Dolaze tiši dani
Možda je među nama razvalina
a možda otok pun leptira
zamišljena kruna povrh moje glave
čas visi, čas spada
disciplinom budističke svećenice
ukrašavam tortu cvjetovima kapara
dok sjedimo skupa njihove mi latice izgledaju
kao poljupci s nekog drugog svijeta
Prije oluje
Kad se oljušti boja na škurama
oblaci kao sipe bace crnilo
na tvoj veliki laneni šešir
kojim se štitiš od svijeta
Bježi iz kuće
kao da je poplava, potres ili rat
idi i ne osvrći se
taman svaki korak
bio predsoblje katastrofe
Ono što ti nisam rekla
Ponekad se izgubim u vlastitom gradu.
razvuče me mreža čipkastih ulica
ne volim smog, nagla buđenja, loš zadah metroa
Vjerujem u malo toga:
čvrste kopče od kornjačevine,
crvenu haljinu na pučini
preciznog krojača i urara
Utočište mi je na trgu, naranče mi padaju u krilo
Tad sam majka svemu
Barbara Klepić