KOLJENO
Čuo se prasak stakla.
Pijanac je čučnuo
i ubjeđuje razbijenu flašu
da ga ne napusti;
ne večeras, samo ne večeras.
Dočekao se na koljeno,
tu posljednju stanicu posrnulih.
Tekućina iz flaše još nije završila bijeg,
teče ocrtavajući mapu za izgubljene.
Trotoar zna granice,
zna da ne treba da dozvoli tekućini
da stigne do pijančevog oslonca.
Zaobilazi ga,
i on to vidi.
Pijanac je vidio,
svojim suznim očima,
taj momenat
kad tečnost namjerno nije dotakla njegovo koljeno,
koljeno koje se zaklinjalo u tvrdom betonu
da će izdržati.
U tom koljenu,
da i to ne zaboravimo reći,
slilo se još padova,
onih padova koji su čekali ovaj jedan,
ovaj kog su jedva čekali,
kao spasitelja
kome su se godinama molili.
Odatle će,
iz tog posrnuća,
baš iz tog koljena,
da se pokrene novi život.
Ali ostaće još malo,
tu,
taj pijanac,
da sasvim upozna ovaj trenutak,
da bolje upamti
teksturu svog dna.
MOJ VID
Tvoj osmijeh mi se zaletio u
potiljačnoj zoni
mozak hoće da ga iskašlje
i sa njim da izbaci čitavo
ostrvo sjećanja
„ne razumijem“
pokušavam tiho da govorim u sebi
ali urličem
kao da iz pogibije bježim
stresam se
moj vid je nedorastao tvom obličju
MIRISALA JE BOJA
SA TELEVIZORA U BOJI
Kraj rata dočekao sam u tetkovoj kući;
na drugom spratu
jedine zgrade koju sam vidio u životu
imao je stan u boji.
Prvi put sam se popeo na tu visinu
i brojanje preko trideset stepenica
bilo je putovanje.
Sjedio sam sa rođakom na tepihu
i već tada smo gledali hrvatske kanale:
mirisala je boja sa televizora u boji.
I tepih je bio u boji
kao i tetkin kolač.
Tuđi sportisti trčali su na ekranu
i bilo mi ih je žao.
Tetak je nešto pričao;
iako ih nisam slušao
njegove riječi su mi značile
jer i one su bile sa zvukom u boji.
Pokušao bih se sjetiti šta je tetak rekao
tek kad bismo se vratili
u našu malu
crno-bijelu kuću.
Draško Sikimić
Iz knjige Moje kosti ujedaju, LOM, 2018.
