DUGO DOLAZI SVJETLO
Opet ta prevara proljeća. zora se uspinje sporo,
sopće na stubištu kao susjeda pretila od djetinjstva,
vršnjakinja, koju nikada nisi promatrao kao ženu.
dugo dolazi svjetlo. dani uskraćeni za nadnicu,
mršavi dani na minimalcu svršili su sa svojom smjenom:
pokretna traka kalendara kazuje proljeće,
apodiktički, iako je riječ o novom zarezu zime.
kod nas, na sjeveru. sjeveru gdje se pod suncem,
sustižući ga, plamičci plinske peći prepliću s plavim
plamenom štednjaka na kojem ključa kava,
i uz nju lonac s krvavicama, plav s bijelim točkama.
i mi prelazimo tek tako preko izdaje kalendara
dekretom naše unutrašnje partije, usredotočeni
na bazu koja se bliži svom kraju. krešati after je kao
krešati karmine, samo otmjenije, šapućeš preko šalice
dok se tanje zalihe ljubavi i kava ispire talog noći
mijenjajući ga svojim vlastitim talogom. razmičem
zatim zavjese, i vidim kako sad zaista na nebu zasjeda zora,
tijesna i nemirna, lijepa kao giljotina u ognju
pobuna ugljena.
POSLJEDNJI PRAZNICI
Dani su trunuli u kockama kalendara, zaboravljeni
u crvenim i bijelim poljima, i mi smo postepeno odumirali
zaboravljeni u crveno-bijeloj zemlji. moglo je biti
oko kolinja; strukovi magle hvatali su se na niskim granama,
trnje uz put vrebalo džempere prolaznika.
dječak je na špagi vukao mačku, mrmljao
kad nećeš ostati ja ću te kazniti, vezat ću te za radijator
a ti si za sebe rekla: veži. i pitala si zašto
pišeš samo o vremenu, odakle toliko jeseni, što je
uopće u tome važno, vremena je i bez poezije na pretek. napiši
napokon nešto o sebi rekla si, i dječaku dobacila: crkni.
pa evo: Agotu Kristof volim više od Agathe Christie,
draže su mi lirske nego ispovjedne pjesme Anne Sexton,
ne volim hodati ljudima s lijeva, ne paranoji, ne vjerujem u tajne
ako bih ti još nešto rekao morao bih te ubiti.
ISPRIKA JEDNE NARANČE KULI BABILONSKOJ
Gdje si? dugo te nema na ovoj obali, na ovom opasnom moru–
tako si govorim. a mislim tijesnu sjevernu sobu,
ležaj što s teškim tijelom otkucava
tkaninu s uzorkom ruža koje na mene reže iz rubova,
izbijeljenih i oštrih.
no tko govori taj i griješi: govor nije drugo do zbirka pogreški.
muhe pljuju u žarulje, tvoje odsustvo bježi iz fraze. osipa se,
zajedno s prirodom, utiskujući u kožu šuplje stabljike slame.
ti ćeš se složiti: smrt je moguće samo točka na krivom mjestu
lapsus iz srca koštice.
vračare su na TV dnevniku i ustaše u ministarskim foteljama,
nema te
pred poštom jedan stafford skamenjen čeka na cumshot
manekenke na mreži šmrču sušene riječi, a naranče,
one s večeri gutaju tamu da ne zanoća: njih se to uopće ne tiče.
ŠTO JE REKAO UPALJAČ
Ja, sunčev šegrt, sišao sam sa divljeg srca
i ušetao vođen revolucionarnim namjerama
naoružan jasnom idejom i svojim otrovnim jezikom
u vrtić mirne radničke četvrti.
započinjala je nastava vjeronauka.
postrojena pred pločom, jedno drugom do uha, uspravna
kao nebeski tim dok zvoni božanska himna,
djeca su lomila zube na lozinkama.
ja, sunčev šegrt, u jednom sam bio durutist, znao sam
crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava.
u meni je odjednom niknulo nešto od mojeg majstora, ona
odlučnost kojom se prepušta poslu,
i riješio sam da im rastopim plombe.
ja, sunčev šegrt, uspeo sam se na jednu prevrnutu kahlicu
i do dugo u noć, sve jače svijetleći, vikao
ustajte, prezreni na igralištu, ustanite
poniženi u pješčaniku.
Marko Pogačar
