ARGENTINA, URUGVAJ, ČILE
MEĐIMURJE, 1917.
Bilo je proljetno jutro kad je Danica Mlinarec rođena u staroj obiteljskoj kući u Čehovcu, na granici jezika i svjetova, u vrijeme raspada Carstva. Požutjele fotografije, čuvane kao najveće blago, jer i bile su rijetkost u seljačkim kućama na sjeveru Međimurja, govore manje od obiteljske predaje o jedanaestero braće i sestara od kojih je devetero doživjelo mladost. Glava obitelji, omanji, ali uporan i snažan čovjek koji je psovao i pjevao na mađarskom, naređivao na njemačkom, a uvijek sanjao na hrvatskom, bio je moj pradjed.
O Danici porodica pamti vrlo malo. Ime je dobila po zvijezdi koju su te noći potpuno prekrili oblaci… Dok ju je majka rađala, otac je manje brinuo o još jednim ustima koje će trebati hraniti, a više o vremenu i hoće li sutra u zoru moći uzorati njivu. Pamte da je na svijet došla bez glasa, nije ni zaplakala pri rođenju, tako da je seoska babica pomislila da nešto s djetetom nije u redu. Mala Danica je tiho disala i krupnim očima promatrala svijet. Krštena je nekoliko dana kasnije te turbulentne 1917. i upisana u crkvene knjige kao Katarina, tada četvrto dijete u obitelji.