ARGENTINA, URUGVAJ, ČILE
MEĐIMURJE, 1917.
Bilo je proljetno jutro kad je Danica Mlinarec rođena u staroj obiteljskoj kući u Čehovcu, na granici jezika i svjetova, u vrijeme raspada Carstva. Požutjele fotografije, čuvane kao najveće blago, jer i bile su rijetkost u seljačkim kućama na sjeveru Međimurja, govore manje od obiteljske predaje o jedanaestero braće i sestara od kojih je devetero doživjelo mladost. Glava obitelji, omanji, ali uporan i snažan čovjek koji je psovao i pjevao na mađarskom, naređivao na njemačkom, a uvijek sanjao na hrvatskom, bio je moj pradjed.
O Danici porodica pamti vrlo malo. Ime je dobila po zvijezdi koju su te noći potpuno prekrili oblaci… Dok ju je majka rađala, otac je manje brinuo o još jednim ustima koje će trebati hraniti, a više o vremenu i hoće li sutra u zoru moći uzorati njivu. Pamte da je na svijet došla bez glasa, nije ni zaplakala pri rođenju, tako da je seoska babica pomislila da nešto s djetetom nije u redu. Mala Danica je tiho disala i krupnim očima promatrala svijet. Krštena je nekoliko dana kasnije te turbulentne 1917. i upisana u crkvene knjige kao Katarina, tada četvrto dijete u obitelji.
Obiteljske usmene kronike govore da je Danica-Katarina bila inteligentno i šutljivo dijete, marljiva i vrijedna, podjednako sklona kućanskim poslovima i knjigama, do kojih se na selu teško dolazilo.
Najranija mladost djeda i njegovih braće i sestara slabo je poznata. Tek se pamti da su između dva velika rata, kad je obitelj toliko narasla da ih zemlja više nije mogla prehranjivati, golobradi mladići i djevojke krenuli po domovini na školovanje, zanat i trbuhom za kruhom. Tri su brata došla u Zagreb, dvije sestre otišle u Zemun, jedan brat odselio u Vukovar… Danica je, s rijetko toplom preporukom seoskog župnika, otišla u Čakovec, a potom u Varaždin služiti kod časnih sestara. Rijetko se javljala tih desetak godina, tek oko blagdana pismom ili čestitkom. Izgleda da je kod njih pronašla novu obitelj i sama se zaredila uzevši ime Agneza.
Velika je nepoznanica sve drugo oko njenog života. Godine su prolazile, sporo i mirno u Međimurju na zemlji, u ritmu prirode, a ubrzano, hektično i divlje u europskim gradovima. Buknulo je u Poljskoj, a potom se požar proširio, brže od kuge, po cijelom kontinentu. Tijekom Drugog svjetskog rata vijesti su sporo dolazile i još sporije se prenosile, pradjed je bio star i prepun briga, djeca, osim dvoje najstarijih, rasuta po svijetu.
Sestra Agneza se za Božić 1945. javila iz Rima. Život iza samostanskih zidina u Varaždinu zamijenila je za putovanje u nepoznato, u daleku katoličku zemlju. Bez puno detalja, prekrasnim rukopisom na finom papiru, javila je ocu kojeg je i dalje oslovljavala u trećem licu, da je dobro, da je sa sestrama odlučila otići u Argentinu služiti potrebitima i da se nada da su svi u domovini dobro.
Koliko je pisama ukupno stiglo iz Južne Amerike, nitko sa sigurnošću ne može tvrditi, kao ni to koliko ih je poslano. Tajne su službe vjerojatno neka pisma otvarala, neka zadržavali, neka dostavljali sa zakašnjenjem, pogotovo iz »opasnih emigrantskih zemalja«. I pitanje je jesu li sva, slana iz Jugoslavije, uopće napustila svoj teritorij. U svakom slučaju, najmanje trideset godina poslije rata, koliko pamte moje tetke, stizale su vrlo rijetke i oskudne vijesti iz Argentine, Urugvaja i Čilea, gdje je sestra Agneza služila i širila Božju riječ i ljudsku milost među siromašnima. U pismima je bilo sve više španjolskih riječi, a sve manje hrvatskih, kojima se oduvijek obraćala Bogu.
Nadam se da Danica još uvijek tiho diše i krupnim očima promatra svijet.
KARIBI
POGLED IZ KONOBE
Težak je zadatak pred nama, pojesti pršut i popiti vino, pa sastaviti posadu od prijatelja za jedrenje života. Zamijeniti zimu za ljeto. Ploviti šest mjeseci. Živjeti. Ne misliti. Damir i ja smo jednom ranije pričali o tome. Smjer: Karibi.
Ukrcavaju se prvo bradati – Damir, Senko, Čegec i ja. Feri, Meštar i Drago od danas puštaju brade. Još malo vjetra, ni Amerika nije daleko. Preko Atlantika, pa od otoka do otoka, do otoka, do otoka…
VENEZUELA
STRINA JUŽNOAMERIKANKA
Amigo, zaboravi brige, reci manana,
One su daleko, s druge strane oceana,
Europa je daleko, tamo još sniježi,
A ovdje na krilima vjetra od briga se uspješno bježi…
Drago Mlinarec (Caracas, 1977.)
Deseci fotografija na kojima je žena prekrasnog blistavog osmijeha. Ona. Velika ljubav iz mladosti na drugom kontinentu. Ushićena je i sretna, opuštena na sjedalu ogromnog lincolna. Valovi valovite crne kose padaju niz ramena. Dok zagledam u fotografije, sa stricem pričam o tromjesečnoj turneji kazališta u kojem je bio kompozitor i izvođač i narator…Smješka se i prisjeća detalja iz prošlosti, ali i kritički govori o teškom životu malih ljudi, o lošem odnosu plantažera prema radnicima, prema Indijancima, prema slabima… Zanimaju me grad i žena o kojoj je napisao jednu od meni najdražih pjesama. Ispitujem polako i naokolo. Zagonetka i dalje ostaje, Drago priča u fragmentima, zanimljivo i poučno, ali malo toga otkriva. Muškarci u našoj porodici općenito malo pričaju o ljubavi.
Zamišljam kako bi moja nesuđena strina Indijanka danas izgledala. I kakvi ćemo mi biti nakon četrdeset godina?
JAMAJKA
OBITELJSKA TRADICIJA, BOB MARLEY
Oduvijek sam volio žive boje, onako neobavezne kako se oblače veseli Afrikanci. Europsko plavo-sivo-crno odraz je skučenog i strogog duha, nepotrebne stege. Kao gimnazijalac nosio sam rasta boje, vlastiti dizajn u vrijeme socijalizma koji je majka spretno pretvarala u veste, kape i šalove. Za ovdašnju kontinentalnu upotrebu, jer na Jamajci baš i nema snijega. Volim Boba Marleyja, baš kao i moja kći Maja koja je sama »otkrila« dvadesetipet godina nakon mene. Volimo Jamajku. Family tradition…
KUBA
SJEĆANJE NA BARAKUDE
Moj je otac često odlazio na daleka službena putovanja. Puštao je u pogon postrojenja koja je projektirao i donosio vijesti kakav je život tamo daleko. Najdalje je otputovao, koliko se sjećam kao klinac, i najduže izbivao od kuće jednu godinu koju je proveo na Kubi.
Vratio se osunčan i opušten, s gomilom dijapozitiva, najboljih cigara i ruma, torbe pune ogromnih tropskih školjki, velikim kornjačinim oklopom, opremom za bejzbol koju sam tada prvi put vidio… I sad se pitam u koji je kofer sve to potrpao?!
Uglavnom, na obiteljskom okupljanju te zime gledali smo prizore iz toplih krajeva, stariji su komentirali prirodu i arhitekturu, otac je pojašnjavao u kojim je sve gradovima boravio i što je vidio i radio, gdje je snimio fotografije. Izgledalo mi je da je uživao kao Hemingway tu godinu; barovi, ribolov, društvo, more, plesačice… dio je sigurno prešutio.
Možda negdje imam i dvije tamnopute sestre, blizanke, Kubanke.
No, ono što sigurno znam je, da sam bio najjači udarač to ljeto bejzbolske ekipe koju smo činili nas trojica prijatelja iz razreda, iako smo pravila bejzbola naučili smo tek nekoliko godina kasnije.
Da, sjećam se Kube, iako tamo još nisam stigao.
NIKARAGVA
NOĆNI PRIJATELJ, PJESNIK
Meša se javlja iz Manague, gdje živi već nekoliko godina. Piše o najboljoj kavi na svijetu za koju mi u Europi nikada nismo čuli, ulozi poezije u diktatorskim režimima i sanja revoluciju. Šalje nove pjesme, posvećen je i uskoro će biti pjesnički nedodirljiv.
Ja mu uzvraćam pričom o teoriji mreža, kako su svi ljudi povezani i da preko 4-5 veza možemo doći do svakog čovjeka na Zemlji. Naše noćno dopisivanje dokazuje da je svijet globalno selo, samo se mijenjaju kulise, boje i mirisi… I vječno se vraća jedno te isto.
PERU
MARIA
Maria uči u Beču njemački, ima pet sestara i oca pravnika. Voli Europu, željela bi tu ostati. Bez razloga taji svoje porijeklo, u zabludi je da su Europljani nešto više od ostatka svijeta.
BRAZIL, RIO DA JANEIRO
PREBROJITI STANICE PODZEMNE ŽELJEZNICE
Sve 32 stanice podzemne željeznice prošao sam u danu. Moja opsesija iz mladih dana, brojanje prozora na zgradama dok se vozim tramvajem kroz Zagreb, zamijenjena je mapiranjem i učenjem napamet postaja podzemne željeznice u velikim gradovima. S Riom je lako, 2 linije, 32 stanice, 42 kilometra dužine. Putujem sam, kaobično.
Ona ne voli podzemnu željeznicu, iako tvrdi da ne pati od klaustrofobije, preferira taksi, putovala je ovdje s mužem, dakle, neće sa mnom.
ESTADOS UNIDOS, NUEVA YORK
Drijemam na liniji F, poput svih ostalih, nakon napornog dana.
Stranac sam. Domovina je jezik.
Robert Mlinarec
