I
Oktobar je mesec. Kiša i studen. Orahovac, Kosovo, 2014. godina. Lokalni hodža, Velija, otvara vrata svoje kapije i kažiprstima trlja sanjive oči. Bunovnom i dalje mu ništa nije jasno. Probudili su ga bučni udarci od dvorišna vrata. Shvata da još nije ni blizu vreme sabah molitve….. tama je gospodarila nebeskim svodom. Kroz mrenu koju mu je navukao san na oči, gledao je preda se. Ispred kapije, pokisao, stajao je čovek u crnom kaputu. Velija mu nazva selam, čovek uzvrati, nešto popričaše tiho, i onda mu domaćin pokaza rukom da uđe. Teška metalna vrata se zatvoriše. Avlija ostade u kišnoj noći punoj tamnih oblaka da čeka sabah i poziv mujezina. Čuo se samo lavež pasa iz mahale ispod i pokoji automobil koji se zaputio Bog zna kuda.
U dnevnoj sobi se upališe svetla. Velija ode da se presvuče, a to predloži i svom gostu, koji je bio mokar u potpunosti. Ubrzo se vrati pristojno odeven, sa sve suvim stvarima u rukama za svog nenajavljenog posetioca. I dalje zbunjen, nije mogao da veruje da mu je u sred noći došao stari prijatelj, koji ga je nekim čudom pronašao u ovom malom gradu na Kosovu, i da sada sede u njegovoj dnevnoj sobi na sećiji, dok čekaju da kafa provri. Samo se pitao, kojim dobrom…. ili ne daj ti Bože, zlom.
„Emid Mahmutoglu. Ko bi rekao. Nismo se videli od studentskih dana. Poslednji put sam te video, čini mi se, u Istanbulu neke ‘74. godine.“ – počeo je Velija, prisećajući se polako turskog, koji ovde u Orahovcu slabo govori, gotovo nikako. Istog momenta se seti da ni srpski nije progovorio 7-8 godina, otkako mu je u poseti bio prijatelj srpske nacionalnosti, nekadašnji komšija, koji se posle ‘99. godine preselio u Niš.
„Vallahi mi, Emid, samo si se malo smanjio, ali lice isto. Dobro se držiš.“- reče domaćin.
„E moj Velija džan, samo tako izgledam. Inače, nisam dobro. Pojelo me vreme, misli i nedoumice. Slabi mi onaj din koji me je obuzimao čitavog u mladosti. Verovao sam da istinskom verom u Njega čovek može sve. Ali onda, kako telo poče da slabi i kopni, tako i din počne da jenjava. Allah me je ostavio brate. Klanjam, ali džaba, pusto srce. Zbog toga sam i došao čak iz Turske ovamo. Sa tobom sam za vreme studentskih dana imao najlepše razogovore o Bogu i islamu. Sećaš se samo kako smo recitovali Mevlanu Rumija i Omara Hajama, srećni i puni sabura. Možda ovde, na Kosovu, uspem da nađem ono što sam izgubio. Čuo sam da tvoj džemat samo raste, a da tvoje hutbe i dalje plene nurom kao i nekad, dok mladi bejasmo. A i, još me nešto muči Velija.“- gostu se steže grlo i poče da zamuckuje. „Sin mi je ovde negde završio. Čuo sam da ovde ima neki kamp gde ih obučavaju i posle šalju za Siriju, u borbe. Umreću od tuge Velija. Žena poludela, ni sa kim neće da govori, samo sedi u svojoj sobi i plače. Pretvorila se u živo turbe. To mi je jedino dete. Kad mi je Allah već uzeo veru, neka mi bar vrati sina, Velija.“- poče glasno da kuka Emid.
Velija, očito zbunjen ovim što se dešavalo, ćutao je i grlio svog prijatelja. Uspeo je nekako da ga smiri, ponudio ga rahatlukom i kafom i smestio pored pećke na divan. Sedeli su tako još neko vreme, dok Velija nije ustao, pozvao svog prijatelja da uzmu abdest i krenu u džamiju na molitvu.
Tik što su završili sa obrednim pranjem i izašli iz kuće na kaldrmu, sa svih minareta u gradu počela su da gore svetla. Začuo se prvo jedan mujezin, pa drugi…. dok se ezan nije pretvorio u zajednički gromki poziv na molitvu. Zora je svitala.
Posle sabah namaza, Emid i Velija ostaše u džamiji da zajedno čine zikr. Velija je verovao da zikr čisti srce i razbistruje um. Nekada, dok su bili mladi studenti islamskih nauka u Istanbulu, i Emid je delio ove stavove.
Proučavao je sufijske redove, učio o njima, čak je išao u razne tekije kojih je u Istanbulu bilo pregršt, da bi što bolje spoznao njihove molitvene rituale. Najviše su ga zanimale melamije, rifaije i bektašije.
Brojanice su klizile među njihovim prstima dok je u praznoj džamiji odzvanjalo prigušeno izgovaranje molitvi poput:“Subhanallah“ i „Ellhamdulillah! Velija je međutim primetio da Emid sve ovo radi gotovo mehanički, i da su njegove misli negde drugde. To stvarno više nije bio onaj arslan kakvim ga Velija pamti. Nema više tog sjaja u njegovim očima kao nekada, želje za istinom i pravdom. Želje da se udovolji Stvoritelju svetova, Onoga koji je Aršom zagospodario svemirom.
Posle zikra i učenja Fatihe, njih dvoje se upustiše u dugi razgovor. Velija je bio pun pitanja za svog gosta. Pre svega ga je zanimalo kako je uspeo uopšte da ga pronađe posle toliko godina? Otkud njemu ideja da dođe u maleni Orahovac u metohijskoj oblasti? Kako i zašto je njegov sin završio baš na Kosovu? Da li je on sigran da je njegov sin ovde? I da li je uopšte siguran u te priče da tu na Kosovu, negde oko Orahovca, postoje teroristički kampovi?
Sve ovo zanimalo je ostarelog hodžu, inače veoma strpljivog i ćutljivog čoveka. Može se reći da je prvi put delovao ovako uzrujano. Plašile su ga reči i misli koje je njegov kolega iz studentskih dana govorio. Plašila ga je i sama pomisao da se negde tuda, oko Orahovca, nalaze tajni kampovi u kojima se obučavaju mladi muslimani da idu i ginu daleko od svojih domova. Znao je da te ljude šejtanske sile navode na takva dela. Nema islama u tome. Ni malo. U to je bio siguran. Poznavajući svog prijatelja još iz mladalačkih dana, nije mogao da veruje u to, da je Emid vaspitavao svog sina u duhu vehabizma. To je po njemu bilo čak i nemoguće. Emid je bio čovek pun ljubavi. Insan koji čita poeziju i Kur'an. Učenjak. Onaj koji se drži Božijih zapovesti i udeljuje zekat.
Emid, videvši da je njegov prijatelj nestrpljiv a takvog ga nije poznavao, poče sa svojom pričom da bi dao odgovore na mnoga pitanja koje je Velija očekivao. Nije mala stvar doći u kuću nekome koga nisi video čitavu večnost u sred noći, probuditi ga, i onda mu govoriti o Siriji i terotistima u Orahovcu čiji je član, kako veruje, i njegov sin.
„Sve je počelo dragi moj Velija džan pre dve godine. Tad se i zakuvalo u Siriji. U jednoj maloj džamiji, tu u Uskudaru gde sada stanujemo, u anadolijskom delu Istanbula, Omar je upoznao nekog mladog imama. Taj momak je došao sa studija iz Jordana, i zaposlio se kao imam u Bulgurlu Bajrampašinoj džamiji. Od samog početka, tj. od prve džume namaza koju je vodio taj mladi imam, Omar je imao samo reči hvale za njega. Pričao je da takve hutbe nikada ranije nije čuo. Dičio se njegovom znanju Kur'ana i arapskog jezika. Hadisi su bili njegova specijalnost, pričao mi je sin sav u zanosu. Meni je naravno bilo drago da to čujem Velija. Bilo mi je bitno da mi je sin na sigurnom, u Božijoj kući, i da nije negde po zabitima Istanbula sa lošim društvom. Kako je vreme odmicalo, tako se Omar menjao, i to na loše. Dolazio je ponekad kući sa jacije namaza, pun nekog prezira i govora mržnje. Govorio je kako je trenutni predsednik Sirije sami šejtan, kjafir, i kako svi pravi Turci moraju da ustanu protiv njega i njegovog režima. Nikada ga takvog nisam video ranije. Omara politika nije ni zanimala. Moja žena je bila besna zbog takvih priča našeg sina i često bi joj presela večera u rođenoj kući. Nije volela da sluša o politici i zbivanjima u svetu. Govorila je kako je sve to od samog Iblisa i kako ne želi da sluša takve stvari u kući, pogotovo ne dok se večera. Ja sam pokušavao da razgovaram sa njim. Trudio sam se da mu objasnim kako je situacija u svetu izgubila ravnotežu i kako se više zapravo ni ne zna ko je u pravu a ko u krivu. Na njemu je da bude dobar vernik, pošten čovek, da se ženi, pošto mu je već vreme i da pravi porodicu a ne da se zanosi nekim borbama i revolucijama. On je, kao da neke lude sile vladaju njime, na te moje reči urlao kako sam ja skrenuo sa Allahovog puta, kako je sramota što sam ikada i nosio ahmediju na glavi, a verovatno da sam i zaboravio sure u Kur'anu u kojima se govori o džihadu i svetoj borbi kada naša braća muslimani budu napadnuti i u opasnosti.“- zastade Emid sa pričom i poče da lomi prste, pa se pribra i nastavi.
„Koliko god da sam mu obrazlagao da je džihad nešto sasvim drugo, i da se džihad kao reč može tumačiti na više načina, on nije posustajao. Čak sam mu nalazio hadise u kojima se govori o tome, da je džihad prvenstveno borba protiv sebe, tj. da se pobedi šejtan u nama i da stanemo na pravi put koji je Allahu drag, a da tek onda, kada naša porodica bude napadnuta, možemo tu reč tumačiti i kao borbu za zaštitu njihovih života. Uzalud. On je besnio i govorio da isto tako u Kur'anu piše i to da je svako ko je musliman na ovome svetu, deo našeg ummeta i porodice. I znam ja da je to tako moj Velija, ali isto tako znam, da nije halal ubijati drugog brata muslimana, pa čak i nemuslimana, i da to ne stoji u Kur'anu nigde. Od tada pa nadalje, Omar je počeo da izbegava i mene i njegovu majku. Odlazio je od kuće rano u zoru i nije ga bilo po nekoliko dana. Nekad bi samo svratio, prezreno nas pogledao, stavio nešto u usta i opet odlazio. Jednom je čak izustio, dok sam ja kod kuće klanjao namaz, da mi Allah neće ukabuliti nijednu dovu ako se ja ovde na udobnom molim punog stomaka, a naša braća u Siriji ginu. Nisam znao kome da se obratim za pomoć i šta da radim. Od tada sam i počeo da sumnjam u sebe samog moj Velija džan. Kakav sam ja to vernik, roditelj, kad ne mogu ni rođeno dete da obuzdam i uputim ga na pravi put. Znao sam da silom ne mogu ništa postići, ali sam zato bio uskraćen od Boga i za reči koje bi mu promenile mišljenje. Vapio sam za mudrošću kojom bi ga povratio u onog starog i mirnog momka. Dozivao sam Allaha po čitavu noć. Oka nisam sklapao po par dana. A od Boga ništa. Samo muk. Tada sam počeo da sumnjam i u njega, estagfirullah! Morao sam brzo da reagujem a nisam znao kako. Osećao sam da se sprema veliki belaj.“- opet je Emid kršio zglobove na prstima.
„Jednog jutra, vrisak mi probi najlepši deo sna. Sanjao sam kako šetam sa tobom pored Plave džamije i kako recitujemo stihove „Rubaije“, mladi kao nekad i puni ljubavi prema svetu. Žena utrča u moju sobu vrišteći iz sveg glasa sa papirom u ruci koji je bio ispisan. Skočio sam iz kreveta ko oparen shvativši da su mi se od silnog straha noge odsekle pa ih nisam ni osećao. Uzeo sam papir, protrljao oči i počeo da čitam. U poruci, koju je verovatno ostavio na stolu dok smo mi spavali, pošto je uvek sa sobom imao ključ od kuće, pisalo je: „ Otišao sam na put istine. Ne trebaju mi ni žena ni porodica, kada me u džennetu čekaju mlade hurije i blagodeti svake vrste. Shvatio sam da ću to postići jedino ako stanem u redove borbi, i postanem mudžahid. Jedino na taj način čovek stekne Allahovu naklonost. Ako dospem tamo, u raj, moliću se za vas iskreno, pa ćemo ako Bog to dopusti, jednog dana zajedno ibadet činiti i uživati u smehu i radosti koje nam je Tvorac obećao. Volim vas. Budite ponosni. Vaš Omer!“ U tom trenutku sam video samo mrak. Sledeće čega se sećam su svitke i bolničar koji mi lupa šamare i prska me vodom, a žena i dalje kuka pored mene. Kada sam koliko toliko došao pri sebi, rekao sam ženi da zovne svoju sestru i ostane sa njom, a ja sam se uputio pravo ka Bulgurlu Bajrampašinoj džamiji. Tamo sam zatekao mladog imama u sred molitve. Neka mi Allah dragi oprosti, to se nikako ne sme činit, ali ja sam ga povukao za rame dok je sedždu činio, pa da ne bih opsovao u Božijoj kući, izvukao sam ga na ulicu. Dečko je bio zapanjen. Pokušao je da se otme od mene, ali sam ga držao toliko čvrsto za vrat, da sam pomislio da ću ga udaviti. Kroz zube sam počeo da sikćem na njega, i uporno mu postavljao pitanje gde je Omer, kunući mu sve živo i mrtvo. Kada sam konačno popustio stisak, i kada je ovaj zajapuren došao do daha, počeo me je moliti za milost. Buncao je o Kosovu i kampovima. Zbunjeno govorio kako su njih trojica otišli i kako on nema veze sa time. Samo je pokušavao da im osnaži veru i ukaže na probleme muslimana u svetu. Meni na početku nije bilo jasno šta će on na Kosovu kad je tamo rat davno prošao i kakve uopšte Kosovo ima veze sa Sirijom. Tada sam uhvatio imama još jače za vrat, rekao da ću ga ubiti ovde na licu mesta ako mi sve odmah ne ispriča, pa nek se zbog toga pečem u vatri najvećoj kad dođe Sudnji dan. Valjda shvativši da se nimalo ne šalim, počeo je da pojašnjava njegova buncanja. Omer i još tri nesretnika, upoznali su ovde u džamiji nekoga čoveka, najverovatnije jednog od organizatora kampova, koji im je govorio da ako žele otići u Siriju, moraju se prvo obučiti za borbe, pošto tamo svakako nije med i mleko, i čovek mora znati pucati. S’ obzirom da Omar nikada nije držao ni pištolj u ruci, pristao je da u tajnosti skuju plan, i da kada bude povoljan trenutak, napuste Tursku i krenu na Kosovo, gde će biti obučavani za borbe. Imam se počeo pravdati i kunuti kako on sa tim nema ništa i kako je pokušao da ih odgovori, ali uzalud. Oni su doneli nijet i niko ih više nije mogao pokolebati. A onda je, na poslednjoj džumi na kojoj je Omer bio, pred početak molitve u dvorištu džamije dok se pozdravljao sa džematlijama koji su ranije pristigli, čuo sasvim slučajno da taj čovek spominje neki Orahovac i da su tamo negde ti kampovi. Tog čoveka ne zna, ne zna mu čak ni ime, i kune se Allahom i Kur'anom da je to sve što on zna. Nisam izdržao i moram sam da ga udarim. Raskrvario sam mu nos, a on se počeo drati i prolaznici su shvatili da se nešto čudno zbiva. Svakako nije bilo normalno videti čoveka koji u sred bela dana bije hodžu na ulici ispred džamije. Zapretio sam mu da će, ako ne pronađem Omara živog i zdravog krvlju platiti, i trkom otišao kući da vidim u kom mi je žena stanju. I eto, tako sam završio ovde. Sami Allah zna kako sam bio srećan kada sam se setio tebe, Velija džan, shvativši da si mi još u studentskim danima spominjao svoj mali Orahovac na jug tada velike Jugoslavije. I dok sam putovao ovamo, znao sam da nije bilo nimalo slučajno što sam usnio kako šetamo spokojni i sretni pored Plave džamije, mladi i lepi, tačno tren pre nego što me je žena sva isprepadana trgnula iz sna.“- završio je Emid svoju priču, a eho u praznoj džamiji produžio za još tren poslednju igovorenu reč.
Imao sam utisak da je vreme stalo dok mi je Emid ispovedao svoju muku. Pogledao sam na sat i shvatio da će uskoro podne, a mi još uvek ništa nismo prezalogajili. Rekao sam Emidu da je najbolje da sada odemo da pojedemo nešto, jer ćemo siti bolje razmišljati i na ispravniji način prisptupiti rešavanju našeg problema. Tek kada sam izgovorio tu rečenicu, shvatio sam da sam rekao „našeg“, što me je malo zaplašilo. Dugo sam živeo spokojnim i mirnim životom ovde u Orahovcu, bez ikakvih problema, sa rutinski usvojenim navikama. Ali opet, ovom čoveku ne bih mogao reći ne, i ostaviti ga samog ovde da se snalazi. Njegov problem je u mom gradu značio i moj problem. Verujem, kad bih imao dece, da bi on uradio isto za mene. Znam da bi.
Srđan Sekulić