‘E, sad jedite do mile volje’ – rekao je poslovođa Hrvoje, uzeo lonac i iskrenuo grah varivo na sivi pod tvorničke kantine. Grah se puši se na hladnom podu.
U kantini muk. Hrvoje drži zdjelu u rukama, odloži je, uzme pregršt narezanih kriški kruha, i njih baci na pod.
Tvornica je grad u malom. U njoj kao i u gradu svakim danom rastu napetosti. Ljudi broje koji su naši a koji – njihovi. Njihovi odlaze, naši dolaze, njihovi nestaju, naši ostaju.
Dobro se zna se koji su koji. Radnici su na minimalcima, otkazi masovni. Sve češće rade izvan tvornice. Ne zna se kuda i kome odlaze pošiljke? Tvornica je na rubu bankrota, priča se, žele je privatizirati. Priča se bit će rata. Tih dana tvornica je često stajala s radom jer nema narudžbi, a poslovođe radnike prebacuju na druge lokacije, u svoje netom osnovane firme koje su kao i tvornica proizvodile cijevi.
Miodrag je jedan od glavnih inženjera u postrojenju tvornice. Tehnologiju bešavnih cijevi unaprijedio je i usavršio tijekom trideset godina rada. Bez ijedne sijede vlasi, nemirnih ruku i ubrzanog govora važna je karika u procesu proizvodnje i radnom kolektivu. Kada bi radili velike narudžbe, Miodrag je vodio proces proizvodnje i testiranja. Ako bi bešavne cijevi imale vidljive šavove ili neravnine često su se isporuke vraćale nazad u tvornicu na doradu. No, nikada narudžbe koje je vodio Miodrag. Ostali radnici su od njega učili, strpljiv s mlađima, bio je popularan jer je pomagao onima sa sela koji kao i on u početku nisu puno znali o teškoj industriji. Hrvoja je svemu naučio, kao i Stevana i Igora, i svog najboljeg prijatelja Radu, a i druge.
U posljednje vrijeme Miodrag loše spava, često priča sam sa sobom. Tog jutra radio je inoks bešavne cijevi u postrojenju izvan tvornice, za onaj Hrvojev biznis. Hrvoje je uzeo strojeve za koje tvrdi da su bili višak u tvornici, premjestio ih je na svoje imanje. Uzimao je najbolje radnike, odveze ih iz tvornice rano ujutro, a popodne vrati ih nazad u tvornicu.
Tog dana, u kantini radila je Barica. Barica je udata, bez djece, kosa joj je iskrzana kao da dala minival, iako nije. Smatra to nepravdom, žućkaste slamnate šiške uvijek zgura ispod bijelog pokrivala koje priječi njezine vlasi da skliznu u radnički ručak.
Kada se Miodrag gladan i promrzao nakon rada kod Hrvoja vratio u tvornicu, otišao je u kantinu, kao i inače uzeo tacnu i stao u red. Danas, opet imaju grah varivo s ponekim komadićem kranjske kobasice. Iza Miodraga stoje Igor i Stevan s kojima je to jutro radio kod Hrvoja, i oni čekaju ručak.
Kad dođe njegov red Miodrag prinese tacnu ispred Barice, stavi je na pult i čeka da mu ona naspe. Međutim, Barica bulji u prazno. Miodrag se propne na prste i vidi da je u velikom loncu preostalo još graha. Ima dovoljno. Miodrag gleda Baricu ravno u oči, ovaj put on neće odustati, sličan incident dogodio se proteklog tjedna. Barica mu nije sipala sarmu, mislio je zaboravila ga i povukao se.
Sad nakon nekoliko minuta opet uzima u ruke tacnu, a na njoj su samo isprani escajg i jedan sasvim prazan emajlirani tanjur izgrebanog dna.
U Miodragu raste ljutnja. Zašto mu ne da jesti? Dok je promatra, Barica odvraća pogled, njihova lica postaju nalik na maske, njegovo izgleda kao da će taj tren eksplodirati. Obrazi mu se crvene. Njezino lice je mirno, i dalje izbjegava Miodragov pogled. Onda ona cokne jezikom uz zube. Je li joj to možda zapeo za zube komadić kranjske kobasice?
Miodrag duboko udahne, zadrži zrak, dugo izdahne. Vidio je to na jednoj televizijskoj emisiji i ponavlja. Smiri se dovoljno da joj se obrati pretjerano mirnim glasom.
‘Vidiš, milo, radio sam čitavo jutro na hladnom, izvan tvornice. Sad ćeš mi, milo, dati jesti ovog graha jer nije u redu da me tretiraš ovako. Nije drugarski, nije kolegijalno, nije u skladu s preporukama zaštite na radu.’
Ona to odšuti, onda polako podigne oči, napokon ga pogleda i tiho kaže -‘Za vas nema.’
Iza svojih leđa Miodrag čuje žamor, da li to ostali podržavaju Baricu?
Dok Miodrag pokušava razabrati glasove u kantini, metež postaje sve glasniji, a onda je Hrvoje došao iza pulta kantine, uzeo lonac graha koji stajao kraj Barice i istresao varivo na pod.
Miodrag ustukne pred grah varivom koje se kao plima širi prema njegovim cipelama.
Osjeti vrtoglavicu. Oči lutaju, oči traže podršku, ne nalaze je. Što se to događa? Pomisli Miodrag i u kantini traži lice svog prijatelja Radeta, radnika niže stručne spreme s kojim se sprijateljio kada su kao mladići zalazi u kafane u predgrađu gdje je Radin otac pjevao a gosti su mu lijepili novčanice na čelo. Kada je Miodrag oženio Slavicu i zasnovao obitelj u kafane nije više zalazio, no zavolio je Radeta, preporučio je da ga zaposle u tvornici, a njih dvojica u svemu su si pomagali.
Miodrag tad prepozna Radetovu ispranu radničku kutu, hlače za zakrpama, svoje stare HTZ cipele koje mu je poklonio prošle godine kada je Rade ostao bez svojih.
Rade nije rekao ništa.
Miodrag osjeti težinu tog ništa kao udar u grlu, osjeti i težinu prazne tacne u svojim rukama koju s osjećajem konačnosti odloži na pult. Okružen je pogledima.
Šutnja kolektiva tad se razli kantinom kao val. Miodrag krene prema izlazu, osvrne se, Igor i Stevan ga slijede. Miodrag zastane i još jednom pogleda Radeta.
Postaje mu jasno da je ovo zadnji dan koji će provesti na tom mjestu.
‘Što još čekate? Odlazite sad.’ – dobaci im Hrvoje, a Barica krene šutke čistiti grah s poda.
Miodragova žena Slavica nedavno je dobila otkaz u medicinskom centru, rekli su da je tehnološki višak i da već ima dovoljno medicinskih sestara. Izjutra i uvečer prati ga s balkona pogledom dok on odlazi i vraća se s posla. Slavica promatra jutro, Slavica promatra suton. Slavica puši cigaretu za cigaretom dok se na horizontu pomaljaju tvorničke baklje koje naizmjenično rigaju crveni plamen.
Slavici se činilo da u posljednje vrijeme Miodraga nešto izjeda, no on o tome ne želi govoriti.
Tog popodneva Miodrag se nije vratio kući kao inače. Već je bila večer kada je s balkona napokon ugledala kako se na biciklu primiče njegov lik. Miodraga obasja ulična lampa. Vozeći se on pomiče svoje usne kao da broji neki nevidljivi novac. Nakon nekoliko minuta on uđe u dnevnu sobu njihovog stana, taj put nije kao obično izuo cipele i oprao ruke.
‘Kako je bilo na poslu?’ zabrinuto ga pita Slavica.
Umjesto odgovora Miodrag počinje progovarati o cijevima. Uvijek kada je nervozan smiruje ga razgovor o cijevima, ponekad i o pčelama. On zna kako se sporazumijevati s pčelama i baratati cijevima.
‘Danas je zaštekala proizvodnja bešavnih cijevi. Cijevi se dijele na šavne i bešavne cijevi i prema tome se dijele i načini njihove proizvodnje. Bešavne cijevi služe za veća opterećenja, imaju bolja mehanička svojstva i visok stupanj sigurnosti. Pokušao sam spasiti situaciju i pilgerovati cijevi, to je ono kada u cijev umetneš trn. Nije išlo. Rotirajući valjci su zahvati trn i izvitoperili cijev…’
Slavica ga pažljivo sluša, pokušavajući proniknuti što bi moglo stajati iza priče o cijevima. ‘Hoćeš li možda nešto pojesti? Nema te čitavo popodne. Podgrijat ću pohanu piletinu i pire krumpir. Mora da si gladan?’
Miodrag se zamisli i reče – ‘Svega sam sit ali ću prigrist nešto s tobom.
Jedini nedostatak kod izrade bešavnih cijevi na trn je teško vađenje trnova po završetku valjanja.’
Ana Dević
