crno stanište
u tijelu prilagođavanja
i tuđa napuštanja
kisele stajaćice
lako se mogu othraniti u stablo oleandra
ušutkana bol ne može ispariti
zanemariva i ustajala
ima miris močvarnog staništa
moje je oko razraslo sunce.
moje je oko prostrti ležaj (svakom mom malom snu).
moje je oko razmak između dva prsta,
razdaljina od dodira do njegovog nestanka.
moje je oko gnijezdo bez dna,
šipak bez tanane kore,
rijeka bez obala bogata ribama od čijih se krljušti cakle šarenice i cvatu irisi.
moje je oko med maslačka,
bijela brezova grana,
val koji od zraka stvara more.
moje je oko sjecište plavetnila što me obuzima od glave do pete,
iza sebe ostavlja udove, prste i vlasi,
kreće korakom do neba i ondje sadi carstvo bez primisli kraja.
pred vratima ostaju tek šumarice,
čuvajući proljeće dok ga jorgovani ne raspu
(u zvijezde).
Putešestvije znaju početi i pri polasku kući. Zapravo najčešće tada i započinju. Zjenice se prvo šire pa tek onda smire. Pri povratku sam htjela ostati barem još jedan dan. Pri povratku i jesam ostala još četiri sata na parkingu najnemaštovitijeg mjesta u Istanbulu. Baka s kojom sam prethodno jutro doručkovala je izgubila dokumente i novčanik. Ona je također htjela ostati barem još jedan dan. Na trenutke sam i pomislila što je zapravo u prirodi ljudska želja, ali sam ubrzo nakon toga zaplovila Bosforom.