Aida Bagić

Aida Bagić: Sve je voda

Voda

Zvonilo je. Za domaću zadaću iz marksizma razmisliti o tome zašto je Tales rekao da je sve voda. Ne treba ništa pisati, samo razmisliti, o tome ćemo razgovarati na sljedećem satu. Jer Marksa ne bi bilo bez Talesa, govori profesor, mlad i lijep, stići ćemo sve do kraja godine. Mali odmor, taman za cigaretu. Učionica nam je najbliža terasi, tamo smijemo pušiti.

Tek na fotografiji, trideset godina kasnije, vidim da smo djeca. Sjedim u prvom redu, na podu školske terase, prekriženih nogu, glavu naslanjam na rame djevojčici čijeg imena se više ne sjećam. Na meni je debeli džemper koji je isplela mama, još uvijek ga imam. Na zidu iznad nas crteži, grafiti. Ponekad prolazim pored školske zgrade, terasa se vidi s ulice. Grafiti su još tamo, neki drugi.

Ponavljam za Talesom: Sve je voda.
Dodajem: Sve je donijela i odnijela.

aida 1

Strah

Sanjala noćas da mi javljaju da s mamom nije dobro. Prvo što pomislim jest da je umrla, obuzme me strah, gotovo panika, zatim olakšanje, ne, nije umrla, dobro je, pomislim

dok se strah razilazi (kao oblaci, kao voda za oseke, kao gomila ljudi nakon koncerta, nakon demonstracija, kao mrlja boje – strah bude svjetliji, nestaje, kao isprana crna majica, strah je crn, sjećanje na strah je sivo)

Ali mama se više ničega ne sjeća. Nikoga ne prepoznaje. Ne zna se obući, ne zna jesti, ništa ne može sama. Ona samo sjedi i gleda u prazno, kaže mi brat preko telefona. Zamišljam njene oči, kako gledaju i ne vide. Sve u njima se razišlo, čak i strah.

aida2

Sada

Ima već cijelih biblioteka o tome kako boraviti u sadašnjem trenutku. Iako, vrlo nalik onome što nam se događa s ovdje, ionako nemamo izbora. Bolje je onda prepustiti se. Čim se prepustiš, odmah je bolje. Ramena ti se opuste. Nekako lakše dišeš. Utoneš. Slušaš zvukove. Sviće ti – sada je neponovljivo. Ako mu se prepustiš i ti postaješ neponovljiva, jedinstvena, naprosto sretna što si sada. Sada, dok muškarac za susjednim stolom podiže u vis dijete koje tek što je prohodalo, sa svakim korakom kao da traži potvrdu – gle, tlo je čvrsto, smijem stati, pridržat će me. Gle, uspravan sam, ničije ruke nisu mi potrebne, hodam sam, malo se pridržim uz stolicu, ali tu su, ako se zanjišem, pridržat će me, i majka i otac pa čak i ona čudna žena koja sjedi na klupi i miče prstima nad nekakvom plosnatom kutijom, malo ubrza, pa uspori i gleda me. Gleda nekamo ispred sebe, kao da na trenutak nekamo ode, pa me pogleda, osmijehne se i vrati se. Oboje ste sada.

Aida Bagić

Share