Ljudi su misleća bića koja svoje misli iskazuju govorom, znakovima ili posebnim simbolima. Ali šta ako imamo misli koje ne možemo izreći i objasniti? One stoje unutar nas, sakrivene pod mnoštvom velova, a svaki je teže ukloniti od onog prethodnog.
Na ovom smo istom mjestu bili prije deset godina – shvaćam i zatim kažem to naglas, iako nisam sigurna da ikoga zapravo zanima, ali nastojim prekinuti razgovor o ponudi i potrošnji svega.
Ispod velikog brijega, u podnožju šume, smjestilo se selo Zečja Rupa. Razbacane kuće na vijugavoj seoskoj cesti jedva su se vidjele u magli, pa su seljani često znali zalutati u susjedovu kuću ili staju. U selu nitko nije znao za nebo, magla je bila jedino što su poznavali. Govorili su da je beskorisna jer se od nje ne mogu najesti ni napiti. Za njih je zemlja bila mnogo važnija. Iz nje su crpili život, u nju pokapali tijela i zakapali tajne. Magla je svakoga dana upijala mirise gnoja, kokošje krvi i spaljene slame. Slušala je zvukove srpova, sjekira, motorki, traktora te svakodnevne svađe i nadvikivanja grubih seljana. Zbog kapljica vode, noću je mogla svjetlucati. Nije željela živjeti u Zečjoj Rupi i plakala je nad svojom nesretnom sudbinom. Iz Crne šume, pogled je sezao sve do kukuruzišta gdje je magla bila najgušća. Do velikog kukuruzišta vodio je puteljak kojim su seljani dolazili do seoskog travnjaka. Na travnjak su u tačkama vozili staru slamu i tamo je palili jer su vjerovali ako se stara slama spali, da će im sljedeće godine zemlja biti plodnija. Kukuruzište je bilo prepuno trulih klipova kukuruza odjevenih u smeđe košuljice, a ispred njega bio je hrđavi plot. Seljani su se držali podalje od kukuruzišta jer su vjerovali da će vrag progutati svakoga tko mu se približi. U gustoj magli vidjela se samo njegova glava, a krvava usta u kojima su se sjajila dva zlatna zuba bila su razvučena u zlobni osmijeh.
Slavojka je Šemsinu smrt predosjetila. Kad pokuša prizvati to sjećanje uvijek joj se učini „da je znala.“ Zapravo je s protekom godinama u to sve sigurnija. Sjeća se neodređenog osjećaja panike skvrčene u želucu, koja ju je pratila duž Zelenog vala, požurujući joj korak. Na uglu s Gundulićevom, put su joj prepriječila kola Hitne pomoći parkirana na nogostupu. Policajci su besposleno stajali pred haustorom, gaseći čikove na fasadi. Prepoznala je Kačavendu, pa frknula u njegovom smjeru. On je odgovorio naklonom, naglašeno službeno, kao da želi reći „nije trenutak, nisam tu zbog tebe“ i okrenuo se razgovarati sa kolegama. Slavojka je ubrzano disala. Sudeći po ponašanju policajaca, u zgradi se dogodilo nešto ozbiljno. Pokušavala se umiriti „ma koje su šanse,“ no umjesto prema vlastitom stanu, potrčala je niz stepenice ka suterenskim stanovima. „Sve je okej, sve je okej…“ Zaustavila se na sredini stepenica, hvatajući dah od užasa; vidjela je crnu mrtvačku veću. Nekoliko užurbanih, formalnih lica vrzmala su oko nje. Vreća je ležala na ulazu u stan koji je Šemsudin dijelio sa cimerima. Mrtvozornik je završavao zapisnik, a dva pogrebnika diskretno su sa nosiljkom čekala svoj red. Slavojki je preostalo nadati se da je u vreći Faruk, ili onaj bezobrazni Semir, ili šutljivi Ibro… Bilo tko od njih, molim te bože, pomislila je pa se posramila te molbe. Skupila je snagu, prišla je mrtvozorniku i hladno ga upitala:
laser šou
Svaki dan, u 11 sati prepodne, odlazi u park. Svi znaju za njegovu klupu. U džepu nosi četvrt suvog hleba. Izmrvi ga ispred klupe i čeka. Ubrzo slete jedan ili dva goluba, a onda i više njih. Nakon što pojedu mrvice, gegaju se siti oko njegovih nogu. On tada naglo skače i iz prstiju ispaljuje laserske zrake. Precizno pogađa. Male glave se rasprskavaju, perje leti. On se smeje i tapše rukama od zadovoljstva : pacovi, pacovi! Neko od posmatrača uvek aplaudira.
Sledeća