažni i nasmijani, s bijelim osmijesima.
Samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati.
U dućanu sa sportskom opremom kupio je kapu za kosu, novi ručnik i kupaće gaćice. Sada je bio spreman. Trebalo je samo pričekati vrijeme i krenuti.
Obuzelo ga je neobično uzbuđenje. Pogledao je na mobitel. Dvadeset novih mejlova i petnaestak poruka. Podnošljivo. Ili nepodnošljivo, ali više nije bilo bitno. Aplikacije, mobitel, sve će uskoro biti odvojeno od njega, nešto što mu ne pripada, na što nije dužan odgovarati.
Dočekat će ga samo voda, svijetloplava, dovoljno duboka voda i miris klora koji mu se činio važnijim od bilo kojeg mirisa koji je mogao zamisliti.
Ulazak u zgradu bio je gotovo svečan, ovaj put na glavna vrata.
Bio je u pravu, u bazenu je ostalo još malo ljudi i lijeno su se vukli s lijeve na desnu stranu i natrag. Približio se sumrak. Pružio je mjesečnu karticu koju je nabavio na ulazu i produžio prema svlačionicama. Ušao je u jednu i počeo skidati stvari sa sebe; sat, majicu, hlače. Odložio je mobitel. Vjerojatno je opet netko zvao i trebao bi mu se javiti, ali sada više nije bilo bitno. Dokopao se bazena.
U novim kupaćim gaćicama prošetao je kroz ulaz. Uz veliki bazen ugledao je i manji koji je trenutno bio sasvim prazan. Taj je vjerojatno dječji, pomislio je. Prišao mu je.
Polako je ušao u manji bazen, osvrćući se oko sebe. Možda ne bi trebao biti u njemu, ali sada ga vjerojatno nitko neće istjerati. Voda je bila neobično topla. U većem je vjerojatno hladnija, pomislio je. Spustio se i počeo plivati. Zatvorio je oči i zamislio da se kupa u nekoj ljekovitoj, mliječnoj tekućini. Pokreti su mu bili usporeni. Plivao je prsno, sporo i nevješto, baš kako je želio.
Evo, sve sam dobro izračunao, pomislio je. Došao je do drugog ruba bazena i naslonio se. Glavu je stavio na ruke i nastavio mahati nogama u vodi. Već je osjećao da mu se glava razbistrava, da su mu ruke i noge lakše.
Uskoro se odgurnuo nogama i počeo plivati uz rub bazena. Nekoliko je puta i zaronio, promatrajući plavo dno.
Tišina je preuzela prostor. Izronio je i pogledao oko sebe. Još je nekoliko ljudi bilo u velikom bazenu. Možda bi trebao doći do njega, pomislio je, iako ga je počeo oblijevati čudan umor, kao da je previše popio pa se sada mora odmoriti, usporiti, možda samo plutati.
Legao je na leđa i plutao u toploj vodi. Bio je zahvalan što je voda u ovom bazenu tako topla da nije morao mnogo plivati, mogao je samo plutati ili koračati velikim koracima po dnu. Uskoro je i to radio, prolazio kroz vodu dugim i sporim koracima, dodirivao je, zamišljao da je u gejziru, negdje daleko na sjeveru.
U dvorani je bilo sve mračnije. Čudno, pomislio je, zar ne bi trebali upaliti svjetla? Možda čekaju da se sasvim smrači.
Ponovo se osvrnuo po prostoriji. Nije nikoga vidio, ali tako je i bolje, pomislio je još više opušten. Duboki udah na nos, izdah na usta, kao što je slušao u meditacijama koje je pronalazio na internetu nakon doktora.
Koliko je prošlo vremena?
Trebao je ustati, možda i krenuti. Obavio je ono što je trebao, mislio je, izlazeći iz malog bazena. Odmorio se.
Krenuo je prema izlazu iz bazena. Vrata su bila zatvorena, zaključana. Osvrnuo se oko sebe.
— Ima li koga? — povikao je u praznu dvoranu.
Odvratila mu je jeka.
Možda ima nekoga u kafiću u koji je dolazio proteklih mjeseci, pomisli i počne se uspinjati stepenicama. Na vrhu, dočeka ga pogled na bazene. Veći i dublji prostirao se pod njim. Još jednom se ogledao oko sebe, a zatim skočio, bez razmišljanja. Zapeklo ga je kad mu je koža dotakla površinu vode.
Dok je tonuo, mislio je: nikome nije bitno jesam li živ ili ću nestati u ovom bazenu.
Osjetio je malu unutrašnju bol.
Izronio je i napunio pluća zrakom.
Zatim se ponovno popeo stepenicama i ponovio skok – ovog puta bombu. Želio je istisnuti što više vode, pošpricati čitavu dvoranu.
Polako je tonuo u bazen prije nego što je izronio.
Dok je tonuo, opet je pomislio isto: nije bitno što će se sada dogoditi, hoću li zaroniti ili izroniti. Nikomu to nije bitno.
U dnu bazena, učinilo mu se da je ugledao nečije lice. Zatvorio je oči i ponovo ih otvorio pod vodom. Nije bilo nikoga. Koga bi i moglo biti? Nitko ga ne bi pratio u ovu vodu, u ovo mirno i opuštajuće tkanje, a nitko se ne bi niti brinuo o tome gdje je sada, kada se sve zatvorilo i svi su nestali.
Potpuno sam sam, pomisli. Izgovorio je opet tu riječ:
— Sam.
Tišina ga je obgrlila tamnoplavim rukama. Bol se pomiješala s neobičnom slatkoćom.
Opet se popeo i skočio.
Ništa osim pljuska pri doskoku nije ometalo tišinu dvorane.
Slobodan sam, pomislio je i dotaknuo nešto što mu se učinilo kao unutarnja opna sebe, koža, krv, živci i meso iznutra. Zaboljelo je, ali je istovremeno osjetio i povezanost. Samo, nije bio sasvim siguran s čim.
Da su mu roditelji još živi, možda bi ga zvali na mobitel, a onda, kada se ne bi javio, možda bi se zabrinuli, raspitivali se gdje je otišao, možda bi nekako, nekom dedukcijom, došli do ovog bazena, ovog mraka, utrčali i viknuli: Pa, tu si!
Majka bi raširila ruke, otac bi glavom zavrtio lijevo-desno i zatim bi svi troje izašli. Ali, oni više ne postoje.
Postojati, a zatim ne postojati, pomislio je, dodirujući rukom površinu vode. Možda bi mu bilo lakše da nije bio toliko povezan s njima, da ih nije toliko puta promatrao, mislio o njima, pokušavao shvatiti što ih muči, vole li ga zapravo i koliko. Možda, da ih je viđao samo nekih osamnaestak godina, a zatim preselio u drugi grad, državu, stranu svijeta, ne bi osjećao prazninu kako kuca u njemu, nevjericu pred postojanjem i nepostojanjem. Ne bi stalno razmišljao o trenutku kada je majku napustio život. U jednom trenutku bila je zgrčena i duboko patila, ali već u drugom je bila sasvim mirna.
Znači li to da je život teret, a odsustvo života tijelu daje mir?
Mir, levitaciju, kao njemu u bazenu, pomislio je ležeći na površini i ne osjećajući bol ni u jednom dijelu tijela, konačno?
Možda će otići onom doktoru i ispričati mu to, možda će ući u ordinaciju i uskliknuti: IMALI STE PRAVO, BAZEN JE SVE RIJEŠIO!, dok će neki njegov novi pacijent zbunjeno gledati u njega.
Još smo živi, znate, ali vrlo je tanka granica, rekao bi tada tom novom pacijentu i svom doktoru. Doktor bi možda kimnuo glavom, a zatim ustao da ga se što prije riješi.
Doktore, kamo život ode kada izlazi iz nas?, pitao bi ga tada. Onaj grč, grimasa, bol koja je postojala u mojoj majci, kamo je otišla? Znate li? Što mislite?
Možda je plutala neodređeno zrakom, a zatim sletjela u neki ovakav bazen.
Ponovo je zaronio i otvorio oči, ali više nije ugledao ničije lice, nigdje.
Ovaj bazen, to je nešto što čovjeku doista može nedostajati nakon smrti. Bazen i glazba. Tko zna je li u ovim prostorijama postojao neki radio koji je sada mogao uključiti, naći neku potpuno veselu, bezbrižnu glazbu i plivati uz nju?
Zadrhtao je.
Sada bi mu baš prijao čaj, pomislio je. Izašao je iz bazena, uzeo ručnik koji je odložio na plastične stolice preko puta bazena i popeo se do kafića. Praznina je bila umirujuća. Došao je do šanka provjeriti rade li aparati, no noć je pala i više nije ništa mogao vidjeti. Dvorana je postala mračna, kafić još mračniji.
Jedino što ih je osvjetljavalo bila su ulična svjetla, jača u prostoriji s bazenima i manje jaka u kafiću.
Spustio se natrag i ponovo ušao u manji, topliji bazen.
Sjene su se igrale u tamnoj vodi pored njega. Zle ili dobre sjene, nije bilo moguće reći. Možda duše onih koji su neko vrijeme istraživali prostor, a zatim se spustili negdje gdje im je bilo najugodnije za vrijeme života. Tko zna gdje bi se spustila njegova majka? Nije bio siguran u čemu je doista uživala. Nikada nije nešto jako željela. Nikada se nije žalila. Činilo se da je prihvaćala i podnosila sve što joj je bilo dano, pa i njega. Trpjela ga. A on je od nje ipak očekivao više.
A sada više nije imao ništa. I nikada neće imati.
Mogao bi potražiti to ‘više’ u nekom drugom, ali trenutno se to činilo kao nepodnošljiv, nemoguć napor. Iako, možda bi upravo to trebao. Majka mu je često govorila da se treba skrasiti.
— Trebao bi — rekla mu je prije godinu dana dok je prala suđe u svojoj maloj kuhinji — ipak naći nekoga. Čovjek se zatvori u čahuru ako je dugo sam. Da ne govorim o djeci.
Nakon toga ga je samo plaho pogledala i vratila se pranju. On ju je ljutito gledao. Živcirala ga je njena plaha briga, naborano čelo i uvjerenost da će ostati sam, ali i da je to njegova krivica.
— Ako se treba dogoditi, dogodit će se. — uzvratio je nemirno.
Duboko je uzdahnula i zašutjela.
Nije joj bio dovoljan on sam. Ni ranije, dok je bio dječak ili tinejdžer, nije bio ono što je očekivala. Nikada nije mogao dokučiti što bi to bilo, kakav je trebao biti.
— Trebao bi se malo uozbiljiti — govorio mu je i otac.
Nije nikada znao što pod tim misli. Mislio je da je ozbiljan; imao je posao, krov nad glavom, nije zabrazdio u ovisnosti, redovito je kontrolirao zdravlje, dapače, klinike je posjećivao revno i možda previše posvećeno.
Otac je umro nedugo nakon majke.
— Od nečega moraš otići — govorio je zadnjih tjedana života, tješeći se.
Imali su dug i lijep život, tješio se on, ali osjećao je lažnost te utjehe, iako nije bila laž.
Pa i imali su dug i lijep život, pomislio je sada, mašući nogama u toplini. Ali možda to nije važno. Možda je važno imati gust i topao život, kao u bazenu. Biti u nečemu što liči na sreću, ima teksturu sreće, oblik i okus sreće. Jesu li to imali? Ili samo niz praznih dana, nalik jedan drugomu?
Sjetio se svoje bake, koja već doista dugo nije bila među živima. Ona je, ako je teorija o duši točna, iako je naravno znao da ne može biti, vjerojatno završila u nekoj gustoj, visokoj travi. Obožavala je livade, šume, listove i vlati. Privlačilo ju je to svjetlo, gotovo kričavo zeleno, a pogotovo šuma nakon kiše.
— Takav miris nigdje ne postoji — govorila bi mu dok je bio dijete, stavljajući svoju smeđu kapu i vodeći ga van.
Gusta i topla zelena, tamo je sigurno završila baka.
A on? Gdje bi on mogao završiti? Bi li volio završiti u plavom, s mirisom klora? Lelujajući na površini dok ga obasjavaju ulična svjetla?
Vani je vidio uličnu rasvjetu i, još dalje, teniske terene. Čuo je zvuk automobila.
Ovako zakriljen vodom, staklom, terenima, mrakom, zaista se osjećao kao da je završio u čahuri kojom ga je majka plašila.
Trebao bi provjeriti sva vrata prema svlačionicama, pomislio je ležeći u mraku.
Trebao bi se zatim obući, uzeti mobitel, provjeriti poruke.
Trebao bi pritisnuti neko zvono za uzbunu, neki alarm.
Trebao bi viknuti nešto.
Možda nešto poput: Upomoć! Pomozite! Ne želim ostati ovdje!
Jer, njegovi roditelji sigurno ne bi voljeli da ovdje ostane, da ovdje završi. Nisu imali neki poseban stav prema bazenima, barem koliko mu je bilo poznato, ali imali bi stav prema njegovu ležanju u mraku usred vode koja će se ipak neminovno ohladiti. Rekli bi mu da pretjeruje, da je došao u bazen u pogrešno vrijeme, da mu to ne treba, da opet nešto izmišlja. Prekrili bi ga bujicom koja bi mu možda ovaj susret s bazenom učinila prvim i zadnjim.
Trebao bi izaći, vikali bi naizmjenično, trebao bi se obući!
Trebao bi otići kući gdje bi te trebala čekati obitelj, kao sav normalan svijet!
Još se jednom ogledao oko sebe. Iz mraka, gotovo je mogao čuti njihove glasove. Majku koja, više nimalo plaho već ohrabrena ocem, viče i gestikulira poput lutke u kazalištu kojoj ruke pomiču nevidljivi konci. Oca, koji kao da zna istinu, kao da mu je dan uvid u ono što je ispravno, ali ne i način kojim bi to mogao prenijeti sinu. I zbog toga pati.
Noć se spustila u njegov bazen. Nikada nije bio ni na noćnom kupanju, sada se bar nije mogao sjetiti, a kamoli na bazenu ovako kasno.
Koliko je moglo biti sati, nastojao je izračunati, ali je brzo odustao.
Zraka svjetla od automobila koji je prošao polako se provukla po njemu.
Trebao bi, pomislio je.
Trebao bi, izgovorio je poluglasno, kao da nastoji dozvati one koji više nisu tu.
Zaronio je u tišinu.
Više ne bi trebao ništa.
Iz zbirke priča Lepet, Jesenski i Turk, 2025.
Odlomak iz djela u nastanku
Bio sam siguran da se od svih dana najmanje utoraka sjećam; prošao je ponedjeljak, utorak je, u toru si, spreman da te se striže, da ti se oduzme ono što te čini osobom, sprema te se za klanje, samo što je ovo postupno, ali mnogo okrutnije klanje; život koji postaje preživljavanje do vikenda, a vikendi su prozorčić u dane bez posla u kojima nastojiš obnoviti dijelove sebe, možda ih čak i vratiti, ali to je nemoguće, za tako što bilo bi ti potrebno jedno beskonačno ljeto, nešto nalik ushitu zadnjeg dana nastave, nešto nalik idućem jutru, paničnom buđenju samo kako bi se sjetio da se pred tobom trenutno prostire prekrasno plavetnilo ljeta.
Mrzio sam svoj posao, u toj se izjavi ne krije ništa novo, u tom sam pogledu bio nalik gotovo svakoj zaposlenoj osobi. Nisam imao dovoljno novaca. Ni po tome se nisam razlikovao od većine. Nedavno me pokosilo prosvjetljenje da sam imao jednako malo para kad sam radio onako, tek povremeno. Činilo mi se da sam bio i sretniji. No tada sam živio s roditeljima.
Padala je kiša, imalo je to smisla, da utorkom lijeva, da kroz prozor promatram razmazani svijet i rastopljena, mutna svjetla.
Ovaj je dan bio ekvivalent dronjka na goloj grani. Jedan od onih dana kada je pospremanje kreveta jedino što napraviš i to smatraš uspjehom. Kad sam došao kući je i dalje pljuštalo. Jedna mi je cipela promočila i jedan me prolazeći automobil gotovo ukrasio lokvom. Tuširao sam se dugo, nisam ni primijetio, mozga onako iskasapljena od posla. Nisam imao snage kuhati pa sam si složio instant ramen noodlse. Specijalna piletina, popularni obrok tijekom studentskih dana. Dodao sam malo curryja i mladog luka te nešto malo đumbira da ne ispadne da sam beznadan slučaj.
Ušao sam u spavaću sobu, na stolu nalazile su se zidine nepročitanih knjiga. Još samo nekoliko naslova i bit ću zazidan, bibliofilska inačica Poeove priče. Promatrao sam te silne stranice i odlučio sam ispočetka pogledati neku seriju. Nisam imao snage naganjati rečenice. Po tko zna koji put odlučio sam gledat Sopranose. Dvije epizode kasnije napravio sam popis stvari za sutra:
1) Otići na tržnicu, napraviti si nešto normalno za jesti
2) Pročitati barem pedeset stranica neke knjige
3) Tjelovježba, bicikl, nešto, bilo što
Umor me pritiskao, ali san nikako da dođe na oči. Kad sam se probudio, nisam se sjećao sna i bilo je prekasno za otići na tržnicu. Obližnji supermarket morat će poslužiti. Dok sam čekao u povećem redu za blagajnu načuo sam muškarca kako prigovara ženi za kasom. Zanimalo ga je zašto radi samo jedna osoba i zašto je usto spora. Došlo mi je da ga odvalim šakom, nije mi djelovao pretjerano opasno. Umjesto toga oborio sam pogled u ne baš pretjerano čisti pod.
Opet doma, pripremio sam pristojan obrok, više od tri boje, to mora da je zdravo. Nisam stigao čitati, a trčanje na tramvaj se računa kao tjelovježba. Dva kroz tri sasvim je solidan skor. Idući je dan bilo jedan od tri, do kraja tjedna vratilo se na nulu. Nakon šest dana rada bio je ponedjeljak. Dobio sam slobodan utorak. Netko se s tvojim rasporedom dobro zajebavao, pomislio sam. Bio je ponedjeljak i vratio sam se doma i naručio dostavu. Nisam mogao gledati serije niti čitati pa sam upalio radio, uvjeren da to nisam barem četiri godine napravio. Tražio sam postaju s normalnom glazbom. Razvalio sam se na kauču i slušao.
Svirao je spori jazz, svaki se ton razvlačio u noć i zatim u beskraj. Ležao sam, a kad je pjesma završila progovorila je spikerica koju mi se nije dalo slušati pa sam ustao.
– To je bio Bohren & Der Club of Gore i njihova stvar „Black City Skyline“, a sad na naš mali noćni update za sutrašnji izlazak: u café baru Rockstar vrti Big Fish, i dok je njegova selekcija muzike okarakterizirana kao: dosadna, njegova prisutnost garantira to da će se i više nego solidan koks moći nabaviti po pristupačnim cijenama. U Melinu sutra svira jazz, nešto živahniji od ovog maloprije. Materijala manje ili više neće biti, ali u smjeni je ona zgodna konobarica koja je, kako smo saznali, trenutno singl. Vukovarsko je i dalje preskupo, ali jebiga, što sad? U Funku pušta Neugodna kolektiv, izvori garantiraju da će se moći nabaviti Warner Bros. bonkas i bijelo vrhunske kvalitete i vrtoglave cijene. U Paromlinu je i dalje na snazi zabrana trenirki, tako da se nemojte zeznuti modnom kombinacijom. To je zasad to, slušate Ponoćni radio, vaš vodič za kako preživjeti utorak navečer u Zagrebu. Ja sam Leptirica, i privremeno se odjavljujem uz Johna Moodsa i “Dance with the Night”.
Zastao sam u nevjerici. Frekvencija je bila 101, koja je nekoć pripadala možda najboljem nezavisnom radiju u državi, ali je ta postaja propala prije nekoliko godina kao i sve dobro u ovoj zemlji. Prebacio sam na studentski radio, tek nekoliko frekvencija niže, zatim vratio na 101. I dalje je svirala muzika.
Ponoćni radio, rekao sam si. Nikad čuo, ali nevjerojatno da su ovako nešto pustili u eter. Upalio sam laptop i guglao ih. Nisam naišao ni na kakve službene informacije, tek jedan thread na Redditu gdje dvadesetak usera tvrdi da su čuli za nj, nešto manje koji tvrde da su sam radio slušali i većine koja im govori da su puni govana. Nije li to prekrasno kod interneta? Možeš napisati da gravitacija postoji i da je more slano, ali će ti netko svejedno reći da si pun govana. Internetu se može svašta prigovoriti, ali ne i da nije debilno demokratičan.
Priključio sam se raspravi i napisao što sam upravo čuo, usput nadodavši koje su pjesme svirale. Sjedio sam tako i gledao svoju poruku. Dodao sam da znam i samu Leptiricu.
Ma ne, bolje se ne uvlačiti u internetske rasprave, ono malo preostalih moždanih stanica će mi popucati. Neću kliknuti„send“.
Sklopio sam laptop i oči.
Jutro je i pada kiša. Pogled mi pada na laptop. Otvaram ga i primjećujem da se poruka poslala. Vidio sam i nekoliko odgovora. Mora da sam je slučajno poslao prije negoli sam zaspao.
Kliknuo sam da vidim tko se zakačio.
gusta86 · 4 hr. ago
da ziher je netko pušto boren and the club of gore xD
wazuink · 4 hr. ago
leptirica brijačica haha
cuntautor · 4 hr. ago
daj kaj brijete nitko nije bio na toj frekvi
Vidio sam i jednu privatnu poruku. Bila je od korisnika polilla, kako god da se to izgovaralo.
doleti do roxe vcrs
Htio sam odgovoriti kadli me prekinula zvonjava mobitela. Bila je to šefica. Njezina pojava odavala je dojam kao da si dva rukovanja udaljen od Putina. Završila je bila privatni faks, pročitala je tri knjige i na tisuće inspirativnih citata. Drugim riječima: ništa joj nije bilo jasno.
– Reci.
– Ej, kak si?
– Dobro, evo, taman sam…
– … e, sori kaj te prekidam i to na slobodan dan, ali imamo gužvu i bi li mogao uletjeti i odraditi koji sat overtimea? Baš bi mi mnogo značilo.
– Ajd, ok. Kad?
– Čim prije. Hvala ti. You're the best.
Nisam ni stigao ispucati referencu na Karate Kida i ženska mi je već poklopila. Ništa, što sad? Wax on, wax off, idemo dalje. Poruka s Reddita morat će pričekati, otuširao sam se i krenuo na posao.
Ured je nalik masi žohara na svjetlosti, svi trčkaraju amo-tamo, a ljudi za kompovima klakaču prstima po tipkovnici. Sjedam za slobodan komp, ulogiram se, stavim slušalice i krećem. Jedva da sam se stavio na „on queue“ kad je virtualni telefon zazvonio. Sanjam taj zvuk.
– Dobili ste korisničku podršku tu i tu – govorim na engleskom – Kako vam mogu pomoći?
I tako dva sata. Dva sata zvonjave, petnaest poziva koji su varijacija na temu i nijedan jebeni osmijeh na čitavom katu.
Začujem gungulu. Vidim šeficu i nekoliko njezinih mid-management krotkih korporativnih kastrata kako prilaze plebsu. Nose pizze, vrećice čipsa i pizdarije iz pekare.
– Fresh Tuesday! – obznanila je šefica, kao da to neki kurac znači – Želimo vam dati do znanja koliko cijenimo vaš trud i rad pa se, eto, malo poslužite i podružite. Go Team Awesome!
Toliko sam zakolutao očima da su napravile salto u mojoj lubanji. Prišao sam šefici i rekao joj da sam odradio dva sata. Rekla mi je da se poslužim pizzom. Odgovorio sam joj da nema potrebe, nego da mi cijenu slicea samo prišije plaći. To mi neće zaraditi plus bodove, ionako mi je često govorila da sam… kako ono bješe? Disruptivan i abrazivan, što god joj to značilo. Da ne talasam. Da smo svi mi na istom brodu.
Da, la jefa, jesmo, svi smo na istom brodu, samo što su neki od nas galijoti, a drugi imaju bičeve.
Ispred ulaza u haustor zatječem Masumi, svoju osamdesetneštogodišnju susjedu iz Japana. Polako vuče kolica za plac. Ubrzavam korak i mašem joj, gestikuliram da ostavi kolica, da ću joj ih ja otegliti uz stepenice. Nasmiješi mi se, šireći lepezu predivnih dubokih bora po napetoj koži.
– Vi s posla? – upita me – Pa još je rano.
– Radio sam prekovremeno – otvaram vrata haustora i nosim joj stvari.
– A zašto?
Zastanem – Zaista nemam pojma.
*
Skrolam po Redditu i opet jedem instant ramen, ovaj put bez posebnih dodataka. Nije bilo nikakvih novih poruka u threadu, samo nova privatna poruka.
polilla · 46 mins. ago
onda?
redpantsbananafish · now
aj, okej. kad?
Sklopio sam laptop i otišao pod tuš. Pa što si ja mislim? Ići u Roxu opet. Tamo sam proveo rane, a bome i kasne dvadesete, nemam tamo više što raditi, matori sam konj. Zadnji put kad sam bio tamo svirala je neka čudna muzika, a klinci su bili staklenih pogleda. Frend i ja bili smo jedini u tridesetima i pokupili smo se nakon pol’ sata jer nismo mogli čuti o čemu razmišljamo, a kamoli što govorimo.
Kad sam se vratio za laptop, dočekala me nova poruka.
polilla · 3 mins. ago
a štajaznam, oko 20-21 brijem
Čini se da sam dobio još jednu šansu da budem mlad.
*
Kolone limenih kukaca gmižu po avenijama koje su nekoć bile otvorene vene ovog grada i utorak je i nervoza iz njegovog auspuha izdiže se, prekriva čitave četvrti čiji su stanovnici postali podstanari u vlastitim glavama i snovima.
U tramvaju sam. Što znači da u utrobi tog gradskog kita gmižem nešto brže od limenih kukaca, a sa mnom su i još neki jadnici koje je taj levijatan pruge i asfalta progutao. Trudim ih se ne promatrati, ne zbog neke mizantropije ili cinizma, nego jer me često zateknu tužni prizori poput starca s prepunim vrećama limenki, hrpe pubertetlija koje maltretiraju nekog od svojih vršnjaka ili jednostavno plakati o nestalom ljubimcu ili osobi.
I to je dovoljno da se raspadnem. Gotovo sve dovoljno je da se raspadnem posljednjih nekoliko godina.
Izašao sam, tako, ne gledajući oko sebe, na svojoj stanici i zaputio se prema bircu prvog poluvremena moje mladosti. Da, i u tridesetima ste mladi, samo što vaši prijatelji uglavnom više nisu, a vama su mamurluci sve gori. Nema tu nikakvog lijeka, nikakav Aspirin Plus C prije spavanja, feferon ili ginger shot ujutro tu ne pomažu, samo omča i greda.
Ispred Roxe vidim nekoliko klinaca kako duvaju, naslonjeni su na „izlog“, kako smo zvali prostor s malim šankom koji je bio otvoren i gledao na van. Iznad njih kip bijelog zeca, oko njih oblak dima i smijeha, a za šankom neka osoba koju ne poznajem i kojoj bih dao možda šesnaest godina.
– Kaj ćeš?
– Štajaznam, daj mi dupli štrukani pelinkovac.
– Nema štruka.
– Pa napravi ga, bokte.
– Daj lik, pa vidi kakva mi je gužva – pokazuje na desetak mladih u bircu.
– The times they are a-changin’.
– Kaj?
– Ma daj mi to bez štruka. E, i čašu vode, molim te.
Osvrćem se i gledam omladinu. Trenirke. Pobogu, trenirke. Tko je vidio trenirke nositi van doma i dvorane? Futrani prsluci, kratke kose, Air Max patike i dilerske, takozvane brze naočale.
Ispijam pelinkovac u nekoliko gutljaja i naručujem još jedan.
– Jel’ gazda kad dolazi? – pitam šankera.
– I ne baš.
– Denis radi? Zrinka? Čevos? Petrica?
– Ne znam njih – odmahuje mi glavom.
Prolazi nekoliko pelina i prilazi mi par klinaca. Ili me pitaju imam li što za riješiti ili hoću li što riješiti. Pogledam na sat. 22h. Pitam dječaka za šankom zna li tko je polilla s Reddita.
– A?
– polilla.
– Nemam blage.
– Niš’, nema veze – plaćam zadnju rundu i izlazim kadli me netko uhvati za ruku.
– Hej, otkud ti? – upita me djevojka.
Treba mi trenutak da je smjestim – Hej, Gita. Kaj ti ovdje radiš?
Gitu nisam vidio od faksa. Studirala je komparativnu sa mnom, forte su joj bili teatar (naročito Artaud), antipsihijatrijski pokret i Danilo Kiš. Skupa smo radili u uredništvu nekoliko časopisa, uglavnom studentskih i jednom smo se prilikom pijani pohvatali u Limbu. Bila je niska, crne kose koja joj je padala do ramena i očiju koje su ponekad bile zelene, ponekad jantarne. Sjećam se da je jedan kolega za njezin osmijeh rekao da bi se samo trebala prošetati između dvije vojske i da bi se čuo zvuk pušaka kako padaju. Osmijeh joj je bio plav pod prigušenim neonom.
– Ma eto, bezveze, došla s nekim frendicama opet ovdje. Jebote, vidiš ti omladinu? Joj, pa zapravo znaš neke od tih frendica! – rukom pokazuje na nekoliko silueta iza, u ćošku – Martinu, ne? Slušali ste Why Theory kod Brleka zajedno, brijem.
– Joj da, kak’ ne – mahnem siluetama.
– A kaj ti, matorac?
– Eto, ne znam, neko ludilo me uhvatilo i tak’.
– Oš s nama malo izbrijat? Da ne budeš stariji creeper za šankom.
– E, ma brijem da ću doma – počešem se po desnoj strani glave.
– I dalje imaš taj tik – osmijeh joj ne silazi s lica – Ajde, javi se za cugu, al’ fakat. Ne budi stranac.
– Ajde, važi – kimam joj i još jednom mahnem siluetama. Izlazim.
Dižem kragnu i zabijam ruke u džepove i pogled u pod. A kaj sam mislio? Da ću pronaći ljubav u bircu?
Ljudi su misleća bića koja svoje misli iskazuju govorom, znakovima ili posebnim simbolima. Ali šta ako imamo misli koje ne možemo izreći i objasniti? One stoje unutar nas, sakrivene pod mnoštvom velova, a svaki je teže ukloniti od onog prethodnog.