Mesa

MEHMED BEGIĆ: ARHITEKTURA NEPOSTOJEĆIH POGLEDA

ARHITEKT

Imaš lice u kojem bih se izgubio
da sam ga ugledao prije petnaest godina.
Bio bih lud od ljubavi,
stražario na svim ćoškovima,
čekao da me snijeg zatrpa
nesvjestan nezemaljskog
što u meni raste
čekajući da ti vidi obrve,
jagodicama dotakne
kosti ispod obraza i kaže:
živa si vatra od snova i čežnje,
a ja životinja od strpljenja stvorena.
Pozajmi mi svoje oči,
daj mi svoje očuvane ruke
za kovanje strateških lanaca.
Život je dovoljno posmatran sa krovova:
stalaktiti i ledeno stijenje su spremni
za novi svijet.
Vrijeme je za arhitekturu
nepostojećih pogleda
koji mirišu na daljine i slobodu.
Poslije ovog ništa više
neće moći da ostane isto.

svijeća

PRIGUŠENA SVJETLA

Ukazala se iznenada
kako si toliko puta poželio
da se pojavi
Manifestirala se
u maničnoj zvonjavi telefona
Kada si podigao slušalicu
odgovora nije bilo
samo tišina koja se širila
zarazno
padala preko svega
tišina kao zaboravljeno groblje
koje zaobilaze i životinje
Smrt je nekada izbirljiv domaćin
progovorio je hrapavi glas
prekinut kucanjem
Otvorio si vrata
i imao šta da vidiš
Slijepi miš
umoran i naoko bolestan
mlatara krilima
bez namjere da se pomjeri
kao da tjera
prigušena svjetla života
progovarajući: Vrijeme je
možda sve ovo i nije san.

2

OPASAN ČOVJEK

Opasan čovjek postajem spoznajom
šta se dešava među zidovima soba koje osvajaš.
Rijeke i ceste su saveznici.
Oblaci šifrirane skice minskih polja.
Tratinčice imaju latice od žileta.
Nema daljina. Ne postoje blizine.
Samo moja oružja i nagon za okončanjem.
Ja sam opasan čovjek.
Čuvaj se takvog čovjeka.

Mehmed Begić

Share