Pijesak je bio hladan i vlažan i Mali je drhtao daleko od drvenih dasaka i gomile. Nije promatrao ni brodove ni more niti nebo nad sobom. Nije zapravo gledao ni u što, ali oči su mu bile otvorene. Jedino što je vidio je kako njegov otac, mršav i krhak, nasreće na Iglu, snažnog i okretnog. Vidio ga je presavijenog, poput grane pred pucanjem i vidio ga je na podu. Zatresao je glavom; kako si je to mogao dozvoliti? Biti poraženim i to ne samo poraženim, nego poraženim s tolikom lakoćom pred svima. U daljini je čuo smijeh. To mora da Kojot konačno nastupa, pomisli on, nitko drugi nije u stanju toliko nasmijati publiku da se čuje čak i do plaže. Na cijelom Festivalu, bio je siguran, samo njegovom ocu i njemu samom nije bilo do smijeha.
– Hej, Mali – začuo je Strijelin glas.
– Pusti me na miru – odgovorio je.
– Znala sam da ćeš to reći – sjela je kraj mena i trknula ga laktom.
– A kako si to znala? – nije ni pogledao u njezinom smjeru.
– Jer si nemaštovitiji od Kojota, eto kako.
To mu je izvuklo osmijeh na lice – Šuti.
– Zašto si pobjegao?
Odmahnuo je glavom – Nisam pobjegao.
– U redu, brzo si se i odlučnuo uputio u smjeru suprotno od opasnosti i straha.
– Glupačo, nije me bilo strah, bilo me stid.
– Stid? Čega te bilo stid?
– Oca.
– Oca?
– Da. Kako je mogao dozvoliti da ga vlastiti brat toliko ponizi?
– Ti si ipak, kao i većina dječaka, idiot. Otac te čeka u našem šatoru, zavidala sam mu rane – ustala je i otišla – Ja idem čuti Iglinu priču. Znaš gdje me pronaći.
Htio je povikati za njom, ali nije mogao ni vrat okrenuti i usta su mu bila suha. Sjedio je tako još neko vrijeme, sunce se polako kotrljalo ka moru. Ne bi li to bilo lijepo, pomisli, da prolazak vremena uvijek mjerimo u pričama i smijehu, a ne satima, svjetlošću i sjenom? Ustao je i pošao prema Strijelinom i vlastitom šatoru.
Oca je zatekao kako pognute glave ispija čaj sjedeći prekriženih nogu. Držao je ubrus na usni i lecnuo bi se pri svakom gutljaju. Mora da ga je vruća tekućina pekla za posjekotinu. Jagodična mu je kost bila blago otečena i vidio je prve naznake modrice, a iznad oka nalazilo se nekoliko šavova. Promatrao ga je tako mršavog kako mirno ispija čaj kao da se ništa nije dogodilo. Spremao se odmagliti kadli njegov otac usmjeri pogled na ulaz u šator.
– Mali? Jesi li to ti? – upita ne podignuvši pogled.
Mali je nekoliko trenutaka okolišao i zatim zakoračio u šator.
– Neću te pitati jesi li vidio što se dogodilo jer čak i da nisi vidio, netko ti je već rekao što se zbilo.
Kimnuo je – Vidio sam.
– Što se dogodilo?
– Potukli ste se – pomisli kako se nisu potukli, nego kako je samo jedan od njih dvojice primao udarce.
– Tko se potukao?
Šutio je. Čak i sa svojih trinaest ljeta znao je da će, ako to izgovori, to sve nekako postati stvarnije, opipljivije – Ti si se potukao – odgovori naposljetku.
– S kim? Hajde, nemoj se plašiti.
– Ti i Igla ste se potukli.
– Znaš li zašto?
– Jer me natjerao da kradem od tebe.
Kartograf se nasmijao – Ne, nije to – odmahnuo je glavom – Dobro, možda je to jedan od razloga. Hajde, dođi ovdje, popij čaj sa mnom, Strijela ga je pripravila.
Mali je nevoljko prišao i sjeo preko puta svog oca koji mu je natočio čaj – Nego što je razlog?
– Teško je njega objasniti, mog brata.
– Ne voliš ga?
– Jako ga volim, ali je ta ljubav teška. Možda je dobro što je toliko često na brodu, inače bi možda zaista ta ljubav prešla u nešto drugo.
– Jeste se sad posvađani? Jel’ te boli?
– Više me boli ponos, no i to će proći. I nismo posvađani, ne brini, nije ovo ništa. Smeta me što je tebe odlučio uplesti između nas, zato i jesam tako reagirao. Ponekad se ponaša kao dijete. Kao dijete koje je mlađe i od tebe.
Mali je kimnuo i otpio gutljaj.
– On bi htio da pođeš s njim nakon Festivala – reče Kartograf.
Na to je Mali nastavio buljiti u zelenu tekućinu u šalici.
– Bi li to htio?
– Ne znam – slagao je – Možda.
– Vidiš, tvoja majka misli da bi možda trebao otići s njim, da ovdje više nemaš što za naučiti. Iako ja mislim da bismo skupa pravili karte ljepše i od tvojih omiljenih priča.
– A što ako odlučim ploviti s Iglom? – upita Mali – I Strijelom – nadoda.
Otac pogleda u stranu – To bi obradovalo tvoju majku. Na neki način i mene.
Mali se nasmiješi – Toliko vam dosađujem?
– Volimo kad nam dosađuješ i voljeli bismo da te uvijek možemo čuvati, ali ne možemo ti braniti da rasteš, istražuješ i, naravno, griješiš.
– Misliš da ću pogriješiti ako otputujem s njima?
– Ne, ne, samo ti želim reći da imaš pravo griješiti. Svi mi imamo. Ne postoji život bez grešaka, a ako postoji, dosadan je – nasmiješi se i pogladi sina po obrazu – Reci mi nešto.
– Da?
– Je li ti Majka ikada ispričala priču u kojoj nije bilo greške?
– Ne razumijem.
– U pričama uvijek nešto pođe po krivu, nikada ne ide savršeno po planu. Zašto bismo ih slušali ako sve savršeno i neometano teče? Napetost, prepreke, strah i uzbuđenost, to je ono što priče čini posebnima.
– U pravu si, da, nikada nisam čuo dobru priču u kojoj nije bilo zavrzlame.
– Slično ti je sa životom – otpije gutljaj – I vjeruj mi, mlad si, ali život je i čudniji od priča.
Obojica su ušutjeli i pili svoj čaj.
– I? Zašto ste se zapravo potukli? – Mali upita.
– Jer je njemu sve natjecanje pa čak i ljubav, a ja sam bio dovoljno glup da me uvuče u to takmičenje.
– Zašto ga nisi mogao prebiti? – pogleda oca u oči.
– Jer je jači od mene. Nije li to očito?
Na to obojica prasnuše u smijeh.
– Dođi, idemo pronaći Strijelu i ostatak tvog društva. Ako ti je i dalje do priča, naravno – upita Kartograf, na što Mali samo kimnu glavom – Hej, što god odlučio, Mali, nemoj sve shvaćati kao natjecanje i dokazivanje. Jel’ može? Možda ti sad to nema smisla, ali ljudi nigdje nisu došli natječući se, već suradnjom, pomažući i brinuvši jedni o drugima.
– A što je s Festivalom? Zar on nije nadmetanje?
– Prebistar si, dođavola. On je natjecanje, u pravu si i neki ga koriste da bi stekli slavu, ali je poglavice tu da bi se ljudi iz svakog kutka karte, čak i onog neistraženog, skupili na jednom mjestu, na ovom našem kamičku. Ima li to smisla? Nije nastao zbog kako bi netko stekao čast biti najboljim pripovjedačem, nego kako bismo svi zajedno slušali dobre priče. Mali je opet samo kimnuo.
Strijelu su našli nedaleko od pozornice, bila je u društvu Kosa i Vrane. Kartograf je pogurnuo sina i rekao mu da se pridruži prijateljima, on je još imao nekog posla za obaviti.
– Nećeš poslušati Iglinu priču? – upita oca.
– Nema potrebe – odgovori – Točno znam kakvo tkanje će vam predstaviti.
Strijela i blizanci su ti mahali i potrčao si prema njima. Rekli su ti da će Igla na pozornicu kroz sat, kad se pomalo smrači, i da idu potražiti Košutu i Čička.
– Što ja to čujem? – započne Vrana – Neka kavga između Igle i tvog oca.
– Čujem da i nije bila neka borba – reče Kos na što ga Strijela ošinu laktom o rebra – Au, sestrice, pojedi nešto, te tvoje koščate ruke suviše bodu.
– Ne zovu me bezveze Strijelom, pjevna moja ptičice.
– Dakle – Vrana nije posustajao – Što se zbilo?
Mali je slegnuo ramenima – Potukli su se.
– Čuj ti njega, potukli su se. Reci nam nešto što ne znamo.
– Idem s vama nakon što Festival završi – odgovorio je hladno.
– Molim? – njih troje gotovo će jednoglasno.
– Vrana mi je rekao da vam kažem nešto što ne znate. Što je tu nejasno?
– Hoće li te roditelji pustiti? – upita Strijela.
– Što ga ne bi pustili? Pa gotovo je muškarac. – Kaže Vrana.
– Malo je mršav za muškarca – nadoveže se Kos – I nizak.
– I svejedno ima više soli u glavi nego ti sa svojih šesnaest ljeta, tuko – poklopi ga Strijela – Ne slušaj ga. Čovjek bi pomislio da je na brodu dosad naučio da su nam jednako potrebni ljudi koji znaju razmišljati i maštati kao i oni snažni. Ako ne i više.
– Bojim se da moj brat ima okus kao i tvoja varivo, Strijelo – zasmijulji se njegov brat.
– Kako to misliš? – mrko ga pogleda Strijela.
– Bezokusno je, neslano – odgovori pametniji brat.
– Svi imamo svoje vrline – Strijela zakoluta očima – Kos je vrstan mornar, ribar i mornar, a nisam ni ja loša što se toga tiče, Mali ima svoj um i svoje priče, a ti izvrsno ističeš tuđe nedostatke.
– No dobro, dosta sada – umiješa se Kos – Reci nam, Mali, kako to da si odlučio poći s nama?
– Ne znam, mislim da vam treba još jedan član posade koji dobro uočava tuđe mane.
Društvo prasne u smijeh i Strijela ga upita – Zaista, otkud sad to?
– Možda je vrijeme da doživim neke od priča koje sam rado slušao.
– Tako je! Bravo! – oduševljeno će Kos – Malo avanture nikada ne škodi.
– Reci mu to kad ćemo se mokri smrzavati u potpalublju slušajući Iglu i tebe kako pijani pjevate – podbode ga opet brat.
– Dobro, nemoj mu odmah o lošim stvarima. Možemo mu reći i o mučnini – nadoveže se Strijela.
– Ne zaboravi naporne zadatke od kojih se i samo vrijeme zamrzne – nadoda Vrana.
– A što je tek s Iglom kad je loše volje i samo gunđa – ubaci se Kos.
– Dobro je kad gunđa, a tek kad krene vileniti i u gustoj noći tražiti znakove, ideje, smisao – opet će Strijela.
– Kad opet razmislim, možda je ljepše dosađivati se uz topli kamin,čaj i mog oca dok vileni – nasmije se Mali.
– Ma hajde, vjeruj nam, dobrih je dana ipak više. Hej, eno Košute i Čička – uzvikne Kos.
Košuta i Čičak stajali su kraj osobe u ludinoj šarenoj opravi. Čini se da ih je luda učila kako se žonglira. Mali se prisjetio da ju je negdje već vidio, među Čigrinim ljudima. Učinilo mu se da su ludu zvali „Harlekin“. I dalje nije bio siguran je li Harlekin bio muškarac ili žena. Njih dvoje su se smijali, a pajac im je strpljivo pokazivalo kako pravilno natjerati loptice da surađuju. Čičak se trsio ne bi li one zaplesale i zaplesale jesu, ali ne onako kako je on naumio, što je Košutu nagnalo na smijeh.
– Što se smiješ? – iznervirano će Čičak – Moja barem nije pogodila Čigru u glavu.
– Nije, ne, ali možda sam baš to namjeravala – odgovori mu Košuta.
– Je, naravno, isto kao što si ciljala i logorsku vatru i kotao čorbe.
– Hej, zdravo! – Košuta spazi ostatak društva i mahne im da dođu.
Mali konačno bolje pogleda Harlekina. Oprava koju je nosilo bila je blijedotirkizna s tamnocrvenim rombovima. Kapa mu je bila u istim bojama sa srebrenkastim zvoncima, a na licu nalazila mu se crna maska s usnama rastegnutim u, barem se Malom tako činilo, uznemirujuć cerek. Harlekin ih je sagledalo i gestikulirao da će i njih naučiti kako se žonglira. Posegnulo je iza leđa i počelo im, naizgled iz zraka, dodavati šarene kugle. Na trenutak mu se učinilo da se Harlekinov izraz lica promijenio, uozbiljio.
*
– Ne vidiš nikakav problem u tome što misli iznijeti ljudima? – upita Kartograf starca.
– Ne, vidim problem u tome da drugoj osobi, usto vlastitom dočasniku i najboljem peljaru kojeg poznajem, govorim što da govori, a što da ne. To ni djetetu ne bih napravio, a kamoli odraslom muškarcu – odgovori Hrast.
– Igla nije muškarac, on je veće dijete od mog sina.
– Aha, dijete ti je rasjeklo usnu i čelo?
– Znaš na što mislim, Hrast. Igla ne razmišlja o posljedicama i ne mogu vjerovati da ti ne vidiš što bi se moglo dogoditi ako bude proglašen pobjednikom Festivala.
– Vidim, ali pravila su jasna…
– … ma daj, pusti ti sad pravila – brecnuo se Kartograf – Njegova bi priča mogla izazvati ludilo među ruljom.
– Njegova priča nije nužno istinita.
– Problem je što ju on tako doživljava, a znaš da mu ljudi vole vjerovati.
– Ljudi ili Mali?
– Zašto toliko hitro priskačeš Igli u pomoć?
– A zašto ti rođenog brata tako lako optužuješ? Bilo bi lijepo da netko s otoka osvoji Festival. Nije li tvoj otac jednom bio jedan od najboljih pripovjedača? Bio sam tek mladić tada.
– Ne, nije moj otac, već Šveljin djed.
– Svejedno, u svakom slučaju, ne mislim nikome, a ponajmanje Igli braniti što da govori.
– Mislim da nije do toga da to ne želiš.
– Nego što? – namrštio se Hrast.
– Da ne možeš. Možda te zovu kapetanom, ali nekako mi se čini da Igla vodi kolo.
– Pazi što pričaš. Star jesam, ali imam dovoljno snage da ti dodam još koju masnicu na lice.
– Trebao bi pripaziti što Igla priča. I to ne samo kad je na pozornici.
– Što hoćeš time reći?
– Da su neki ljudi uvijek gladni. Igla je zasigurno jedan od njih.
– I ja mu ne mislim kvariti tek.
– Zaista nisam mislio da će se to dogoditi.
– Što to?
– Da će Hrast jednog dana postati nemoćni, gubavi starac.
Starcu su se oči raširile. Stisnuo je šake i unio se Kartografu u lice – Što sam to čuo?
– Oh, zar ti i je i sluh otišao zajedno s hrabrosti? Hajde, udari me, ako ti je to želja. Pazi da ti suhe koste ne puknu od jačine udarca.
Hrast je krenuo nešto reći i zaustavio se. Opustio je šake, uzdahnuo i zakoračio unatrag – Imaš li još nešto za reći ili ćeš mi prestati tratiti vrijeme?
Kartograf je odmahnuo glavom – Ne, to je sve. Nadam se da ćeš doći čuti Iglinu priču. Budi mi dobro.
Tim riječima se lagano nakloni i ode dok Hrast ostane stajati.
*
Žongliranje je, brzo je povezao Mali, pomalo nalik penjanju. Ne dakako, sam čin žongliranja, koliko ono što stoji iza uspješnog žongliranja to jest penjanja. Moraš pustiti da tijelo samo radi i uskoro se kugle kovitlaju. To mu je i pošlo za rukom dok su loptice durgima letjele na sve strane.
– Daj, kako ti to radiš? – upita ga Strijela.
– Nemoj uopće razmišljati o lopticama, tvoje tijelo jako dobro zna što radi. Nemoj razmišljati, čim počneš razmišljati u grču si, a kada si u grču ne tečeš – s osmijehom joj odgovori Mali.
Krenula mu je odgovoriti, vjerojatno čaki odbrusiti kad je zastala, nasmiješila se i samo kimnula.
Proveli su tako još neko vrijeme, a kad je bilo dovoljno mračno, vratili su Harlekinu loptice koji ih je pospremio u svoju kapu. Pozdravili su se s lakrdijašem i krenili prema pozornici. Čuli su zvukove graje, nešto glasnije nego inače i požurili. Mora da će Igla konačno započeti svoju posljednju priču. Bilo je nemoguće probiti se kroz gomilu.
– Dovraga, ništa nećemo odavde čuti – kaže Kos.
– Kos je u pravu – složi se Igla.
– Što ćemo, onda? – upita Košuta.
– Vrana, hajde, ti si pametan – kaže Mali.
– Ništa mi ne pada na pamet – Vrana slegne ramenima.
– Što ako ti kažem da smo na sjajnom mjestu, ali krivoj visini? – upita ga Mali.
Vrani oči zasvijetle – Razumijem te.
Društvo se zajedno popelo na obližnje stablo, cijelo si vrijeme međusobno pomažući. Brzo su se rasporedili po granama. Imali su sjajan pogled na pozornicu. Strijela je sjela do Malog, dalje od debla. Jednu je ruku stavila na granu, a drugu u njegovu ruku. Kad ju je zbunjeno pogledao, jednostavno mu je rekla da on drugu ruku omota oko debla, da na taj način neće oboje pasti.
Mjesec se klimao na vrhu bijelh stijena i njegov je sjaj opalno pjevao, valovi su progovarali plavo i crno i šuma je žuborila. Igla se konačno popeo na pozornicu. Kružio je njome vučjim korakom i zabavljeno promatrao publiku; gotovo kao zvijer koja je svoj plijen stjerala u kut. Iz džepa je izvadio školjku, dugačku i šiljastu školjku.
– Vidio sam mnoge pripovjedače kako, prije negoli kažu ono što su naumili prepričati, nešto, najčešće školjke poput ove ovdje – ispruži ruku i pokaže je svima – Prislone na uho i prave se da slušaju. Slušaju i mudro kimaju, mrmljaju nešto u nju i onda opet slušaju i kimaju. Tek onda započinju priču. Kažu da je došla iz samih dubina, da im je kakva boginja ili bog prošaptao što da kažu, a bogova nema – na to se žuo žamor publike, čak i negodovanje – Ne, oprostite mi; bogovi postoje, ali su nas ili zaboravili, ili ih nije briga. Ne znam što mi od toga više tjera jezu u kosti – bacio je školjku u zrak i uhvatio je, a zatim ju je iza leđa bacio u publiku.
Prislonio je ruku na prsa i uhvatio se za lančić. Prstima je prolazio niz niti.
– Dozvolite mi da vam ispričam priču o ovom mom lančiću i kako sam ga stekao. Ne, ispričajte me, skoro sam vam slagao. Dozvolite mi da vam ispričam priču ovog lančića koji nipošto nije drangulija. Ovo je quipu i u njemu nalazi se priča. A što je priča doli jedan od mnogih načina na koji gledamo svijet?
Igla i konac svijeta
Prisjećam se svog života poput sna kojemu ne vjerujem. A ako mi je vjerovati, rođen sam na ovim stijenama i ležeći na njima, ili možda na pijesku, prvi put ugledah nebo kako diše i prvi put udahnuh oštri, slani zrak. Samo ako mi je za vjerovati. Moja je obitelj promatrala zvijezde, a moj je pogled češće bio prikovan za obzor, krijeste valova i jedra koja su vijorila na vjetru. Ponekad bi mliječne magle skrile nepregledni ocean i morao bih mu doći blizu, gotovo ugacati u plićak, a onda bi ga vjetar na mene bacao kao kišu. Promrzao i mokar vraćao bih se doma, zubi mi cvokotali i usne bi mi bile modre, a dočekali bi me očevo negodovanje i majčini uzdasi. Majčini uzdasi nisu bili oni od zadovoljstva, toga je kod nas bilo manje nego trezvenjaka među mornarima. Majka bi me zaogrnula tvrdom, grubom dekom, a otac bi govorio kako mu je sin budala koja više srodnosti osjeća s rakovima na stijeni nego vlastitom krvi. Htio je da promatramo zvijezde, on i ja, kad je brat još bio tek štruca kruha u kolijevci. Izvijali bismo vratove i pokazivao bi mi prstom od rupe na nebu do rupe na nebu, crtao bi mi, ali bogovi oprostite mi, ništa od toga nisam upamtio. Kazao mi je da mi je tako tupome, bolje biti ribarom. Pa sam tako i učinio. Upitah jednog mršavog suseljana, Zubatac mu bješe ime, da me izuči zanatu. Čvorovi mornara imaše mi više smisla, kao i vezenje mreže, imenovanje vjetrova i kormilarenje. Nakon nekih mjesec ili dva, a možda je i prošlo godišnje doba, upitah Zubaca zašto ne otplovimo dalje, ta vidjeli smo kako to čine mornari koji bi tu, istina je, rijetko pristizali.
Reče mi on kako mornari ni gusari ipak nismo i kako je naša brodica tek zaljuljana ljuska lješnjaka naspram svega što se tamo, a onda odmahnu rukom i pokaza mi na silno sivilo što se nalazilo dalje od našega kamička. Godine su prolazile, ja sam stasao u mlada momka, a brat mi je, nekoć štruca, bio pametniji nego što ću ja ikad biti. U kolijevci nalazila se nova štruca, naša seka. Ponekad bismo znali noću skupa na pučinu otići, otac, moj brat i ja. Oni bi risali karte, ja bih hvatao ribu i donosio im čaj, trudeći se pritom biti što tiši da ih ne ometam u veleumnom poslu. Navikao sam se šutjeti, zadovoljan kad bi razgovarao s mjesecom i umivao se vodom obasjanom njegovim sjajem.
Bilo je to proljeće i njegovi paperjasti snijezi lelujali bi i zaplitali mi se u kosu u jednako paperjastu bradu. Bilo je to proljeće i činilo mi se da je sve oko mene sivo kada sam ih ugledao. Grimizna jedra negdje tamo, negdje tamo iz smjera prema kojem Zubatac nekoć odmahivao rukom. Otrčao sam kući i ocu rekao što sam ugledao. Rekao je majci da ostane u s našom sekom, na što je ona rekla da ne dolazi u obzir i da on ostane ako baš želi te se uputila prema plaži. Uostalom, što bi se moglo dogoditi djetetu u kolijevci?
Većina je naroda iz mjesta bila na plaži i Zubatac mi je kazao da zna kome ta jedra pripadaju, da su ovdje već bila i da je to bio zadnji put da je u nas bilo života. Brod je uskoro pristao, a na prvom čamcu nalazili su ljudi kakve dotad nisam vidio. Ljudi na koje ste se, dragi drugovi, već priviknuli. Iz čamca u plićak, a zatim na plažu, iskoračio je snažan tamnoputi muškarac guste brade i još gušće, divlje kose. Zovu ga Hrast, obratio nam se, i zamolio nas je za gostoprimstvo, što su mu suseljani i poklonili.
Po povratku kući vidjeli smo odškrinuta vrata i seki nije bilo ni traga. Majka i otac problijedili su i mahnito su je krenuli tražiti. Sekica se nekako iskobeljala iz kolijevke i možda dopuzala, a možda nekako oteturala van. Kad smo je pronašli bila je gotovo plava od hladnoće. Dan poslije ona jednostavno više nije bila. Moja je seka otišla na mjesec. Majka je bila neutješna, otac nije znao kako je utješiti, a brat i ja bijasmo zbunjeni. Jedine smo odgovore našli u pričama mornara. Vodio bih ga za ruku svaki dan na Festival. Nisam znao kako ga drugačije zaštititi.
Oni bistriji, a možda čak i oni tupaviji među vama, a znam da se ovdje nalaze oba soja, zaključili su kamo ovo vodi pa vas neću zamarati. Hrastova je priča bila najbolja i ne kanim je prepričati jer njegovo je umijeće pripovijedanja nedostižno. Ovaj tu pred vama, ovaj kojeg zovu Iglom, pridružio se njegovoj posadi i time je barem malo zasitio svoju znatiželju i ublažio tugu izazvanu sestrinom smrću.
Plovili smo gonjeni vjetrovima pod nebesima svih boja. Ugledao sam gradove i bića i bilje i događaje o kojima vam neću govoriti, ne samo jer bih oduljio ovunpriču, nego jer bih unakazio ono što u zbilji jesu, a u konačnici da se i sami, ako ste dovoljno odvažni, uvjerite u to koliko je ovaj svijet pred nama i oko nas čudesan i da seže dalje od kućnog praga, krčme, bijelog stijenja i onog tamo pijeska.
Na našoj prvoj plovidbi Hrast nas je vodio u Dvori od koralja, daleko na jugu. Tamo su bogovi leteće zmije prekrivene šarenim perjem, a narod čudesniji od samih bogova. Hramovi su im veličine ovog otoka, a najsiromašniji među njima, koji je pak svojim odabirom bio siromašan, nije oskudijevao jer ga njegovi sunarodnjaci ne smatraše beskorisnim lupežom. Vrhovi njihovih strijela bješe od oklopa školjki, a mačevi, sjajni poput snova, rijetko kad napuštaše korice. Za doručak pili bi rosu i jeli voće koje skoro da im je padalo u usta s granja. I muškarci i žene bjehu im našminkani i nošahu plavo sjenilo ispod očiju, kao i filigranski urešen nakit. Činilo mi se da se, kao i Hrastova posada, češće smiješe.
Mlad kakav sam bio, širom otvorenih očiju i još širom otvorenija srca promatrah sva ta čuda. Kako li je bilo moguće da takvo mjesto postoji, sav taj sjaj, a da moj otok živi u onakvoj bijedi? Upitah Hrasta, na što mi on odgovori da je ovo tek komadićak, krhotina cijelog jednog grada koji se sad nalazio pod morem. Rekao je kako su njegovi ljudi, ničiji narod, izbjeglice koje su uspjele pobjeći pred olujom koja je poklopila sve osim Dvori od koralja, da su ovi čudni svatovi njihovi daleki rođaci na neki način. Istina, tamnoputiji jesu, ali i nešto viši od ničijeg naroda, duljih, vretenastijih udova i bjeljih zubiju.
Dane, a ne znam jesu li bili dani ili može mjeseci, a možda tek predivni polusan iz kojeg me netko, proklet bio, probudio, provodio sam u ugodnom društvu, muškome i ženskom, uvijek, ali uvijek miješanome. Taj narod, za koji mi je Hrast kazao da ih zovu koraljnim, nije pravio razliku među ljudima i dodir im je izuzetno mnogo značio, kao da bi dodirom produbili neku bliskost među sobom. Nije, recimo, bilo neobično, da dva muškarca prošetaju tržnicom držeći za ruke, što je mene iznenadilo. Ne jer sam osjećao odbojnost, nego jer sam dolazio s hladnog mjesta gdje se moja koža rijetko kada susretala s tuđom, osim možda u tučnjavi.
Pili smo, o dobri moji ljudi, pili smo i plesali i smijali smo se, koliko smo se smijali. Danju bi im pomagali i pecali s njima, a predvečer bismo se okupili na jednom od trgova i provodili bi vrijeme zajedno. Prilikom jednog druženja primijetih nekakve kamene podije, oltare, rekli bi neki. Upitah jednog od koraljnih, Dupin mu bješe ime ne zbog vještine u plivanju, iako vješt plivač bješe, nego zbog glasnoga smijeha, elem, upitah ga, što to kamenje jeste. On mi ozbiljna izraza lica odgovori da tu prinose žrtve bogovima. Suha grla skupih snage i opet ga priupitah kakve žrtve, na što on odgovori da ovdje kolju pijane mornare i spusti ruku na oštricu. Cijela se moja družina skamenila na što Dupin prasnu u smijeh zajedno sa svojim prijateljima jednom kad nam ugledaše izraze lica.
Sjećam se njegovih riječi i dan danas. Kazao mi je, dragi moji okupljeni, baš ovako: bogovi koji traže žrtvu nisu vrijedni naših snova i našeg poštovanja jer to nisu bogovi već zvijeri.
Nakon mnogo noći i mnogo smijeha Hrast me pozove da upoznam njegovog starog druga. Odveo me na jedan od većih trgova gdje smo se kamenim stubama popeli do vrha hrama gdje nas je čekao blijedi čovjek, po svemu osim po koži nalik koraljnome narodu. Koža ovog čovjeka, Hrast mi rekoše da ga zovu Kauri, bješe sasvim bijela, a usne modre, kao da je, kao nekoć ja, predugo stajao smočen na vjetru. On bješe najmudriji vrač s ove strane nebesa, a kasnije sam saznao da je razlog njegovoj bljedosti i plavim usnama Mjesečevo mlijeko koje mu je pomagalo da hoda snovima. Tom nam je prilikom ispričao jednu priču, a ja se sjećam sljedećeg…
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
